Maske za javnost

Maske za javnost

Iako moramo biti svjesni kako je pisana korespondencija prilično često u jednom stupnju / sloju filtrirana, pa tako u pismu možemo biti mnogo pristojniji i uviđajniji no što bismo mogli biti preko telefona, razjareno skidajući nekom umjetniku (ili umjetnik kritičaru) sve po spisku, čini mi se da su pisma u knjizi Marine Baričević odraz stvarnoga karaktera, obrazovanja i temperamenta odabranih umjetnika

U općoj atmosferi pomanjkanja osjećaja za ljudske osjećaje ili kako bi jedan naš kantautor rekao, feelinga za emociju, i sve većeg nedostatka međusobnog istinskog poštovanja i razumijevanja među svim kategorijama i generacijama domaćih intelektualaca i umjetnika, pojavila se mala neobična knjižica likovne kritičarke i povjesničarke umjetnosti Marine Baričević, sa sakupljenim pismima i razglednicama umjetnika, poslanih njoj adresiranih tijekom tri desetljeća. Kao neki čudni izdanak duge europske tradicije epistolarne književnosti, u eri internetskih rasprava i prepucavanja, ovo izdanje iz više razloga ima umjetničko-književno-psihološko-dokumentacijsku vrijednost i značenje.

Autorica u knjizi zapravo ne postoji, ona je u poziciji lika izvan djela, primatelja, uzročnika tako dinamične literarne aktivnosti umjetnika izvan atelijera i galerijskog prostora. Iako se oko njezine osobnosti i djela vrti cijela knjižica, Marina Baričević zadržava prijeko potrebnu distancu kako bismo dobili potpuno objektivan uvid u način razmišljanja, psihu, karakter i temperamente umjetnika koji joj se obraćaju. Čak su i umjesto pravoga predgovora i pogovora knjizi tiskana dva pisma Marini Baričević, iz pera Josipa Vanište i Branka Mijića, Marinina urednika priloga Mediteran »Novog lista«, u kojemu piše likovne kritike već desetak godina. Važno je napomenuti da ovo izdanje nije plod kritičarkina gigantskog ega i vlastite predodžbe o nezamjenjivoj i nadmoćnoj poziciji u lancu umjetnik - kritičar - umjetničko djelo. Autoričina namjera nije bila da se vidi kako su neke od najvrsnijih umjetničkih osobnosti hrvatske recentne umjetnosti (slikari, grafičari, kipari, keramičari, arhitekti i fotografi) bile zadovoljne njezinim očitavanjem njihovih opusa i izložbi. Ne. Knjiga otkriva umjetnike iza pomnjivo smišljene i projicirane maske za javnost, njihovu pravu narav, obrazovanje, senzibilitet, postavke o životu i vlastitu stvaranju.

UMJESTO PREPUCAVANJA - DELIKATNI ARGUMENTI

Duboka intimna svjedočanstva, dileme i razmišljanja pojedinih umjetnika na stranicama Marinine knjige daju nam novu, zaokruženu sliku o ljudima kojima se naša struka bavi. U mnogim pismima javljaju se neki podaci vrijedni za povijest našega modernog slikarstva i specifične duhovne (modernističke) klime (Vaništa). Nije riječ se o patetičnu pokušaju spašavanja gotovo izgubljenih ljudskih vrijednosti građanske kulture Srednje Europe, ali i da jest, neka (mi) se samo javi onaj koga to smeta. Listajući ovu nepretencioznu knjižicu, shvaćamo da još postoji građanska kultura ophođenja, tankoćutnost, uvažavanje druge osobe i kada se s njome ne slažemo, pristojnost, sve ono što na stranicama naših tiskovina nestaje naočigled, iz dana u dan. Tako s čuđenjem zapažamo da se o suptilnim emocijama još može pisati bez upadanja u ironiju, kič i patetiku, dijeliti svoju intimu s kritičarkom (koja je s godinama postala prijateljicom) bez elementa žutila i senzacije, ili odbijati suradnju bez tužakanja po sudovima. Finoća, decentnost, tankoćutnost, suptilnost - to su parovi sličnih pojmova koji su mi se trenutačno nametnuli pri listanju ovog izdanja. Iako moramo biti svjesni kako je pisana korespondencija prilično često u jednom stupnju / sloju filtrirana, pa tako u pismu možemo biti mnogo pristojniji i uviđajniji no što bismo mogli biti preko telefona, razjareno skidajući nekom kritičaru (ili kritičar umjetniku) sve po spisku, čini mi se da je izbor pisama u knjizi Marine Baričević objektivan presjek stvarnoga karaktera, obrazovanja i temperamenta odabranih umjetnika. Ovdje se nećemo susresti s uvredama na osobni račun, tako čestim argumentum ad hominem, nego se prekid suradnje umjetnika s kritičarkom ili oštro pisanje kritičarke o nekim izložbama svodi na argumentiranje sukoba u poetikama, senzibilitetu i svjetonazoru! Gotovo da ne povjerujemo. Neću ulaziti u posebnu sortu pisama: ona koja su dvorski uzor uzvišene etikete i finoće, a iza toga se sprema intriga, toljaga i progon za kritičara, jer mi se čini da takvih pisama ovdje nema.

Jasno da se i ovom prigodom možemo koristiti dekonstrukcijskim vještinama pa iščitavati u bjelini proreda i bilješkama dodatne dimenzije značenja pisama; kao i da nam je ostavljena (opasna) mogućnost da se zaigramo grafološkom analizom rukopisa pojedinih umjetnika, što će sigurno biti dovoljan razlog da mnogi kritičari, umjetnici i medijski fenomenolozi ovu knjižicu sa zanimanjem uzmu u ruke.

Iva Körbler