Preko tepiha do zvijezda

Preko tepiha do zvijezda

Ono po čemu je Krasnodar Peršun napravio malu revoluciju odnos je koji je uspostavio prema objektima koje je snimao. Na njegovim fotografijama planetarne filmske zvijezde nemaju aureolu mitskih bića, nedodirljivih nadljudi, niti im fotograf prilazi na taj način. Svakoga je glumca fotograf imao priliku više puta snimati, izabirati mjesto i vrijeme, graditi vlastitu priču oko lika koji snima

Raskošna i reprezentativna fotomonografija posvećena europskim i američkim filmskim zvijezdama, snimanima na crvenu tepihu (red carpet) filmskih festivala u Cannesu, Deauvilleu, Veneciji i Berlinu, izdanje je koje će postati svojevrsnom prekretnicom u objektivnu valoriziranju takve kategorije fotografija u našoj sredini. S obzirom na naše beskrajno licemjerje i dvostruka mjerila na svim područjima, i u slučaju fotografa Krasnodara Peršuna mogla bi za objektivnu recepciju i vrednovanje njegova rada biti (prividno) otežavajuća okolnost što su te fotografije snimane po narudžbi za novine, odnosno, tjednik »Nacional« u kojem je Krasnodar zaposlen, čime im je već pridodana prolazna, potrošna dimenzija novinske fotografije, te zbog same teme fotografija: filmske zvijezde. U startu, fotograf je počinio zločin: nije se uhvatio dovoljno uzvišena umjetničkog motiva, fotografije su u boji, a da ne govorim kako u nas još najbolje prolaze oni fotografi koji namjerno loše kadriraju, rade neizoštrene, mutne snimke, i onda to proglašavaju vrhunskom umjetničkom poetikom, na koju svi padaju u nesvijest. S druge strane, postoji u percepciji promatrača jedan fenomen: savršenstvo i dorečenost često mogu proći pored njegova oka jer u toj cjelovitoj ravnoteži ne postoji ništa za što bi se mogli uhvatiti, dok nesavršenost i necjelovitost budi u promatrača veći interes. E, to su očito shvatili pojedini manje daroviti, ali lukavi ’umjetnički’ fotografi pa na račun toga manipuliraju kritičarima.

MAJSTOR FOTOGRAFSKIH PORTRETA

Jednako tako, u kontekstu Krasnodarova opusa, ne bi bilo umjesno vući paralele da su i mnogi drugi slavni fotografi i umjetnici u nekoj fazi života odrađivali komercijalne zadaće pa kada su se njima proslavili, sakupili dovoljno novca, vremena i sličnih kreativaca oko sebe, nastavili s tzv. umjetničkim, visokokvalitetnim projektima za uži krug posvećene publike. Ovo nije takav slučaj. Krasnodar Peršun u svojoj je fotomonografiji odabrao najbolju građu nakon četiri godine intenzivnih snimanja i sto pedeset tisuća ekspozicija, obuhvativši sve filmske zvijezde koje vam uopće mogu pasti na pamet. Svi su unutra! Ono po čemu je Krasnodar Peršun napravio malu revoluciju odnos je koji je uspostavio prema objektima koje je snimao. Na njegovim fotografijama planetarne filmske zvijezde nemaju aureolu mitskih bića, nedodirljivih nadljudi, niti im fotograf prilazi na taj način. Svakoga je glumca fotograf imao priliku više puta snimati, izabirati mjesto i vrijeme, graditi vlastitu priču oko lika koji snima. Krasnodar fotografijom ne podupire i ne stvara iluziju, on programatski svjesno i dosljedno odbija sudjelovati u medijsko-filmskoj industriji mita i laži, ali zauzvrat nudi nešto što su same zvijezde i njihovi agenti prepoznali i iznimno cijene: prirodnost i iskrenost trenutka koji Krasnodar uspijeva uhvatiti u mikrosekundi - pravu, stvarnu ljepotu i karakter zvijezda, koje su na njegovim fotografijama normalni ljudi sa svim mogućim i nemogućim problemima. To je prepoznao i osjetio i Zvonko Maković, autor predgovora u knjizi: »Krasnodara nipošto ne zanima tek dokumentirati vrijeme u kojem se zvijezda predstavlja publici i mnogim drugim fotoreporterima. Naš fotograf traži neobične pomake od standarda, od onoga što će zvijezda ponuditi svima koji su je došli snimati... On nije tip agresivna paparazza koji svoj posao shvaća kao neznatno izmijenjenu verziju safarija.« I u Makovićevu se tekstu osjeća da su ga ponijele fotografije Krasnodara Peršuna, a to se ne može dogoditi ako pred sobom nemamo kvalitetna umjentika, jer tada kreativna interakcija izostaje. »Krasnodar pripada onoj liniji fotografa, bolje reći pronicljivih promatrača slavnih lica, koji su obogatili povijest fotografije snimajući slavne ličnosti i objavljujući ih u magazinima, a da se prema svojim slavnim motivima nisu odnosili ni uslužno ni zajedljivo«, istaknuo je u predgovoru Zvonko Maković.

ZVIJEZDE KAO NORMALNI LJUDI

I zaista, ne sjećam se da sam igdje dosad vidjela tako posebne fotografije mnogih zvijezda, na čijim je licima uhvaćeno tako mnogo nijansi raspoloženja i karaktera: zamišljenost i laganu odsutnost iza smiješka (Hale Berry, Ellen Barkin), sjetu, uznemirenost, zbunjenost ili indisponiranost (Bernardo Bertolucci). U knjizi su neki od najljepših i najprirodnijih uopće snimljenih portreta Juliette Binoche, Monice Bellucci, Penelope Cruz, Angeline Jolie, da ne spominjem raskošnu ljepotu Catherine Zeta-Jones i nedostatak svake poze u Sharon Stone. Nesvakidašnja je intimna fotografija Antonija Banderasa i Melanie Griffith s cigaretom u ruci, opuštenih i nasmiješenih u zagrljaju. Krasnodar Peršun iskazao je poseban talent za karakterne i psihološke portrete, kojih u knjizi ima previše za pojedinačnu analizu (M. Damon, J. Depp, T. Hanks, J. Irons, J. Cameron, L. Besson, B. Bertolucci, N. Kidman, B. Murray, Al Pacino, S. Penn, K. Reeves, T. Robbins, K. Spacey, S. Stallone, C. Theron, B. Bob Thornton, R. Williams, J. Boorman, K. Hudson). Riječ je, dakle, o visokokvalitetnim fotografskim portretima na kojima nije izgubljen specifičan fotografski karakter »fotografske fotografije« (K. Honnef). Ta je odlika Peršunovih fotografija, čudna li čuda, prepoznata već u inozemstvu pa se njegove fotografije filmskih zvijezda mogu na europskom tržištu nabaviti preko londonske agencije Capital pictures i do 450 funti po fotografiji, a mnoge su mu fotografije otkupljene i objavljene na naslovnicama i u časopisima u Njemačkoj, Engleskoj, Poljskoj, Nizozemskoj, Belgiji i Mađarskoj. Peršun je naime jedini fotograf s prostora jugoistočne Europe koji odlazi na sve filmske festivale, i tamo već ima status cijenjena i povlaštena fotografa. No, u Hrvatskoj je i u tom segmentu drukčije: »U nas općenito vlada trend umanjivanja vrijednosti fotografije. Kolege i ja imamo velikih problema upravo pri postizanju i dokazivanju fotografije kao autorskog djela, posebice tržišne valorizacije fotografije kao umjetničkog djela, što je vani u Europi normalno. I nitko ne raspravlja o tome da li je on to isto mogao snimiti sa svojom kamerom koju ima doma«, požalio se Peršun za »Vijenac«.

TEST: KOLIKO SMO LICEMJERNI?

Peršuna je na svim snimanjima pratio kolega i prijatelj Dean Sinovčić, novinar »Nacionala«, koji je radio intervjue s filmskim zvijezdama. Sinovčić je u knjizi autor malih uvodnih tekstova uz fotografski blok posvećen svakoj zvijezdi, koji su već u nekim medijima izazvali podijeljena mišljenja, tobože, kako su ti komentari svojom razinom knjizi dodali element žutila i senzacionalizma. Da bismo mogli procjenjivati Sinovčićeve komentare, potrebno je poznavati lik i djelo te osobe ili imati potrebnu razinu kvocijenta inteligencije koji je nužan da bismo u tekstu mogli detektirati duhovitost i ironiju. Sinovčićeve su opaske ponekad zaista na granici nevjerice (He wrote... whaaat?!!), otkačene, duhovite i savršeno točne, ali nipošto ne oduzimaju ozbiljnost knjizi, niti vode u žutilo. Sinovčić je novinar koji je alergičan na pretencioznost i izvještačenost, dvostruki moral, i iz toga rakursa treba analizirati njegove male karakterne portrete zvijezda. Nema tu zlobe i trača; to su informacije i situacije koje je Sinovčić vidio, proživio i dobio iz prve ruke, na partyjima sa zvijezdama i njihovim agentima. Pa, nakon svega što je dosad na tim partyjima vidio, nije čudno da je uspostavio ironijski odmak pun humora. Ti komentari čak na čudan način uljepšavaju i uveseljavaju fotomonografiju, i tko god misli da su šokantni i neprimjereni, na krivu je tragu.

Veliko je iznenađenje knjige uvod koji je napisao sam Krasnodar Peršun. Standardni uvod autora, sa zahvalom, i svim onim elementima koji uz to idu. Ali... to je tekst koji po opisima mjesta, ljudi, putovanja i atmosferi otkriva fotografov književni talent. Neposrednost i živost opisa, savršeno uočavanje gotovo nevidljivih, ali važnih detalja koji su nužni za priču, brzi ritam izmjenjivanja rečenica poput kadrova, vodi nas u središte i bit događaja, poput malih literarnih fotosekvenci. Vidi se da u ovoj knjizi postoji kreativna simbioza i prožimanje na nekoliko razina, i za kvalitativno detektiranje Peršunova fotografskog talenta tekst je indikativan.

Krasnodar Peršun i Dean Sinovčić stvorili su poseban odnos s filmskim zvijezdama i njihovim agentima, bez podilaženja i straha, ali s uvažavanjem i poštovanjem. A to je očito najbolji recept da se ’upeca’ pažnju zvijezda vječno željnih fotoobjektiva. I izbrusi fotografski talent na vrlo nezahvalnu fotografskom terenu.

Iva Körbler