Slavonska poetika zemlje

Slavonska poetika zemlje

Slavonski genius loci - za razliku od onoga pri/morskoga - okrenut je prema kopnu koje ima svoju ne samo klimu, floru i faunu (čak i svoj kamen koji, za razliku od bračkoga, podnosi velike temperaturne razlike!), već i specifičan način života, na kraju krajeva i vlastitu životnu filozofiju. Zato ne bi trebalo biti nemoguće govoriti i o onome što je Dragutin Prohaska davno nazvao književnom slavonštinom

Naslov vaše nedavno objavljene knjige glasi Slavonska književnost i novi regionalizam (Ogranak Matice hrvatske, Osijek 2004), a to je naslov i prve, opsežne rasprave u knjizi. Što znači sintagma novi regionalizam i vodi li slavonski regionalizam u partikularizam ili je to samo još jedna zavičajna varijanta hrvatske književnosti?

- Kada sam dogovarao knjigu slavonskih tema za osječkog nakladnika, radilo se o lokal-patriotskoj gesti izdvajanja onih radova koji su nastajali s većim ili manjim fokusiranjem određenih, uvjetno rečeno, regionalističkih tema. U međuvremenu, osim knjiga za Slavonicu, bio sam objavio i drugo izdanje svoje Knjige o Virovitici, a moj me profesionalni interes za noviju postupno počeo odvoditi u stariju našu književnost, prema njezinome u svakome pogledu osebujnom 18. stoljeću. Istodobno diskusija o globalizaciji toliko se bila razmahala da nisam mogao ne pratiti istupe Noama Chomskoga protiv mekdonaldizacije i opasnosti koje po načelima profita, međunarodnoga monetarnoga fonda i moćnih svjetskih korporacija prijete svijetu, i sve to uz našu predpristupnu nervozu zbog eventualnoga članstva u Europskoj Uniji a što je ravno »ulasku u Europu«, iako to, dakako, nije isto.

Što se regionalizma tiče, pojam je relativno dugo poznat u drugima, pa tako i u hrvatskoj literaturi. Prvotno se vezivao uz naš realizam, kad su gotovo sve naše pokrajine dale pisce, koji su ih opisivali. Radi se o regionalizmu unutar postilirirske književnosti, dok je cijela dopreporodna zapravo skup regionalističkih tradicija, pa se u tome ovaj regionalizma može gledati i kao potvrda njezina integriteta. Regionalizam 20. stoljeća, međutim, koji se najčešće povezuje s Matošem i obnovom književnosti na dijalektima, nastaje kao reakcija na modernistički kozmopolitizam i avangardni zanos urbanom kulturom. Zanimanje za regionalističke aspekte hrvatske književnosti pojavit će se i nakon Drugoga svjetskog rata, štoviše, Marin Franičević 1948. spominje pojam novog regionalizma. Međutim, kasnija diskusija o ovim pitanjima poprimila je ambivalentan karakter: s jedne strane sve je išlo u prilog reafirmaciji dijalektalne književnosti, s druge pak svako problematiziranje po regijama doživljavalo se doista kao partikularizam, tj. kao napad na ionako politički delikatan status hrvatske kulture unutar savezne države. No, sve je upućivalo na to da se na nacionalnu književnost može gledati i iz neke drukčije perspektive, pa tako i iz one koja polazi od kategorije prostora koji, istina, uvijek je isti, ali njegova kultura nije ista. Kako su pojedine hrvatske regije u određenim povijesnim razdobljima pripadale različitim, više ili manje dominantnim kulturološkim krugovima, upravo su one bile te koje su utjecale na veću ili manju ne/konzistentnost nacionalne književnosti. Prostor se pokazao kao važan faktor, pa su u svim hrvatskim pokrajinama vidljivi tragovi prožimanja različitih tradicijskih kulturnih modela unutar nacionalno cjelovita područja - bez obzira na njegove političko-administrativne granice.

Ne čudi zato da će se o ovoj temi početi u nas otvoreno govoriti tek posljednjih godina kada se poklopilo, prvo, zadobivanje političke suverenosti, drugo, smjena općih kulturnih paradigmi, treća, zaoštravanje procesa globalizacije i jednako tako sve oštrije reagiranje od kojih se ističe ono u redovima arhitekata; pozivajući se na Ricoeurovu tezu o regionalnim kulturama kao odgovoru na potrošačku kulturu univerzalne civilizacije i odbacivanja kulturne prošlosti, arhitekti su naime stvorili pojam kritičkog regionalizma, odnosno lokalnih škola koje bi trebale čuvati izvornu tradiciju i u isto vrijeme bivati moderne.

Koje su zasebne osobine slavonskoga književnog korpusa naspram drugih književnih regija, tj. koja su to distinktivna obilježja na temelju kojih govorimo upravo o slavonskoj književnosti?

- Kako je ključnom topografskom distinkcijom postala ona koja književni korpus dijeli na južni i sjeverni, odnosno mediteranski i kontinentalni dio, Sjevernjak Pavao Pavličić, na primjer, južnjacima pripisuje interes za društveni, a sjevernjacima za svijet prirode, Južnjak Zvonimir Mrkonjić, mediteranizam određuje pojmom meditativnosti, a kontinentalnost pojmom narativnosti, dok za drugoga Mediteranca, Ivana Slamniga, morska orijentacija ne isključuje svijest o pripadnosti kopnu, a utjecaj mediteranstva vidi u specifičnoj književnoj metaforici, temama i atmosferi. Mediteransku konstantu u Hrvatskoj pratili su i prate i drugi naši istraživači - od Ive Frangeša, Radoslava Katičića i Vladimira Vratovića, preko Tomislava Ladana, Tonka Maroevića i Cvjetka Milanje do najmlađega, Sanjina Sorela. Dok većina njih naše kulturalno mediteranstvo vidi kao spoj antičke, kršćansko-latinske, klasično-humanističke i talijanske komponente, istraživači kajkavske književnosti, upozoravaju da i ona ima svoju individualnost čija bi se obilježja, međutim, moglo naći i na hrvatskome jugu. U svakom slučaju pokazalo se da govor o književnosti nekog prostora polazi od govora o tome prostoru, pa i ovaj je naš razgovor o slavonskoj književnosti morao poći od razgovora ne o bilo kojem, već upravo o slavonskome prostoru. A slavonski genius loci - za razliku od onoga pri/morskoga - okrenut je prema kopnu koje ima svoju ne samo klimu, floru i faunu (čak i svoj kamen koji, za razliku od bračkoga, podnosi velike temperaturne razlike!), već i specifičan način života, na kraju krajeva i vlastitu životnu filozofiju. Zato ne bi trebalo biti nemoguće govoriti i o onome što je Dragutin Prohaska davno nazvao književnom slavonštinom.

A što ona znači?

Za Prohasku neki posebni sentiment duše uz primjesu humora i ironije, kult srca, konzervativnost i dosadno jedno te isto, za Matoša, praktičnost i realističnost, a za Ujevića rasipnost, putenost i nebrigu, što je opasan stereotip Slavonije koji svi nalaze u slavonskoj hedonističkoj crti, pa - ističe Barac - ako čovjek preleti sve ono, što su slavonski pripovjedači iznijeli o svome kraju, vidi kako se njihove pripovijetke uglavnom kreću oko nekoliko problema: seksualni moral, raspadanje zadruga, neracionalno gospodarstvo našeg čovjeka, loši utjecaji stranaca i inteligencije, itd. Na opasnosti ovoga stereotipa upozoravao je i Ivo Frangeš za kojega je Slavonija forma vitae i forma mentis, pa doista nema razloga da se jedna tradiciju ne nazove pravim imenom. Slavonija nam je dala Kanižlića, Reljkovića, Katačića, Jurkovića i Cirakija, a s njima rokoko, deskriptivnu poeziju, najblistaviji primjer klasicizma, vrhunski bidermajer i naš moderni književni urbanizam, rezolutan je Matko Peić. A kao naj-značajku slavonštine on ističe upravo njezinu životnost, u slavonskoj književnosti piše se o svemu što čovjek može susresti u životu, najviše o jelu, piću, seksualnom životu - od nježnosti do gorčine, od očaja do smijeha, od psovke do šutnje. Zato njoj kao nijednoj drugoj pristaje francuski izraz l’art vivant, poentira ovaj rasni Slavonac, učenik slavonske životne a francuske škole bel esprita.

(Jednom me uvjeravao, a nije morao, da - iako svi volimo sarmu, naročito podgrijanu, samo je Slavonac mogao napisati kako je najbolja ona sarma koja je suhimi kobasicami osedlana! Dodajem; samo je Peić mogao reći da je kutjevačka graševina isto što i mercedes među autima!)

I da zaključim: zajedničko svim viđenjima slavonske književne tradicije je zemlja, zapravo doživljaj zemlje, koji je u osnovi određen - za razliku od južnjačke racionalne - jakom emocionalnom percepcijom a uz koju ide i specifičan, nazovimo ga tako, kontinentalni književni diskurs.

Što je kriterij pripadnosti nekog pisca slavonskoj književnosti - autorovo slavonsko mjesto rođenja ili pak obrada tematskih aspekata slavonskog kraja bez obzira odakle je pisac podrijetlom? Primjerice, vi niste rođeni Slavonac, ali ste slavonski pisac. I primjer koji može poslužiti za komparaciju: Matoš, rođen u Tovarniku, rođenjem je Srijemac, ali je o Tovarniku znao manje nego o Parizu, Beogradu ili Loboru, po kajkavskim simpatijama i tematskim obradama, a sam je govorio i odgojem, bio je ponajviše Zagrepčanin...

- Za ilustraciju kako nema jednoznačna odgovora neka posluži pokušaj autora Slavonskog teksta hrvatske književnosti, Helene Sablić-Tomić i Gorana Rema, koji su, kako vam je poznato, svoj istraživački korpus razvrstali u četiri skupine, ovisno je li pisac Slavonac i rođenjem i karijerom, samo rođenjem, ili samo karijerom ili pak ništa od toga, ali o Slavoniji piše ili u njoj objavljuje, što nije dovoljno za ulazak u korpus. Drugim riječima, bitno da je autor u posjedu - ovako ili onako - iskustva prostora, što bi se moglo prihvatiti kao relativno čvrst razlog. Međutim, postavlja se pitanje kako to da su izostali, osim usmene književnosti, i esekerski pisci, tj. slavonski hrvatski pisci koji su pisali njemački i koji zato što su pisali njemački nisu ništa manje ni hrvatski, dakle ni slavonski. A što se Matoša tiče, stoji ono što je spomenuti Frangeš nazvao »trećom dimenzijom«, tj. prostornošću i »tragičnom poezijom ravnice«. A ne pripisuje li se upravo Matošu ne samo afirmacija žanra tzv. pjezažne lirike već i u tome smislu reformatorska uloga dotadašnje tradicije našega putopisnog žanra?! O vlastitoj slavonskosti, tek toliko da, iako nerođeni Slavonac, ja ipak i po rođenju pripadam iskustvu zemlje. Tu je i zajedničko iskustvo granice po čemu sam možda i najobilježeniji. Postoji i jedan paradoks: kad sam rođen, moj zavičaj - barem u administrativno-političkom smislu - nije bio na granici, a ja sam kao svi tadašnji Bosanci bio rođen u istoj državi. Preselivši se u »bogatu Slavoniju«, kojom se opijao naš siromašni jug, pa i moj otac južnjačkog imena Ambrozije, ja sam bio u janjičarskoj dobi, dakle, dovoljno da gradim mostove kakve znam i umijem. Seljenjem se promijenila kultura moga životnoga prostora - od kulture sijanja do kulture pijenja. Minuli rat iznova vraća potpuni graničarski status i mojem novom, slavonskom, i mojem starom, bosanskom zavičaju, a ja u najboljim godinama ostadoh bez jedne da bih preko noći dobio - dvije domovine.

Je li Domovinski rat pomogao jačanju svijesti u samih slavonskih pisaca o slavonskoj duhovnoj izdvojenosti i posebnosti? Za vrijeme i nakon rata javljaju se mnogi znanstveni i nakladnički projekti koji aktualiziraju slavonski prinos nacionalnoj književnost...

- Dobro znamo kako je Slavonija bila izložena još jednome u nizu ratova njezine nevoljne povijesti. U Osijeku je 1991. bila formirana kulturno-umjetnička postrojba koja je djelovala na zaraćenom području da bi - kako to veli Goran Rem - »zavičajnoj fazi rata« mogla uzvratiti na »identitetno prepoznatljiv način«. Tome pripada i vinkovački projekt Slavonica čijih su 100 knjiga definirane kao i Slavonija - zavičajna čitanka Stanka Andrića itd. Diskusiju o slavonskoj književnosti devedesetih je preuzeo novi naraštaj književnih stručnjaka Osječkoga sveučilišta izašlih ispod kabanice Stanislava Marijanovića. Stječe se dojam kako je koncentracija slavonskih projekata su/postavila slavonsko-hrvatsko, implicite Sjever i Jug i kontinentalno-mediteransko, te tako ukazuje na proces decentralizacije ili disperzije objektivno najjačega nacionalnoga integrativnoga identiteta u trenutku njegove najradikalnije kušnje, ali nesumnjive snage.

U jednom je tekstu, nastalome prije šezdesetak godina, Julije Benešić vrlo ozbiljno tvrdio kako su najzagriženiji Slavonci u njegovo vrijeme bili Osječani i Požežani (»šlavoniteri«). Je li danas drukčije, jesu li im se u postmodernoj slavonskoj strategiji polisa (izraz Gorana Rema) pridružili i drugi gradovi, ili možda i manja mjesta?

- S obzirom da je proces urbanizacije u Slavoniji tekao ponešto drukčije negoli na našem Jugu, zbog čega ni književnosti ovih krugova nisu u svemu za omjeravanje, umjesto strategije polisa čini se da je prikladnije govoriti o strategiji, čak i poetici šora koja bi odgovarala onome što u povodu Tadijanovićeve lirike nezaobilazni Matko Peić naziva bijeli red, tj. Slavoniji iz drugog dijela Satira, zemlji ravnog puta, drvoreda, pometenog dvorišta, okrečenog pročelja... Josip Užarević, moj slavonski komšija, brodski i zagrebački kolega, na primjeru jedne Strizivojne rado bi govorio o novom tip seoske kulture i tako s puno razloga u središte prije stavio slavonsko selo, koje je u međuvremenu naučilo putem svojih odmetnutih sinova - kojima i sam pripada - okoristiti se i našim urbanim ili urbaniziranim potencijalima da bi očitovalo svoju i regionalnost i globalnost.

Napisali ste Knjigu o Virovitici (1999, 20012), a i u novoj knjizi dodirnuti su Virovitički Šenoa Ivan Dobravec Plevnik te Virovitički Simenon Milan Nikolić. Kako Virovitičani danas doživljavaju Slavoniju, postoji li u tome neka razlika spram vaših Brođana? Koliko je u Slavoniji uopće prisutna regionalna konkurencija nalik onoj s juga Hrvatske između Splita, Zadra i Šibenika?

- I Virovitica i Brod pogranični su gradovi, s razlikama ponajprije u tipu i sadržaju zagraničnih svjetova; dok smo od jednoga bježali (Istok), drugome još žudimo (Zapad). Radi se i o tome da je jednome status negraničnoga relativno kratko trajao, pa se Brod bio razvio u jako prometno i industrijsko središte prema kojemu je gravitiralo i hrvatsko i bosansko posavlje. U istome razdoblju Virovitica, od nekoć većega hrvatskog grada, doživljava sudbinu Trnoružice, kako reče njezin Fra Ma Fru. Poslije minuloga rata oba se polako, Brod zbog ratnih trauma i naročito bolno, navikavaju na svoje rijekama opisane rubove, valjda ne i rubne im uloge. Oba moja grada, između kojih jedva da je stotinjak kilometara Hrvatske u struku, i to one zlatne, požeške, ilustriraju još barem dvoje: prvo, da je u krajnjem slučaju sve u Hrvatskoj, pa i cijela Hrvatska, jedna velika granica i, drugo, kako je zapravo nemoguće odrediti i opisati regije, što ne znači da regije zato ne postoje. Najnoviji procesi regionalnoga preslagivanja pokazuju kako se regije ipak mogu i moraju ne samo geografski, etnički ili pak jezično definirati, već i gospodarski relativno lako redefinirati, što je zapravo samo mali korak i do mogućega političko-administrativnoga »preslagivanja«. Europa je u svakome pogledu bila i ostala dobar primjer, bilo da su u pitanju Alpe, Jadran ili Panonija, dakako, s Hrvatskom kao u svim varijantama više ili manje uključivim faktorom. No, pravi problem, po mojoj ocjeni, ionako nije u opisu i definicijama koliko u moći da se slabosti pretvore u prednosti, tj. rizici u mudrost, a razlike u bogatstvo.

U predgovoru knjizi govorite o duboko pohranjenim rukopisima u vašem kompjutoru. Spremate li još koju »knjigu od jedne fele«, dakako, o slavonskoj književnosti?

- Svaki je posao duboko obilježen aromom naših građanskih života i ljudskih sudbina. Kao što su po toj logici nastale moje slavonske ali i neke zagrebačke knjige, jednako tako nema nikakve tajne da su me u tome smislu obvezali i moj Brod, ali i moj bosanski zavičaj podno tihe planine Tušnice, nadomak Livnu koje Nazor umalo proglasi (pazite!) primorskim gradom. Dok se ovim riječima samo ulagujem sudbini, doista, iz kompjutora mi izlazi predgovor prvoj knjizi mojega projekta Hrvatski književni časopisi 19. stoljeća. No, o tome, bude li zanimanja u vas i vaših čitatelja, nekom drugom zgodom.

Razgovarao Ivica Matičević

Vinko Brešić (1952) - književni povjesničar i sveučilišni profesor, rođen je u Grgurićima pokraj Livna, osnovnu školu i gimnaziju završio je u Slavonskom Brodu, a književnost i filozofiju diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirao i doktorirao, te danas radi u zvanju redovitog profesora na Katedri za noviju hrvatsku književnost čiji je trenutni predstojnik. Nakon dviju pjesničkih zbirki (1971. i 1979) te još nekoliko ciklusa po časopisima i novinama, poeziju - tradicionalističke impostacije - prestao je objavljivati. Profesionalno usmjeren na područje postilirske hrvatske književnosti, uz desetak objavljenih knjiga, priredio je izdanja djela dvadesetak hrvatskih pisaca 19. i 20. st., sastavio više antologija i zbornika, a pokrenuo je i uređivao časopis za znanost o poeziji »Zrcalo« (1991-1994). Predavao je i na drugim domaćim i inozemnim sveučilištima te sudjelovao na mnogim domaćim i međunarodnim skupovima koji su rezultirali brojnim raspravama, člancima, esejima i recenzijama. Naročiti uspjeh u našoj kulturnoj javnosti imala mu je knjiga Autobiografije hrvatskih pisaca (1996). Pri Ministarstvu znanosti vodi projekt Hrvatska književna periodika, koja mu je jedno od specijalističkih područja. Dvije je godine bio glavni urednik u Nakladnome zavodu Matice hrvatske. U »Vijencu« se relativno često pojavljuje prikazima novih knjiga uglavnom iz književne kroatistike. Dosad je objavio sljedeće važnije knjige: Dobriša Cesarić(1984), Časopisi Milana Marjanovića (1990), Dragi naš Šenoa (1992); Autobiographies by Croatian Writers (1993), Novija hrvatska književnost (1994), Hrvatski putopisi (1996, 1997), Autobiografije hrvatskih pisaca (1997), Knjiga o Virovitici (1999, 2001), Teme novije hrvatske književnosti (2001), Pjesnici hrvatske moderne (2003), Slavonska književnost i novi regionalizam (2004).