Radi se, pričajte!

Radi se, pričajte!

Paolo Virno, Gramatika mnoštva - Prilog analizi suvremenih formi života, prev. J. Jakšić, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.

Nakon slovenskoga prijevoda uslijedilo je i hrvatsko izdanje Gramatike mnoštva, koje koincidira s engleskim izdanjem nastavka Hardt & Negrijeva Imperija pod naslovom Mnoštvo. Da to nije tek puka slučajnost, govori i činjenica da je Paolo Virno, uz Agambena i Negrija, jedan od najvažnijih predstavnika tzv. talijanske biopolitičke misli (a zajedno s Negrijem bio je i optužen za sudjelovanje u terorističkoj organizaciji, zbog čega je proveo tri godine u zatvoru). Sam Virno za sebe će reći da nije toliko blizak Agambenu, koji po njemu nema političku vokaciju, jer biopolitičko nastoji transformirati u ontološku koncepciju sa svojom vrijednošću još od arhaičnoga rimskog prava, te da je mnogo bliži Negriju i Hardtu, koji pojam biopolitike rabe u historijski determiniranu smislu. No, za razliku od Hardt & Negrijeva baratanja tim pojmom, Virno je svjestan da je riječ - kako kaže - o riječi fetišu, koja prije blokira kritičko promišljanje nego što mu pomaže.

MODERNOST KONCEPTA BIOPOLITIKE

U Gramatici mnoštva Virno naglašava da je posljednjih godina koncept biopolitike postao vrlo moderan, te da mu se i često utječe u svakoj prilici. Nasuprot tome, treba krenuti od koncepta radne snage, jer se u njemu prema Virnu može pronaći nemitološko podrijetlo toga dispozitiva znanja i moći, koji Foucault naziva biopolitikom. U tom je smislu biopolitika prije posljedica nego uzrok. Redefinirajući i preobražavajući tako (sada već) klasične termine filozofije politike, Virno kao središnji pojam svog promišljanja uvodi mnoštvo, koje je u neposrednoj vezi s radnom snagom i dosljedno tome biopolitikom. Talijanski filozof, naime, smatra da je pojam mnoštva, suprotstavljen uvriježenom pojmu naroda, odlučujući instrument svake refleksije o suvremenoj javnoj sferi. Preko pomalo površna čitanja Spinoze i Hobbesa, Virno zaključuje da je mnoštvo u odnosu na narod gubitnički termin, ali da se upravo njime mogu okarakterizirati današnje forme života, kao i oblici suvremene proizvodnje. Da bi podupro tu tezu koristi (već poznatu) činjenicu o brisanju javne i privatne sfere, kolektivnog i individualnog, premda se, kao što to, uostalom, čine gotovo svi današnji teoretičari koji bi htjeli dobiti na kritičkom promišljanju, distancira od postmodernističke provenijencije tog uvida. Konkretne odrednice suvremenoga mnoštva prema Virnou moguće je fokusirati unutar tri tematska bloka: hobsovske dijalektike između straha i potrage za sigurnošću, odnosa rada, politike i mišljenja te subjektivnosti mnoštva.

RAZLIKA IZMEĐU STRAHA I TJESKOBE

U prvom tematskom bloku Virno polazi od Kantove analitike sublimnoga, kako bi ukazao na oštru distinkciju između bojazni i utočišta. Počevši s Hegelom, preko Heideggera, Virno podsjeća na razliku između straha i tjeskobe, koja prema njemu danas više ne vrijedi, budući da se taj koncept veže uz supstancijalne zajednice o kojima više ne može biti riječi: danas je riječ o potpunu preklapanju straha i tjeskobe. Odbacivanjem tradicionalnoga para strah - utočište, Virno dolazi do promišljanja Aristotelovih općih mjesta (topoi konoi) i Marxova općeg intelekta (general intellect). Zbog transformacije tih koncepata (opća mjesta zauzimaju položaj posebnih mjesta, javni intelekt ne naginje javnoj sferi) formira se javnost bez javne sfere, što je i teza kojom nas Virno uvodi u drugi tematski blok, u kojem raspravlja o klasičnoj aristotelovskoj podjeli ljudskog iskustva na tri temeljna područja: rad, djelovanje i mišljenje. Prema Virnu ta drevna podjela danas u potpunosti nestaje. Suvremeni je rad poprimio mnoge odlike koje su nekoć karakterizirale iskustvo politike. Poiesis postaje na neki način praxis - Virno za razliku od Hanne Arendt (Vita activa) ne smatra da politika oponaša rad, nego da rad oponaša politiku. Premda ne ulazi u minuciozne studije poput Arendtove, Virnu je to dovoljno za objašnjenje krize politike, a kako bi to barem djelomice potkrijepio koristi koncept virtuoznosti, koji se po njemu, kao glavna značajka postfordizma, može primijeniti na najamni rad.

Za razliku od pseudomanifesta Karaoke kapitalizam, Virno, dakle, tvrdi da suvremeni kapitalizam karakterizira upravo nedostatak partiture, on postaje virtuozan jer u sebe uključuje jezično iskustvo karakteristično za javnu sferu, odnosno praxis. Virtuoz je onaj koji proizvodi nešto što se ne može razlučiti od sama čina proizvodnje. Kulturna industrija u tom je smislu i anticipacija, ali i paradigma postfordizma, a svoj vrhunac dostiže u debordovskom društvu spektakla.

BRBLJANJE I ZNATIŽELJA

U trećem - ujedno i zadnjem - tematskom bloku Virno mnoštvo problematizira kroz formu subjektivnosti koja se očituje kroz princip individuacije, fukoovski pojam biopolitike i ono što Virno naziva emotivnim tonalitetima mnoštva. Pod principom individuacije Virno misli na radikalnu individuaciju koja, samo naizgled paradoksalno, obilježava mnoštvo (pritom se poziva na Gilberta Simondona, francuskoga filozofa zanemarena ne samo u Hrvatskoj nego i u Francuskoj). O Virnovu poimanju biopolitike već je bilo riječi, a »emotivnim tonalitetima« Virno nastoji pojasniti emotivnu situaciju postfordističkog mnoštva (oportunizam, cinizam, itd.). Na kraju tog poglavlja Virno problematizira dva fenomena svakodnevnog života koja su u filozofski diskurs ušli s Heideggerovim konceptom neautentičnog života: brbljanje i znatiželja. Brbljanje, potpomognuto medijima, za Virna je osnovni materijal postfordističke virtuoznosti - za razliku od prijašnje zabrane brbljanja na poslu, postfordizam u rad uvodi jezik: umjesto negdašnjeg natpisa »Tišina, radi se« moglo bi stajati »Radi se, pričajte!«. Znatiželja, preko tematiziranja Heideggera i Benjamina, također se smatra osnovnim atributom suvremenih formi života. Posljednji dio knjige čini Deset teza o mnoštvu i postfordističkom kapitalizmu u kojem se ukratko, no s nekim novim momentima (npr. talijanski pokret ’77), rekapituliraju osnovne teze o mnoštvu. Zahvaljujući svojoj koncepciji, teze se mogu čitati i zasebno.

Mnoštvo kao središnja kategorija (bio)političke misli kojom se objašnjavaju glavne crte postfordističkog svijeta proizvodnje poprilično je inovativan koncept, koji sudeći i prema Hardt & Negrijevim teorijskim konstelacijama, postaje sve raširenije sredstvo za redefiniranje stare i uspostavljanje jedne nove filozofsko-političke paradigme. Ipak, čini se da gramatika mnoštva još ostaje nacrt koji će Virno i srodni mu teoretičari, ukoliko žele postići njen traženi status, morati mnogo temeljitije razraditi. Ova je knjiga vjerojatno tek polazišna točka i za razliku od sve raširenijeg diskursa manifesta nastoji ozbiljnije promisliti pojmove kojima barata.

Srećko Horvat