Obredne igre drukčijega kazališta

Obredne igre drukčijega kazališta

Među najboljim produkcijama ima podjednako onih koje su nastale na institucionaliziranim kazališnim školama kao i onih koje su rezultat radioničkoga rada, privatnih inicijativa i okupljanja prema načelu sličnosti

Bogat program i nesmanjen interes upravo one publike kojoj je namijenjen obilježilo je šesto izdanje Međunarodnog festivala studentskog kazališta Test. Festival je nastao iz želje neformalnih kazalištaraca, onih na rubu između studenata umjetničkih akademija koji još iskušavaju slobodu neprofesionalizma i amatera koji upućenošću svom kazalištu dodaju relevantnost i istraživanje. Između ta dva pola odvijao se program Testa i ove godine, a rezultat je ponovno pozitivan zaključak da među najboljim produkcijama ima podjednako onih koje su nastale na institucionaliziranim kazališnim školama kao i onih koje su rezultat radioničkoga rada, privatnih inicijativa i okupljanja prema načelu sličnosti.

Šarolik program, koji ne veže ništa drugo do odluke selektora i umjetničkog voditelja festivala Denis Patafte, tako je u Zagreb, i to uglavnom u prostore Teatra &TD, s pojedinačnim izletima u SKUC i Tvornicu, donio šest dana zgusnuta kazališnog programa, multimedije u obliku predstavljanja i prikazivanja filmova, projekata i instalacija, koje je sve bilo gotovo nemoguće obići. Gomilanjem programa, ali i glazbenim završecima svake od festivalskih večeri, Test tako uspijeva postići atmosferu kakvom se ne mogu pohvaliti ni bitno veće manifestacije. Ipak, zadržimo li se na kazališnom programu, upravo je ta raznolikost ponekad i presudila kvaliteti, koje su oscilacije čak najvjernije gledatelje do posljednjega trenutka držale u neizvjesnosti.

ALBEE I BARKER KAO DIPLOMSKI ISPIT

Šesti Test obilježilo je nekoliko produkcija ipak pohvalne vrsnoće, promišljena scenskog izraza ili pak iznenađujućeg izbora dramskog ili motivskog predloška. Samo otvaranje bilo je pun pogodak: studenti beogradskoga Fakulteta dramskih umetnosti, pod mentorstvom Gordane Marić, izveli su Ko se boji Virdžinije Vulf Edwarda Alebeeja kao ekspresionistički vodvilj, i ta je stilska odrednica umnogome označila igru, sakrila njezine nedostatke i istaknula prednosti. Albeejev tekst egzorcistički je ritual koji nimalo slučajno počinje usred noći, a završava ranom zorom i priznanjem, no kako je od studenata čak i glumačke akademije teško očekivati finu psihološku dramu i istančanost filmskoga predloška upisana u kolektivnu memoriju, odluka za bijelu šminku gotovo maskirana lica i prenaglašenu, histeričnu glumu Marthe i Georgea utoliko je istodobno i nov način čitanja komada i namjerna mimikrija.

Recentnim dramskim pismom pozabavili su se, također u diplomskoj predstavi, i studenti Fakulteta umjetnosti iz Prištine. Howard Barker, britanski autor nažalost nedovoljno zastupljen u ovdašnjim repertoarima, napisao je The Possibilities kao zbirku deset kratkih jednočinki, gotovo dramskih situacija, od kojih su studenti iz Prištine izabrali šest, što je opet bilo dovoljno za ocrtavanje osnovnih obilježja autora koji zagovara kazalište katastrofe. Od vremena prije nove ere, preko vremena križarskih ratova pa sve do sadašnjosti, svaka od Barkerovih jednočinki susret je s tamom ljudske duše, u arhetipskim situacijama povratka u život nakon tragedije ili odlukom o prestanku života tragičnim činom. Psihopati ubojice, slomljeni ratnici, posrnule prostitutke, onemoćali starci i bezidejni mladi zaokružuju Barkerovu sliku svijeta, koja unatoč odbojnosti nije neprivlačna, nego je donekle čak i ključ za čitanje opore dramaturgije mlađih i popularnih autora.

ARTAUD U IRAKU

Ciklička struktura, očita i u Barkera, ima traga u obrednom u kazalištu, pa se, uzevši u obzir i ostatak onoga što je Test pokazao, čini da je upravo istraživanje rituala bila implicitno središnja tema festivala. Najizravnija ilustracija toj tezi gostovanje je čakovečkog Pinkleca, jedne od najizdržljivijih neformalnih kazališnih kompanija u Hrvatskoj s Artaudovim Osvajanjem Meksika. Romano Bogdan, voditelj Pinkleca, ionako je jedna od rijetkih osoba u domaćem kazališnom životu koja ritualno kazalište A.A. sustavno prenosi na pozornicu, pa je i ova predstava bila dokaz i posvećenosti uzoru i kvalitete nadgradnje. Civilizacijski sukob koji Artaud promatra kroz motiv kolonizacije Srednje Amerike Bogdan je transponirao videom koji scenografsko-kostimografski povijesno obaviještenu inscenaciju postavlja u suvremeni kontekst današnjih imperijalističkih težnji i konkretnih postupaka. Dok mlada i uigrana ekipa obnavlja dugočasne rituale promjene i preuzimanja identiteta, video miješa dokumentarnu televizijsku sliku sukoba civilizacija 21. stoljeća, prizivajući nimalo skriveno značenja na kojima je i Artaud gradio kazališnu poetiku. Da domaća kazališna alternativa nije nestala, pokazali su u Studentsko kazalište Ivan Goran Kovačić iz Zagreba, predstavom Središte kruga Biljane Geratović i Kazalište Dr. Inat iz Pule koje s predstavom Tko je ukrao kolačiće?, obradom Carrollove Alise u Zemlji Čudesa, ipak nije bilo na razini svog ugleda.

MAGIJA I ZABAVA

Obredni karakter festivala potvrdilo je i zatvaranje, koje je pripalo Studiju lutkarstva Sarajevo i njihovu zahtjevnu projektu naslova Doticanja-balkanske magijske i obredne igre. Autorica Ljubica Ostojić istražila je arhetipske mitološke strukture koje su zajedničke vjerovanjima i običajima naroda s ovih područja, i od te građe sastavila vrlo sugestivnu poetsku igru o ženskom identitetu i sazrijevanju povezanu s prirodnim ciklusima, kakve i ljudski život, čak i suvremeno sapet džunglom velegrada, prepoznaje i više ili manje svjesno - reproducira. Režiji Dubravke Zrnčić-Kulenović očito je pomogla i koreografija Branka Bankovića, koju su sa žarom izvele polaznice Studija, ostvarivši predstavu koja privlači spojem lirizma i okrutnosti.

Od teških tema u vode lake kazališne zabave publiku Testa tek su naizgled odveli Britanci iz 3hird Wheel Theatre Company. Changed Priorities fizička je groteska, na trenutke i tako kvalitetno smišljena i izvedena da ni usporedba s Letećim Cirkusom Montyja Pythona nije pretjerana. Nešto malo manje zabavna bila je festivalska koprodukcija sa već stalnim gostima, francuskom sveučilišnom skupinom Les Indifférents i njihovim mentorom Michelom Nebenzahlom. Ideja predstave Duh i gospođa Muir bila je istraživanje prenošenja filmskoga jezika u kazališni, no rezultat je ostao tek radna verzija visokoproducirana atmosferičnog komada.

Sveukupno, pored činjenice da studentsko kazalište živi, bilo kao rubni kazališni entitet ili kao svjesna alternativa mainstreamu, ovogodišnji je Test možda i nesvjesno pokazao da i u digitalno doba opstaju najstarije kazališne, ili protokazališne, forme, one koje čitaju postojanje i odražavaju ga u vječnoj igri. Za znalce, ljubitelje i publiku, to je i više nego dovoljno.

Igor Ružić