Sunce od čovjeka!

Sunce od čovjeka!

Kao rijetko koji duh nastojao je dovesti u svezu analitički i osjećajni tip kulture uznemirujući istodobno i neuralgijski problem hrvatske nekulture, koja je podijelila svijet na pravovjerne i krivovjerne i koja je od mjernika stvarala znanstvenike, a od pjesnika izgubljene budale

Jedan je veliki pisac u povodu smrti jednako velika prijatelja riječima koje je sažalijevao čim ih je odaslao napisao ucviljenoj udovici: ne znam kako je tako značajan čovjek mogao umrijeti.

U slučaju ove smrti treba ponovno istaknuti tu nesmotrenost. Jer mi ne znamo kako čovjek poput Mladena Pejakovića može umrijeti. Nema nikakva načina da uz djelo koje je puno intuicije i znatiželje, za sobom vodilo i veliko znanje, zamru i slike jedne ljudske dobrote, koja je učila preživjeti sve nevolje - ponajviše među bližnjima koji nisu dobri. Nema načina da zamru slike ljudske dubine koja je sa sobom vodila pratnju i iskrene duboke bezazlenosti koja se svim pojavama i božjim stvorovima svijeta, bile malene ili velike, duboko klanjala. Nema načina da nestanu slike uljudnosti koja je učila živjeti među bližnjima, ponajviše među onima koji su mislili i radili drukčije.

Za nas koji smo ispremiješali mnoga svoja znanja s njegovima, koji smo poneka njegova uvjerenja izgovarali kao svoja, Mladen Pejaković nije trebalo otići kako bismo spoznali da smo živjeli sa suncem od čovjeka. Svim poslovicama i hvalama koje idu ljudskom soju u korist bio je samim svojim životom, postojanjem i disanjem, oglednim Bićem. Jer dok odlazi sada u mir vječni, čini nam se da je dobrota, ljudskost, blagost, praštanje, bezazlenost za njegova života u njemu imala namjesnika na zemlji. Ponajbolji od svih nas!

Jer nema stvora koje nije bilo dostojno njegove riječi, pogleda, pažnje. Ne uvrijedivši nikada, ne naškodivši nikomu, smišljajući samo Dobro bio je bićem duboke unutrašnje nevinosti. Rijetko biće. Duboka i tiha voda.

Pripadao je učenoj i osjećajnoj vrsti kojoj je unutar jedne discipline postajalo tijesno: stoga je svrdlao u više smjerova. Šetnja ulicom, šumskom stazom, pogled na stablo ili cvijet bili su mu jednako vrijedni kao prebiranje po knjigama i najbogatije knjižnice. Istinitost svojih tvrdnja provjeravao je u znanjima svijeta, ali i svakodnevnim mjerama ljudskog koraka, rasta i disanja.

Kao rijetko koji duh nastojao je dovesti u svezu analitički i osjećajni tip kulture uznemirujući istodobno i neuralgijski problem hrvatske nekulture, koja je podijelila svijet na pravovjerne i krivovjerne i koja je od mjernika stvarala znanstvenike, a od pjesnika izgubljene budale. Ižmikan od svakodnevice, zaglušen od urlika o pravom ili krivom, zaslužnom i prezrenom, ljubav za, primjerice, skromne crkvice slobodnoga oblika, za malešne dokaze velikih čuda, bijaše i preslikom njegove naravi. Uvijek odlučan da ostane u najvećem žaru i u blizini predmeta svoje pažnje i ljubavi, nagovijestio je vrijeme osjećajnoga reda, vremena dubine praćene bezazlenošću. Mudri čovjek erudicijske temeljitosti nije navlačio maske neranjivosti. A idući za suncem, poznavajući najzamršenije mjere, nastojao je ipak sve izbrojiti na prste jedne ruke, objašnjavajući s istim žarom u očima i znanstveniku i djetetu najdublje tajne svijeta.

»Poznavanje dubine zajedno s neuranjanjem u dubinu tvore idealno stanje superiornoga čovjeka«, kaže A. Savinio. A Mladen Pejaković je - smatrajući da u svemu postoji unutrašnja pravilnost strukture, odnosno života - precrtavao i premjeravao do čega je dolazio. Njemu je bilo do života, a ne do definicije. To je bila mudrost njegove jednostavnosti; dubina njegove površnosti. Ne tvrdimo da je uvijek dospijevao do dna spoznaje i da je svako naginjanje nad duboke zdence dotaknulo i njihovo dno. On je u dubinu bacao i kamenčiće svojih čežnji.

A nadasve je znao da je »biti dubok grubo i barbarsko pitanje« (A. Savinio).

Ive Šimat Banov