Sjećanja kao stanje

Sjećanja kao stanje

Prostor je poetiziran samom nazočnošću djetinje nježnih djevojačkih tijela, i čistoćom misli, ili, možda još točnije, neobičnim za ovo naše vrijeme, nedostatkom primisli

Iako je grupa llinkt!, dosad poznata po plesnim akcijama na specifičnim lokacijama, ovaj put ušla na klasičnu kazališnu pozornicu, projekt Nježna gimnastika zadržao je specifičnu poetiku diskretna osvajanja prostora, a ovaj put i vremena. Autorica Katja Šimunić (koreografkinja, redateljica i spisateljica, nedavno je vrlo uspješno unijela ples i u medij animiranog filma), dobila je na uporabu 1. i 2. ožujka 2005. veliku scenu Teatra &TD. Na nesvakidašnji izlet (raspolaganja scenom) Katja Šimunić povela je i publiku. Malo gledalište formirano je na pozadini scene, prostor igre označen je na podu mondrianskim kvadratom sastavljenim od pravokutnika linoleuma nježnih, pastelnih boja (scenograf Nikola Šimunić), a pravo gledalište ostalo je zjapiti nasuprot. Izvođačice, smještene između nas, konkretne publike, i gledališta, ostale su intimno blizu, ali u sanjama i igrama beskrajno daleko, zapravo posve nezainteresirane za specifičnost situacije kazališnoga događaja u kojem se očekuje komunikacija, akcija, poruka, poenta. Jednostavno, prostor je poetiziran samom prisutnošću djetinje nježnih djevojačkih tijela, i čistoćom misli, ili, možda još točnije, neobičnim za ovo naše vrijeme, nedostatkom primisli.

Rekviziti su jastuk, lopta, knjiga, balerina u muzičkoj kutijici; kostimi (Zrinka Užbinec): sportske hlačice i majice i haljinice. Očito je divljenje i neka vrsta pijeteta spram, autoričinim riječima, beskompromisnosti infantilne kreacije.

PROSTOR IZMEĐU

Izvođačice i koautorice predstave Sandra Banić, Maja Marjančić i Zrinka Užbinec vrlo ozbiljno grade neko vrlo krhko, pa i hermetično scensko zdanje, prizivajući djetinje otvoreno ili pak djevojački tajanstveno, djeliće autoričinih sjećanja. A ta su sjećanja više stanje, prostor između unutarnjih, dakle na van tek naslutivih struktura i veza i onog vanjskog, uređenog svijeta koji ima svoje kriterije, kodove, bodove za vrednovanje uvježbanosti i kvalitete izvedbe zadane sekvence.

Čini se da je za Katju Šimunić roman Ericha Kästnera Blizanke nešto poput Madelaininih kolačića u Proustovu bilježenju izgubljenog vremena, pa tako izvođačice Katjina traganja u programu i nose imena junakinja knjige (Lujza, Lota, Brigita), a Asja Jovanović, kao Čitateljica (ona koja motivira radnju) i ujedno Spisateljica (ona koja zapisuje nadahnuta autoričinim djevojčicama, Šimunićevoj tako dragim malim ženama) čita naglas ulomke iz knjige, što je u motivskoj ili asocijativnoj vezi s akcijom plesačica na sceni.

Tako predstava prolazi vrlo mirno, bez napetosti, uzleta ili padova, u tišini ili uz zvučno okružje Davora Rocca, i romantični klavir Clare Schumann. Komunikacija bez agresivnosti, trajanje bez dramatičnosti, čini se s današnjim iskustvom kao contradictio in adjecto, kao i sam naslov: nježna gimnastika.

Maja Đurinović