Sveto hranište

Jednom sam na televiziji vidjela novinarke kako provode anketu s nasumce odabranim prolaznicima. Ljudi su se sramotili a da to uopće nisu znali. Što su bili nesigurniji u odgovorima, to su svoje neznanje nastojali prikriti »duhovitostima«. No put u glib (kojega, naravno, nisu bili svjesni) bio je bez povratka. Pita tako novinarka jednu ženu ima li ona tjelohranitelja. Žena će pomalo uvrijeđeno: »Što će mi? Ja sama hranim svoje tijelo, ne treba mene nitko hraniti.« Baš me zanima što bi odgovorila da su je pitali o pismohrani. Kakvu bi to hranu pripremila za pismo?

No shvatila sam. Ljudi uglavnom znaju samo jedno značenje glagola hraniti - uzimati hranu - pa i ono što je zvukovno slično pokušavaju svesti na to jedno značenje. A onda sam (»Jutarnji list«, 9. veljače 2005, str. 40) dobila potvrdu da ni novinari ne znaju što zapravo pišu. I u tekstu i u podnaslovu pisalo je: »...namjera (mu je) bila provaliti u sakristiju i sveto hranište gdje se nalaze pozlaćeni kaleži.« Sveto hranište (dvaput ovako, rastavljeno) isključuje tiskarsku pogrešku, a potkrepljuje moju tezu o novinarskom trabunjanju. Tužno, ali istinito: u Hrvatskoj čovjek može i takvim nebulozama zaraditi plaću.

USKRSNA ZEČICA

Bliži se još jedan Uskrs, pa ću onima koji još žele štogod naučiti kao dobra tradicionalna narodska (ipak poganska!) uskrsna zečica objasniti o čemu je riječ. Sakristija ili svetohranilište jest mjesto gdje se čuvaju posvećeni crkveni predmeti (mahom zlatni i pozlaćeni) i odjeća. Provalnik (»naš čo’ek«), nimalo bogobojazan, htio se dočepati tih vrijednih predmeta, očito ne za vlastitu zbirku, jer je i prema njima nasrtao grubom silom i - odvijačem.

No ima u crkvi i na oltaru mjesto slična imena - svetohranište - gdje se čuva kalež s hostijom, sakramentom (tijelo Kristovo). Upravo je čuvanje element koji nalazimo i u svetohraništu, i u svetohranilištu, ali i u tjelohranitelju, u pismohrani i u sličnim riječima. U hrvatskom je glagol hraniti u značenju štititi, čuvati rijedak. No u prefigiranu obliku još je vrlo običan, npr. pohranite biljke preko zime na suho mjesto (smjestite ih na sigurno, zaštitite ih da biste ih sačuvali, spasili). U češ. pak chrániti znači braniti, štititi, a chranitel je zaštitnik i branitelj (chranitelka = zaštitnica). Obična schramba (to se čita shramba, nikako drukčije; opasnost vreba od šrambe, črambe i sličnih mudrolija, koje tako nesebično »posreduju« u naš medijski prostor hrvatski samouvjereni sportski TV novinari) znači ostava, špajza, no i to je prostorija u kojoj se nešto čuva. Slično je i u drugim slavenskim jezicima.

U svetohraništu, koje ima još zanimljivih imena, čuvaju se hostije. Hostija je bila poznata još kod pogana, ali kao životinja koja se žrtvuje bogovima (žrtva zaklanica). U klasičnom lat. hostia je i značila žrtvu, žrtvenu životinju, a u crkvenom latinskom postala je posvećena oblatna koja predstavlja tijelo Kristovo, žrtva mise (kruh i vino), pa se i Krist zbog svoje smrti na križu u kršćanstvu smatra žrtvenim Jaganjcem. U latinskom, armenskom i maronitskom obredu taj je kruh beskvasan, a u ostalim obredima kvasan.

PRIKAZANJE, POSVEĆENJE I SAHRANJENJE

Tabernakul (isto što i svetohranište) nastao je od lat. tabernaculum, izvorno koliba, daščara, šator, sjenica, a šator, privremeni pokrov, bio je sveto mjesto na kojem je Bog na poseban način boravio među izraelskim narodom. Ta je lat. riječ umanjenica imenice taberna = kuća, prodavaonica, gostionica (usp. i današnje taverne). Gornji dio oltara može biti u obliku četverokutne sjenice što stoji na 4 ili 6 stupova i zove se ciborij. No ciborij (grč. kibórion, lat. ciborium) može značiti i posudu u kojoj se drže hostije, premda je prvotno značio posudu u kojoj su mornari nosili hranu. Piksida (starije piksid, pisida) također je posuda za hostije, pa koliko god neodoljivo podsjeća na običnu likenu piksu (npr. za kekse), od zajedničkoga korijena (grč. pyksís, lat. pyxis = kutija) ne može pobjeći da i hoće. Čestičnjak (čestica, umanjenica od čest, djelić posvećena kruha, hostije; usp. pričest) i krušnik slikovito govore o svojem sadržaju. Súdak ili pižida bila je pak posudica u kojoj se nosila pričest bolesnicima, poglavito ulje (»Pižidu oliti sudak u komu se saranjuje tilo Gospodinovo«, u kojem se, dakle, čuva tijelo Gospodinovo).

I na kraju jedna u Hrvatskoj »bogohulna« riječ koju će mnogi uspaljeni Hrvati glatko proglasiti srbizmom. To je sahrana. No nakon prethodnih objašnjenja nadam se da osjećate isti korijen kao i u svetohraništu, i u pismohrani (arhiv, mjesto gdje se čuvaju spisi), i u tjelohranitelju (čovjek koji svojim tijelom štiti nečije tijelo). Sahrana u prvom redu znači spas, čuvanje, zaštitu; potom mjesto čuvanja (isto što i svetohranište), a na 3. mjestu grob, pogreb, ukop. U starijih hrvatskih pisaca sahraniti dušu značilo je spasiti se, a sahraniti se, uz spasiti se, i doći u nebo (smrtni ostaci sahranjuju se u grob, gdje čekaju uskrsnuće, put u nebo). Da pitam ljude pred crkvom kako se zovu glavni dijelovi mise s koje upravo izlaze, mislim da bi tradicionalno uskrsno (i svakonedjeljno) mnoštvo ostalo više-manje nijemo. Neka ih pouči stari pisac hrvatski, A Kadčić (1729): Tri su dila: prikazanje, posvećenje i sahranjenje.« Bože, sahrani nas (spasi, čuvaj, zaštiti) od sve većega neznanja i ravnodušnosti prema znanju!