Šjor Ante

Nastavkom pobirka o osobnom bankaru pod naslovom Šjor Ante želim kazati, kako završetak nije uvijek i kraj, pa je oba zadnja naslova potrebno čitati kao jedan, jer su i oba poluteksta tek zajedno tekst. Od tematskog su zajedništva, pa onda i od sadržajnog, što mi je gotovo i važnije, jer i sam želim kazati nešto o šjor Anti Prodanu, tako da bude dio onog što o njemu kruži kao slovo među lokalnim svijetom, kao pučko govorenje, čemu kao tek jedan od svjedoka i više slučajno, eto, mogu dati stilizaciju skaza, ali mu spacifični pečat daje predaja sama i oni, koji je dobronamjerno šire kao pravi memorat o čovjeku, koji je živio među njima. I psihološki je potrebno - reći će folkloristi - da takvim pričama ne bude kraja, da i anegdotalne zgode iz usmenog sjećanja (pa i ne bile uvijek dokumentirane) podrže šire ufanje u činjenje dobra, da budu zagovor moralne poželjnosti, pa - ako treba - i mjesta same zbilje, umjesto poezije. No zar nije od životne ili kolektivne poezije sve ono šire ganuće zbog zajedničkog sjećanja i osjećanja? Ponekad i to postane dijelom usmenog kazivanja. Tako se naime u onom kraju pamte i najveći sprovodi, a od smrti Mihovila Pavlinovića jedva da je koji bio veći od ispraćaja cijenjenog i voljenog Ante.

Svog kasnijeg, samoproizvedenog osobnog bankara i upoznao sam relativno kasno, dok su još bile u optjecaju priče o njegovim dobročinstvima. Sadržaj je dakle prethodio pojmu, koji je nastao tek u ovom sistemu, pa je oboje zajedno napravilo svojevrsni hijatus preko dvaju društvenopolitičkih sustava. U mentalitetu, gdje najprije nastane pojam pa tek onda njegov sadržaj, koji se pojmu nakon nekog vremena iznevjeri, ovo drugo može biti neobično. Ali mislim da je metodički u redu, svakako mnogo više negoli stvoriti pojam, pa u nj kao u kakvu vreću naknadno potrpati razne sadržaje. Izmisliti ime za ribu, koja u moru ne postoji... Moja inačica pojma poziva se pomalo tvrdoglavo, ali ispravno, naprosto na već postojeće, karitativne sadržaje, i na novi naziv za to. Iz istog smo mjesta moj emocionalni bankar i ja, pa se tako jedna od najranijih gesta njegove nesebičnosti - p;o kazivanju moje majke - vidjela kao složeni kup građevinskoga materijala, što su ga radnici tadašnjeg direktora trgovačkog poduzeća jednostavno iskrcali - nenaručenog, neplaćenog - iza naše kuće, na »prostoru diskrecije«, da joj bude za popravak i obnovu. Taj se čin - po riječima pokojnice - mogao slobodno mjeriti s duhovnom obnovom, koju je doživljavala preko svojeg dušebrižnika i mog vjeroučitelja don Srećka Bezića. Dopuštam da su u njezinim pričanjima obje spoznaje oko pomoći još i narasle, no mislim da su od sama početka bile dvostruke i držale četverostruk uzao: brojao se i šjor Antin respekt, i don Srećkova materijalna pomoć.

Naše kuće nalaze se u Makarskoj, obje u padajućem položaju prema moru; dijeli ih nešto ceste i nešto ograde. Da s mora slučajno navali kakav epski val, kao u današnje vrijeme katastrofične i upravo mitske stvarnosti azijskog tsunamija, prelio bi najprije moju kuću, prebrao se nestvarnim bremenicama vode na zaravanku ceste, da onda - nedajbože - zapljusne kuću Prodanovih i tek potom one iza nje. U takvu bliskom susjedstvu živimo mi, i oni iz kuća roditeljski nedomicilnih - prijašnja vjerojatna fikcija kvazirealističkog životnog romana, i nekog možda budućeg nevjerojatnog epskog fakta. Roman ili ep? Prije bi ep podnio činjenicu da se nismo kućno posjećivali, jer su događanja u Dalmaciji masovna i vanjska: nema komornih prostora. Valjalo bi to i dodatno motivirati time, što je moj prijatelj bio sav tanan od obzirnosti i osjećajnog uvažavanja razlike: tuđa šetnja, razmišljanje, lektira ili pisanje vrijedili su mu više od vlastitog stereotipa u poslu. Nagrađivao je Ante alternativnost odsustvovanjem, koliko god da je u društvu bio drag, dragocjen. Trbuščićem i glavom podsjećao je na ushodana, zadovoljna Budu. Na kupanje bi išao rjeđe dok je naše lirsko more slalo valiće, a češće pred maestral, pred kojim se ubrzo i povlačio presavijena ručnika preko podlaktice, čim bi zapad počeo slati valove u otkosima. Pozdravljao bi lijevo i desno šaleći se, i odmah s govornikom prelazio na njegovo treće lice s imenom: A, Ivo je jutros drukčije mislio! Koji Ivo? - pitala bi ga bar takva trojica iz društva najčešćih imenjaka na jugu. Nikad nije imao vremena za ružnu riječ ili misao, dok je stoput mogao sudjelovati u ljudskom zadovoljstvu, čemu je često bio i uzročnikom. Jer on je slovio za onoga, koji bi ljudima prije kupališne sezone unaprijed odobravao niskokamatne zajmove za gradnju privatnih kuća, što su se otplaćivale s jeseni. Tada je, naime, još maestralnije valove od maestralskih podizao turizam. Mnogima je šjor Ante do poetičnosti uljepšavao i njihovu lokalnu postpotresnu dramu; rado je nosio tuđi križ, premda je imao svoj...

Budući da na političkom valu nisam plivao s njim, znao bi se ne samo našaliti, već i doći sa službenim kolima i šoferom te reći: Idemo lijepo u Opuzen, onako »čovječanski« na brudet od jegulja i cipala; ja zovem, a Ivo će svoje platiti promjenom svog ideološkog uvjerenja. Koji Ivo? - odgovarao sam. Na tim vožnjama Ante bi, međutim, celebrirao i svoje znanje iz tržišne ekonomije u ono njoj nesuđeno vrijeme, tj. u doba takozvanog masovnog, odmarališnog turizma. - I sam sam, zaplotnjački i himbeno, pratio sve ono divlje i bučno osovljavanje tog iznajmljivačkog vala, što ga pamtimo po nazadovanju kulture pred naletom masovnije civilizacije. Gosti s bijelim baldahinima na plaži i mirisnim kožnim koferima u sobama za po mjesec, dva boravka brzo su nestali. Nahrupili su oni drugi Hermesovi kumiri, od nagle navale i još žurnijeg umika, od pokretljivosti živinih kuglica. Zaskočivši sve pristupe koji vode naviše, ostavivši samo one koji vode »nabolje«, ti nekadašnji grčki zaštitnici putova nestajali bi lažući i kradući usputno, rušeći. Prostirkom, spužvom, podmetačem, luftmadracom, ležaljkom, napuhanom gumenom psinom kao turističkom amblematikom, ti Zeusovi sinovi vremeplovno su obilježili plaže na kojima se dotad sunčalo na golom žalu.

U lokalnim gigantima makarskog primorja u svemu su najviše prepoznali znake boljeg života. Šjor Ante na svoj mirni način, u dogovoru sa sindikalnim čelnikom, uglavio bi svojim riječima, zapravo uzrećicom »nemojte se zamarati« povišicu od deset posto, a onda na zboru radnika direktorski ponudio trideset posto veće plaće, našalivši se mlakosti radničkih vođa finom porugom: ja vam se čudim! - Drugi put on bi za neradnike Rivijere preko gluhog telefona, onako tiho, pred povjerenikom naredio šefu skladišta da otpiše najbolji pršut - zato što su zgubidani tako željeli - otpravivši ga riječima »samo vi uživajte«. Dokoličar nije sumnjao da ima datu riječ, no one druge riječi na drugome mjestu nisu se čule, pa prema tome niti poslušale. Jer koliko god da je ono Ante govorio u slušalicu, telefon je sve to vrijeme bio isključen.

Na isti je tihi način šjor Ante razumno ustuknuo pred sve većim profanim valovima - kao onomad na plaži - našao se u metropoli, potom na radnome mjestu opisanom u početnom pobirku o osobnom bankaru. Da je prostora, opjevao bih - štono se kaže - te sobe na katu, gdje smo održavali sastanke zavičajnoga kluba, čiji je on bio najvažniji član, premda su meni - službeno odsutnome - uvalili predsjedništvo. Kažem tako, jer sam baš u to doba kritički na poslu govorio protiv lokalnog u kulturi, a poslije tako i pisao. Da je bilo vremena, bio bih posavjetovao svog bankara oko slika i skulptura u njegovim prostorijama. (U onoj nategnutoj usporedbi institucija banke i bolnice iz prošlog pobirka zajednički se vanjski nedostatak u objema zove upravo slika i skulptura.) Ali šjor Ante, human čovjek i inače od jobovske strpljivosti, nije stizao. U ratnoj alternativnosti trebalo je pisati i zvati, organizirati konvoje, skupljati ili dočekivati humanitarnu pomoć. Iskrcavao sam u nekoliko navrata robu s njim na velikom sabiralištu zapadnog parkirališta kod Velesajma. Neka i pretjeram, ali već na onoj novinskoj slici s osnivačke skupštine vidjelo se koliko je izazvan divljačkim ratom, i da će nešto takvoga poduzeti.

»Lukavce smesti«, bilo je i njegovo geslo, prema motu hrvatskog pjesnika fra Ivana Despota, »rodoljuba Ive«. Ne znam kako bi šjor Ante danas odgovorio na izazove uljepšavanja, kakvi su prostor diskrecije ili osobno bankarstvo. Bi li prešao u moj klub nerazumnih, kojima nedostaje uvida? Taj se uvid na preneseni način - kao vid ili kao pogled - križa s crtom prostorne diskrecije, koja se, onako neugažena i neprekoračena, sve bolje vidi. Civilizirano, ali od svih tranzicija najteže je povjerovati u postrojavanje neustrojivog naroda. Neki će reći: dobro, ako redomat za vas nije rješenje, a vi prihvatite osobnog bankara; dobit ćete pregradak, ili čak sobičak diskrecije, nećete valjda čitavu prostoriju kao nekad! Ali ja mislim da nije stvar u prividu oko uvažavanja štediše, koji raste do iluzije samouvažavanja. Mislim da bi moj osobni bankar trebao doći sa mnom, izvana; doduše ne baš kao filmski slučaj, sam svoj majstor, za čist posao pljačkanja banke. Nego, ono unutra su njihove, meni nepoznate osobe, koje iz zaboravljene uplate od dvije kune znadu napraviti dug od tisuću. Dosad sam izbjegavao takve susrete analogijom branitelja po službenoj dužnosti, recimo sudskog. - Prodanu sam još mogao doći s Rotschildom, kao primjerom pretvorbe objekta u subjekt, koji će gutati druge objekte. Ali ni s isprikom, i ne bez njegova ukora, nisam mogao nastupiti s naoružanim kaubojima, a kamoli s ideološki oboružanim Brechtom, odnosno njegovim postulatom, kako pljačkanje banaka nije ništa gori posao od osnivanja banaka.

A stvar je i mnogo gora. Banke danas u nas vode okretni ljudi, koji najčešće ovdje nisu poznavali radoljubna zagrljaja, i koji paravanskom štednjom građana znaju prikriti svoje pravo, tj. investicijsko i burzovno poslovanje. One štite uloge, koji su im zapravo teret. Moraju procjenjivati kad posustaju ti mali financijski resursi kod njihovih štediša. Tad izazivaju vlastite bančine viroze, puke fikcije epidemija, jedva blaga fibrozna stanja, koja bude isto tako fingiranu potrebu za ozdravljenjem, do kojeg zbog faktora nafte neće doći u svijetu. Pogledajte samo dolar! Stanje je postalo kronično, otkako nafta stvara siromaštvo u zemljama gdje izbija, a bogatstvo tamo gdje je skladište. Tome crpljenju služe montirani ratovi, a strane banke koje su vlasnice malih nacionalnih ekonomija, oživljavaju privid, a ne privredu, pa ne trpe ništa domaće - ili da kažem domorodačko - niti malo bogatstvo, niti preveliko siromaštvo.

Zato ipak vjerujem da bi joj Ante danas mogao biti samo poveznica u onoj dalekosežnoj unutrašnjoj povezivosti banke i bolnice, kojoj je opće mjesto strah, i gdje nedostaju barem dvije karike: da se ni u bolnicu ne ulazi s liječnikom izvana, i da se humanost bolnice ne ponavlja u slučaju banke. Nesolventni zajmoprimac nije prijatelj kuće, kao što je bolnica kuća bolesniku. Osobnost poput šjor Antine bit će kao bankar naime uvijek na strani štediše, a kao liječnik uvijek uz bolesničku postelju. Samo što je zasad tek u skazu, dok se opet negdje ne pojavi.