Vijenac 288

Film

DJEVOJKA OD MILIJUN DOLARA (MILLION DOLLAR BABY), RED. CLINT EASTWOOD

Mrak ex machina

Kad se sve zbroji i podvuče, film sličniji onim boksačkim limunadama koje je Barton Fink morao pisati pri svom dolasku u Hollywood negoli filmu nad kojim bismo sedamdeset godina poslije svi mi trebali rezati žile

DJEVOJKA OD MILIJUN DOLARA (MILLION DOLLAR BABY), RED. CLINT EASTWOOD

Mrak ex machina

Kad se sve zbroji i podvuče, film sličniji onim boksačkim limunadama koje je Barton Fink morao pisati pri svom dolasku u Hollywood negoli filmu nad kojim bismo sedamdeset godina poslije svi mi trebali rezati žile

Hoće li Djevojka od milijun dolara ostati upamćena samo kao film koji je Martinu Scorseseu opet uskratio Oscara? Iako Avijatičar nema kultno poklonstvo ravno Taksistu, ipak je, kao i prije tridesetak godina, jedan Scorseseov film naslovljen prema zanimanju izgubio najčuveniju filmsku nagradu od jedne boksačke melodrame. I to, za razliku od Rockyja, razmjerno nepopularne - Djevojka je financijski najneuspješniji dobitnik Akademijine nagrade za najbolji film još od Posljednjega kineskog cara. Neću uzimati zaradu kao parametar vrijednosti, jasno, kao ni činjenicu da ni Oscar nije osobito pomogao tom vrlo populistički sročenom filmu da postane blockbuster. Zapravo, ne bih uopće ulazio u rasvjetljavanje razloga zbog kojih je ovakav film uopće dobio Oscara: htio bih tek odvagnuti specifičnu težinu ovog filma unutar karijere svojega redatelja, koja mi djeluje kao jedino moguće objašnjenje za počasti koje su Djevojku dopale.

slika

U javnome je mnijenju Clint Eastwood nerazdvojiv od svojega scenskog lika prekaljena kauboja ili policajca, škrta na riječima i časna iza svoje nepronične vanjštine. Taj je lik - Bezimeni, ili Dirty Harry, kako već hoćete - bio konstanta Eastwoodove karijere, i dok je glumio, i poslije, kad se prihvatio režije. Presudni je trenutak nastupio 1992, kad je Eastwood u filmu Nepomirljivi pogledao u mračnu dušu toga lika i razmotrio cijenu njegove prekaljenosti. Činilo se kao da je time zaokružio karijeru; ali, vitalan kakav već jest, nastavio ju je u mračnome smjeru zacrtanu tim filmom.

SVJETLO I ZLO

E sad, i kritika i publika često poistovjećuju mračan pristup i hvalevrijednu ozbiljnost - što je Eastwood izdašno iskoristio, postavši znamenit po mračnim dramama koje čvrsto i postojano promatraju ružne strane ljudske naravi. Ali malo je koji Eastwoodov film iz proteklih desetak godina zaista bio drama, barem u stvarnom smislu tog pojma - jer drama trajanjem mora razotkrivati, ali i mijenjati likove. Toga u Eastwooda ima tek u tragovima. Njegovi su protagonisti čiste datosti, čije oblikovanje prethodi radnji; ako na kraju filma i nisu isti kao i na početku, to biva samo zahvaljujući utjecaju vanjskih čimbenika. Odnosno, Eastwood je prividom mračne drame samo obavio klasično počelo šunda, ili barem melodrame, gdje od prve do posljednje minute postoje jasno razlučeni pozitivci i negativci. Iako je taj problem prisutan u određenoj mjeri u svim novijim Eastwoodovim djelima, nigdje nije tako bjelodan kao u Djevojci.

Imamo tako prekaljena, šutljiva boksačkog trenera (pogodite tko ga glumi), kojemu je jedini pravi prijatelj prekaljeni, mudri ranar (pogodite tko pak njega glumi). Onda se u njihovim životima nađe darovita boksačica (Hillary Swank, jedina istinski svijetla točka filma), tako puna poleta i iskrena oduševljenja da vas prekaljeno srce mora zapeći. I onda trener i ranar od djevojke stvore zvijezdu, i u srcu vam se stvori nada u iskupljenje tegobnih života svih njih troje... ali onda se u ringu pojavi zla boksačica ex machina, ne bi li se sve ipak završilo tužno, i mračno, i, jelte, prekaljeno. Bu hu, kraj.

Zbilja, kad se sve zbroji i podvuče, to je cijeli film. Sličniji onim boksačkim limunadama koje je Barton Fink morao pisati pri svom dolasku u Hollywood negoli filmu nad kojim bismo sedamdeset godina poslije svi mi trebali rezati žile.

Imao sam čast nedavno suprevesti zbirku priča Francisa Xaviera Toolea Rope Burns, na kojoj se ovaj film temelji. Toole je zaista bio prekaljeni boksački trener, što mu izvire iz svake rečenice. A iako je priča čiju radnju film preuzima (zakitivši je nizom pojedinosti i likova preuzetih iz ostatka knjige) daleko najnategnutija u zbirci, iz nje ipak izbija čista, nepatvorena životna tragičnost. Kad se, primjerice, Tooleov Frankie Dunn počne slamati oko presudne situacije u priči, on to čini kao istinski vjernik koji zna da za njegov čin nikad neće biti oprosta, i da će ga platiti ni više ni manje nego gubitkom duše. Kad se Eastwoodov Frankie Dunn nađe u istoj situaciji, on joj prilazi kao čovjek koji se cijeloga života rugao crkvi; premda će svoj čin izvesti s mračnim i prekaljenim patosom, on će naći ipak kakvu-takvu utjehu u piti od limuna iz jedne sasvim druge priče.

I tako smo u sedamdeset godna napredovali od limunade do pite od limuna. S vremenom bi toga morali postati svjesni čak i oni koji su uz Djevojku potrošili paketić rupčića. Ako uopće budu pamtili ovaj film, bez obzira na porazan trag koji je ostavio na ovogodišnjoj sezoni filmskih nagrada.

Vladimir C. Sever

Vijenac 288

288 - 17. ožujka 2005. | Arhiva

Klikni za povratak