Rješavanje zagonetki

Rješavanje zagonetki

Trogirski je kodeks Marulićevo vlasništvo. Onaj tko strpljivo upisuje rubne opaske, studira varijante, unosi objašnjenja i nadopune, nadopisuje na prazne stranice tekst autora do kojeg mu je očito osobito stalo - onaj tko tako postupa nipošto nije slučajan, usputan korisnik kodeksa, nego njegov pravi, trajni posjednik. Taj humanistički miscellaneus s tekstovima klasika uzima on u ruke kao cimelium svoje privatne knjižnice, kao tvarnu baštinu »onih znamenitih drevnih i svetih pjesnika« - riječju, on drži taj svezak na radnom stolu kao dio vlastitoga kulturnog identiteta

Ime pomalo zagonetna pisca Satirikona, jednog od najintrigantnijih djela antičke prozne književnosti, pustolovnoga romana čiji je realizam protkan prizorima nasilja, dekadentnim ozračjem i vulgarnim leksikom, zasigurno je jedno od posljednjih koje bismo još do prije desetak godina, makar i u primisli, povezivali s Marulićevim. Doduše, sadržaj i ton dobra dijela glasgowskih stihova, što ih je 1995. otkrio Darko Novaković, pokazali su nam da je Marulić, osobito u mladosti, bio znatno slobodniji u tematskim i leksičkim izborima nego što bismo se usudili pretpostaviti prije toga otkrića. Spomen pak Petronijeva imena u katalogu rimskih satiričara u jednom od epigrama glasgowskoga kodeksa (br. 49) nije nužno ukazivao da bi taj rimski pisac splitskom humanistu značio išta više od pukog imena uz koje se vezuje autorstvo djela što se samim naslovom žanrovski nedvojbeno uklapa u dani epigramski konekst (Satyricon libri, tj. Knjige satira, u nas uvriježen naslov Satirikon). Ipak, pozorna Novakovićeva ekspertiza pokazala je da se na drugom mjestu u glasgowskoj zbirci (u epigramu br. 40) nalazi heksametarska klauzula potpuno podudarna sa završetkom jednoga Petronijeva heksametra, pa je Marulićev komentator zaključio, s blagom ogradom, da se čini kako je Marulić Petronija poznavao iz prve ruke. No tu se moralo stati - jer se dalje nije imalo kamo.

STIHOVANI SASTAVCI

Baveći se nedavno rukopisnom baštinom Trogiranina Petra Cipika († oko 1440), rodonačelnika glasovite humanističke obitelji, odlučio sam pobliže se pozabaviti u više navrata iznesenom, ali nikad ovjerovljenom, pretpostavkom da bi koji član obitelji Cipiko (možda upravo Petar) mogao biti prepisivač glasovitoga trogirskog kodeksa (Codex Traguriensis), rukopisa što golemu slavu zahvaljuje činjenici da jedini na svijetu sadrži tekst Trimalhionove gozbe (Cena Trimalchionis) - najveće i najpotpunije sačuvane cjeline iz Petronijeva djela. Polazište je tim pretpostavkama bila dobro poznata činjenica da je Marin Statilić pronašao kodeks oko 1653. upravo u knjižnici Nikole Cipika u Trogiru. Danas se on čuva u Nacionalnoj knjižnici u Parizu pod oznakom codex Parisiensis lat. 7989 olim Traguriensis.

U svakom opisu trogirskoga kodeksa navodi se da sadrži najprije stihovane sastavke: na str. 1-184 Tibulove, Propercijeve i Katulove pjesme te Ovidijevu Poslanicu Sapfe Faonu (Epistula Saphus ad Phaonem); zatim slijede ulomci Satirikona, najprije (str. 185-205) oni koji su posvjedočeni i u većem broju drugih rukopisa (ti se ulomci u struci zovu excerpta vulgaria), a zatim (str. 206-229) unikatna Cena Trimalchionis; pri kraju je pak ponovno nekoliko pjesama: Vergilijev Moretum (str. 232), Klaudijanov Phoenix (str. 233-37) i kratki adespotni sastavak Ad Leonem ebreum (str. 249).

U potrazi za identitetom prepisivača trogirskoga rukopisa uspio sam za prvu ruku doći do nekoliko fotografskih reprodukcija: među njima našla se i fotografija stranice na kojoj je ispisan početak pjesme Feniks Klaudija Klaudijana, pisca s kraja 4. stoljeća, »posljednjega velikog pjesnika Rima«. Taj je prijepis struci bio slabo zanimljiv jer nije imao gotovo nikakve važnosti za uspostavu teksta te pjesme. Dok je glavnina kodeksa ispisana ranohumanističkim duktusom svojstvenim ranom 15. stoljeću, odavno je zapaženo da je prijepis Feniksa nastao znatno kasnije: Albinia Catherine de la Mare, jedan od najvećih autoriteta za humanističke rukopise, navodi, s nešto opreza u dataciji, da je Feniksa pisala »talijanska ruka iz ranoga šesnaestog stoljeća (?)«, dok je posljednji kratki sastavak nepoznata autora pisala ruka iz 16. stoljeća (dakle još kasnija). No valja reći da, unatoč dosta preciznim vremenskim određenjima pojedinih duktusa u kodeksu, dosad još nije bio utvrđen identitet ni jednoga prepisivača. Zato je moje iznenađenje bilo golemo kada sam već na prvi pogled u »talijanskoj ruci iz ranoga šesnaestog stoljeća (?)«, dakle onoj koja je prepisala Klaudijanovu pjesmu - prepoznao karakteristične poteze Marulićeva autografa!

MARULOV AUTOGRAF

Klaudijanov je tekst Marulić ispisao (preuzevši ga iz zasad nepoznata predloška) na praznim stranicama koje su prepisivaču Trimalhionove gozbe i Vergilijeve pjesme ostale kao višak na kraju sveska kad je dovršio svoj posao. Marulićev prijepis nije dakle načinjen na kakvu odjelitu sveščiću, koji bi onda bio naknadno privezan glavnini kodeksa, nego je ispisan na istoj podlozi na kojoj i čitav svezak, s kojim čini jedan predmet, jednu materijalnu cjelinu.

No nije to nipošto jedini trag Marulićeve ruke na trogirskom rukopisu s Petronijevim djelom. Čitav je kodeks proviđen brojnim marginalnim bilješkama, što su ih potanke paleografske analize pripisale trima različitim pisarima; jedan je od njih, kako napominje A. C. de la Mare, upravo vlasnik one »talijanske ruke iz ranoga šesnaestog stoljeća (?)« koja je prepisala i Klaudijana. Iz njezina uvida - koji će dakako zbog važnosti implikacija trebati podvrgnuti dodatnoj provjeri, ali u koji nemamo razloga sumnjati - prozlazi samo jedan zaljučak: pisac tih marginalija, dosad potpuno nepoznat, ne može biti nitko drugi nego Marko Marulić!

Ekspertiza vrhunske poznavateljice obavješćuje nas nadalje da su tom trećom rukom unošene rubne zabilješke i varijantne lekcije na marginama svih tekstova u kodeksu - svih osim jednoga: Trimalhionove gozbe. No prepisivač Klaudijanove pjesme nije ispisivao samo kratke glose uz stihove rimskih ljubavnih elegičara i uz Petronijeva excerpta vulgaria, nego je u tekst Katulovih pjesama unio mnogobrojne nadopune; pritom se taj vlasnik »talijanske ruke iz ranoga šesnaestog stoljeća (?)« oslanjao, kako je utvrdila struka, na komentar uz Katula što ga je 1496. objavio Palladio Fosco, a možda i na Aldovo izdanje iz 1502.

Nastranu zasad (ali samo zasad) to što Marulića - jer, ponavljamo, o njemu je riječ - zatječemo u eminentno humanističkom poslu, restituciji slabo tradirana teksta jednoga klasičnog autora; preskočimo u ovom času i činjenicu da je predmet tako skrupulozna filološkog truda djelo pjesnika koji se baš nikako ne uklapa u deklarirane lektirne i svjetonazorne postulate Marulićevih zrelih godina, pa i to da splitski humanist pozorno čita i glosira ulomke Satirikona, jednog od, blago rečeno, najmanje ćudorednih spomenika rimske proze; pustimo po strani zanimljivo pitanje zašto je baš Trimalhionova gozba ostala bez njegovih rubnih opaski; odrecimo se na ovom mjestu i komentiranja datacije barem dijela tih marginalija (oslonimo li se na iznesene spoznaje, izlazi da je Marulić glosirao Katula kao pedesetogodišnjak!). Umjesto svega toga posvetimo u ovoj prvoj obavijesti pozornost samo jednom zaključku, koji nužno proizlazi iz svega rečenog: trogirski je kodeks Marulićevo vlasništvo. Onaj tko strpljivo upisuje rubne opaske, studira varijante, unosi objašnjenja i nadopune, nadopisuje na prazne stranice tekst autora do kojeg mu je očito osobito stalo (a da je Klaudijan takav, pokazat ću na drugom mjestu) - onaj tko tako postupa nipošto nije slučajan, usputan korisnik kodeksa, nego njegov pravi, trajni posjednik. Taj humanistički miscellaneus s tekstovima klasika uzima on u ruke kao cimelium svoje privatne knjižnice, kao tvarnu baštinu »onih znamenitih drevnih i svetih pjesnika« (kako je mladi Marulić nazvao baš rimske elegičare u pismu Šižgoriću) - riječju, on drži taj svezak na radnom stolu kao dio vlastitoga kulturnog identiteta.

DVOSTOLJETNO IŠČEZNUĆE

Tko je iole upoznat s Marulićevom ne samo književnom nego i knjižnom ostavštinom, odmah će se sjetiti onoga tuceta tiskanih svezaka s bogatih polica njegove kućne biblioteke što ostadoše sačuvani do naših dana: na gotovo svakoj njihovoj stranici još su jasno vidljive marginalne zabilješke unesene rukom zainteresirana, udubljena čitatelja; štoviše, u nadopisivanju Feniksa na praznim stranicama trogirskoga kodeksa prepoznajemo onu istu gestu kojom Splićanin ispunja posljednje, prazne listove vlastitoga primjerka Tortellijeva priručnika De orthographia dictionum e graecis tractarum (Vicenza 1479) tako što na njih prepisuje pismo-raspravicu Bartolomea Fonzija o latinskim nazivima za razne mjere.

Ostaje mi u ovoj prigodi istaknuti samo još jedno. Trogirski je kodeks (ne bismo li ga odsad smjeli zvati i: Codex Marulianus?) nastao, kako je odavno utvrđeno, oko godine 1423-25, vjerojatno u Firenci. Zatim mu se dugi niz godina potpuno gubi trag, sve dok ga Marin Statilić nije, kao što je već rečeno, oko 1653. skinuo s police obiteljske knjižnice Cipikovih te novost obznanio svijetu (prvo izdanje Trimalhionove gozbe pojavilo se u Padovi 1664). U tami toga potpunoga, više nego dvostoljetnoga iščeznuća, dosad je žmirkalo tek slabašno svjetlo bilješke na prvoj stranici rukopisa: »Questo libro sia di me Polantonio Cipico«. Ta dosad, kako se čini, također neanalizirana bilješka (postoje dva Pavla Antuna: jedan je umro 1533, drugi 1570), kao i nekoliko natuknica što ih je na temelju arhivskih podataka i jednoga rukopisa Pavla Cipika (pisana 1708) iznio Joško Belamarić, potvrđuju nam ionako vjerojatnu pretpostavku da se kodeks nalazio u knjižnici Cipikovih mnogo prije Statilićeva pronalaska. Sada pak možemo rasvijetliti golem dio toga za povijest trogirskoga rukopisa mračna razdoblja: znamo da se kodeks barem u razdoblju na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće - a možda i tijekom čitava Marulićeva života - nalazio u Splitu, u Marulićevim rukama.

Mnoge stare zagonetke oko trogirskoga rukopisa obnavljaju se sada s pojačanom snagom, a iskrsavaju i nove (i sama A. C. de la Mare, suočena s nizom nepoznanica, neslučajno ga naziva »that mysterious manuscript, the Codex Traguriensis«). Tko je prepisivač glavnine kodeksa? Kako je i kada on dospio u Marulićeve ruke? Kako je, kada, i kamo, i zašto, iz njih otišao? I još: treba li pukoj slučajnosti pripisati to što je drugo izdanje Petronijevih excerpta vulgaria (Mleci 1499) objavio upravo Bernardinus Venetus de Vitalibus, koji će uskoro postati ne samo dugogodišnjim nego - usuđujemo se reći - povlaštenim tiskarom Marulićevih djela? Jer, on je tiskao Instituciju (1506=1507), O Kristovoj poniznosti i slavi (1519), Poslanicu papi Hadrijanu VI (1522) i Dijalog o Herkulu (postumno, 1524).

Dio odgovora, ili barem pretpostavke za njih, već se naziru, no ova prigoda ne dopušta podrobniju razradbu; predstoji, uostalom, golem posao strpljiva i potanka proučavanja rukopisa sub specie Maruli. No kakvi god ti odgovori bili, i koliko god pitanja ostalo i dalje neriješeno, već je sada potpuno nedvojbeno da je posrijedi prvorazredan, kapitalni spoznajni dobitak, sa zamašnim posljedicama. Neka nimalo marginalna poglavlja ne samo marulićevske filologije nego humanističke filologije uopće morat će se pisati iznova.

Bratislav Lučin