Privatno i(li) javno

Privatno i(li) javno

Odvijanje radnje u realnom vremenu zahtijevalo je pomniju dramaturško-redateljsku postavku, tako da predstava mjestimično upada u prazni hod

Odjeljivanje i određivanje privatnog i javnog, onog od općeg i pojedinačnog interesa i značenja, pitanja o proizvodnji i prezentaciji vijesti, manipulaciji medija, etičnosti novinarske struke, poziciji recepijenta informacije, fleksibilnost zakona, sukob interesa, tužbe i odštete, i dr. teme su koje se svakodnevno nameću, usložnjavaju geometrijskom progresijom i (s manjom ili većom ozbiljnošću) propituju, ponajprije medijima samim. Odšteta suvremenoga britanskog dramatičara Stevea Thompsona preizvedena u Maloj sceni u prijevodu i režiji Nore Krstulović propitkuje pojedine segmente navedenog u onoj mjeri u kojoj to tekst nastao u maniri tradicijskog dobro skrojena komada može učiniti.

U redakciji dnevnih novina, koja postaje sve užurbanija i uzavrelija primicanjem roka za tisak, postavlja se dvojba o objavljanju fotografije voditeljice dječjeg programa koja bi mogla kompromitirati njezinu predodžbu u javnosti. Dvojba podiže brojna pitanja o etici novinarske struke koja se legitimira zakonom i njezinoj provedivosti u postojećim tržišnim uvjetima. Pitanja se usložnjavaju i dimenzioniraju razvijanjem mreže poslovno-privatnih odnosa među likovima koja u velikoj mjeri razotkivaju motive po kojima djeluju. Tako se ispostavlja da Basovo (Amar Bukvić / Frano Mašković) ustrajavanje na pravom, istraživačkom, nesenzacionalističkom i etički ispravnu novinarstvu prikriva osobne interese. Zagovarane odlike novinarstva pozicioniraju se na formalnopravni, a ne na sadržajni plan.

PROMIŠLJENA REPERTOARNA POLITIKA

Kako bi dobio na semantičkom planu (osobito na denotaciji), kritičnosti i korespodenciji s recentnom situacijom u Hrvatskoj, tekst predstave zahtijevao je rekontekstualizaciju i svakako bolju jezičnu prilagodbu, što za dramski predložak tipa Odštete, nastale po narudžbi The Bush Theatra, ne bi značilo reduciranje na polju stilsko-dramaturških vrijednosti.

Pronicava, dinamična i emocionalno distancirana odvjetnica Abigail u izvedbi Petre Dugandžić povremeno se urušavala zbog kontraproduktivne stalne igre u povišenu kodu. Milan Pleština kao okaljeni i prekaljeni novinar/urednik Lister, kojega je dugogodišnja praksa znatno deziluzionirala što se tiče pitanja povrede intime i natjerala da odbaci frazu o političkoj korektnosti, stvara raspuknuće u liku zbog neujednačenosti vlastite igre u prvom i znatno boljem drugom dijelu predstave. Gotovo redakcijski inventar, redaktor Howard najvrsnije je kreiran lik u izvedbi suverenog Ivice Zadre (s kim u alternaciji igra Ivica Šimić, kojemu je to prva uloga nakon petnaestogodišnje stanke). Deklarativno pobunjena mladog noćnog urednika igra solidan Amar Bukvić u alternaciji s Franom Maškovićem.

Kostimografija Jagode Zadre i funkcionalna, ali zagušujuća scenografija Dinke Jeričević u službi su prikaza isječka života iz novinarske redakcije, skrojena prema uzusima aristotelovskoga trojedinstva vremena, mjesta i radnje. Odvijanje radnje u realnom vremenu zahtijevalo je pomniju dramaturško-redateljsku postavku, tako da predstava mjestimično upada u prazni hod.

Postavljanjem Odštete Mala scena nastavlja promišljenu repertoarnu politiku koja donosi komercijalno provjerene tekstove suvremenih dramatičara što uspješnost duguju upućenosti na zbiljski suvremeni kontekst.

Ana Prolić