Sa sjećanjem na prošlost

Sa sjećanjem na prošlost

Okupivši zaista izvrsnu ekipu mlada redateljica Marica Grgurinović oslonila se i na vrlo poticajnu, dramaturški funkcionalno i nenametljivo uklopljenu glazbu Mate Matešića, te dinamično i minuciozno oblikovano svjetlo Miljenka Bengeza. Ako izvanjski sjaj scenske slike u malenu prostoru nije progutao glumce, to potvrđuje da je njihov izbor dobro pogođen. To se posebno odnosi na Franju Kuhara, koji ostvaruje ulogu Jacquesa u potpunosti dostojan velikih prethodnika

Zagreb i Split bili su važne postaje na putu Kunderine komedije Jacques i njegov gospodar, napisane kao »počast Diderotu u tri čina« početkom sedamdesetih kao varijacija na Diderotov roman Jacques fatalist. U toj po modelu pikarskoga romana oblikovanoj drami otvorena tijeka, kraj putovanja poklapa se s početkom; njih dvojica suputnika (svjesni ih je napisao pisac) nastavljaju ići dalje odakle su i došli, znajući da nikada neće biti kadri naslutiti kamo zapravo idu.

spanLJENJE I PROTEST

Kundera je ovo djelo napisao tako reći iz divljenja i protesta. Divljenja prema Denisu Diderotu i prosvjeda protiv određena odnosa prema zbilji. Ruski tenkovi na praškim ulicama izazivali su u njega toliku odbojnost prema iracionalnom osjećajnošću nošenu poimanju svijeta, kakvu je za njega u tom trenutku predstavljao i Dostojevski, da, kada mu je jedan kazališni redatelj predložio dramatizirati za pozornicu Idiota, on se okrenuo Diderotu. Potražio je odušak u razigranu fatalizmu njegova Jacquesa, u smijehu punom melankolije nad relativnošću svega, u beskonačnoj sumnji i nesigurnosti, u slobodnu poigravanju tradicijom s užitkom uvijek novih preradbi i inačica. Iz susreta dviju stvaralačkih osobnosti, iz Diderotova prosvjetiteljskoga optimizma i odgovora pesimizmom dvadesetoga stoljeća rodila se Kunderina kreacija.

Slučaj je htio da Božidar Boban vidi predstavu Jacquesa fatalista i njegova gospodara koja je oduševljavala publiku u češkoj provinciji i o njoj donese glas u Zagreb. Komedija je u Češkoj igrana gotovo anonimno, odnosno kao djelo redatelja koji joj je u dogovoru s autorom posudio svoj potpis. Do prvoga objavljivanja tiskom došlo je u Francuskoj, a danas se u nas djelo izvodi u prijevodu sa češkoga Sanje Milićević Armada, nedavno objavljenu kod Meandara.

Jedna od prvih (ili čak prva kako se tada govorilo) premijera izvan Francuske bila je 1980. u Teatru ITD u Zagrebu. Režirao ju je Miro Međimorec s Ivicom Vidovićem i Vanjom Drachom u naslovnim ulogama. Na jednu od repriza, bez velike pompe u javnosti, zagrebačku je predstavu došao vidjeti autor, koji je o tome svojom »bilješkom o povijesti djela« ostavio i svjedočanstvo kojim tu predstavu uvrštava među dvije koje su mu se »posebno svidjele«. Nedugo zatim Kunderino se djelo izvodi u Splitu u režiji Dina Radojevića sa Zvonkom Lepetićem i Josipom Gendom u glavnim ulogama. Nezaobilazna veza između Radojevićeve splitske i sadašnje zagrebačke predstave kostimografkinja je Marija Žarak, koja je za kostime splitskoga Jacquesa i njegova gospodara osvojila i nagradu Gavellinih večeri. Ponovni susret s djelom gledanim prije više od dva desetljeća otkriva koliko je u Kunderinu tekstu bogatih nagovještaja postmodernizma, s vrlo mnogo s njime povezanih motrišta i postupaka, od kojih su se neki u međuvremenu u manje darovitih autora i komentatora pretvorili u opća mjesta i iscrpli.

UIGRANA MIZANSCENA

»Volim osamnaesto stoljeće« - kaže Kundera. »Radnja se odvija u osamanaestom stljeću, ali to je osamnaesto stoljeće o kojem mi danas sanjamo.« Upravo to odgovara odnosu što ga prema prošlosti ima kostimografkinja Marija Žarak, daleka svakoj muzejskoj doslovnosti, a beskonačno maštovita u varijacijama polazne povijesne teme i živu poticaju glumcima. Koliko lijepu, toliko funkcionalnu scensku sliku, u punom dosluhu s potrebama djela i mogućnostima pozornice na Peščenici, zajedno s kostimografkinjom daje scenograf Miljenko Sekulić naznakom okvira za teatar u teatru.

U vrlo ekonomičnoj, pomno organiziranoj, a toliko uigranoj mizansceni da se doima spontano, glumci ni na tren ne zaboravljaju i ne daju publici zaboraviti da smo u kazalištu, da sudjelujemo u višestrukom teatru u teatru sa slugom i gospodarem kao fikcijama pisca u prvom planu te prostorom i načinom igre što je moguće jasnije odvojenim likovima koje Jacques i gospodar dozivaju na pozornicu sjećanjem, pričanjem ili izmišljanjem, u drugom planu. Fiksno odjeveni su jedino dvojica protagonista, ostali glumci pred očima publike uzimaju dijelove odjeće s dviju vješalica koje su glavni elementi scenografije i prerušavaju se u različite likove.

Okupivši zaista izvrsnu ekipu mlada redateljica Marica Grgurinović oslonila se i na vrlo poticajnu, dramaturški funkcionalno i nenametljivo uklopljenu glazbu Mate Matešića, te dinamično i minuciozno oblikovano svjetlo Miljenka Bengeza.

Ako izvanjski sjaj scenske slike u malenu prostoru nije progutao glumce, to potvrđuje da je njihov izbor dobro pogođen. To se posebno odnosi na Franju Kuhara, koji nakon Vidovića i Lepetića ostvaruje ulogu Jacquesa u potpunosti dostojan velikih prethodnika. Od prvoga pogleda, riječi, geste on ruši rampu, otvara s publikom dijalog koji se stalno obnavlja. U tu ulogu Kuhar stapa mnoge koje nije imao prigodu igrati, od Sancha Panse preko Sganarella do Švejka. Nepretenciozna nadmoć pučke mudrosti, neuništiva sposobnost podnošenja muke i nepodlijeganja zlu, iskrenost do krajnjih granica mogućega iskazani su u njegovoj glumačkoj kreacji s osobnom notom u spajanju razigrana humora i duboke melankolije. Vedran Mlikota kao Gospodar posve opravdava ulogu unaprijed osuđena na poraz, igrajući na kartu raskoraka između velikih želja (vladati hedonizmom, dovesti u dvojbu i svoga tvorca, nemilosrdno se izrugati svima) i vlastitih mogućnosti prostodušna uzastopce prevarenoga gubitnika. Ksenija Marinković Ugrina (Gostioničarka, Mladi Bleso, Komesar, Načelnik) odlikuje se najvećom moći prerušavanja, iz prizora u prizor duhovito mijenjajući glas, korak, gestu ženskih i muških uloga iznimnom svježinom i nepogrešivom preciznošću. Luka Dragić (Vitez Saint-Quen, Markiz, Jean) kao glavni negativac blista elegancijom i prodornošću, najjasnije ističući razliku između sebe kao lika iz sjećanja i suigrača u prvome planu. Dugokosa i stasita Ivana Boban skicira čak šest likova (Justine, Agata, Stari Bleso, Jeanne, Kći, Majka) i na različite načine ilustrira ljepotu erotike oko koje se vrti zaplet.

BEZ STANKE I KRAĆENJA TEKSTA

Ako Kundera nije napisao više djela za pozornicu, razlog je možda i to što neki redatelji, s obzirom na to da je on prerađivao Diderota, smatraju svojim pravom prerađivati njega. Marica Grgurinović nije od tih. Više na svoju nego autorovu štetu. »Komad treba izvoditi bez stanke« - piše u didaskalijama ove komedije, a režija od toga ne odstupa, a istodobno ne poduzima ni najmanje kraćenje teksta. Posljedica je mjestimice odveć zgusnuta predstava s više stepenastih završetaka, koja teško održava ritam igre i ne izaziva uvijek porast pozornosti u gledalištu. Osim toga čini se da dramska kazališta u novije vrijeme publici uskraćuju stanku, a ona je važna zbog odmora, promjene, mogućnosti društvenih susreta itd. Na premijerama to se obično nadoknađuje završnim domjenkom, a briga o predahu za publiku na reprizama kao da nije predviđena. Prečesto ni u središtu, a kamoli u dvorani na rubu grada.

Marija Grgičević