Malograđanski događaj (u tri čina s predigrom i intermezzom)

Malograđanski događaj (u tri čina s predigrom i intermezzom)

Priča o glasovitoj drvenoj vili arhitekta Viktora Kovačića, čini se, doživjela je konačan, no nažalost tragičan i neslavan ishod. Žalba na sramotnu presudu Prekršajnoga suda u Zagrebu, kojom je utvrđeno da vandalskim činom njezina likvidiranja nije počinjeno prekršajno djelo, od strane suda glatko je odbijena, navodno zbog nepoštivanja zakonskih rokova za njezino podnošenje

Riječju, pravosudnom je odbijenicom i službeno ozakonjeno oskvrnuće zakonom štićena spomenika kulture. Krležinim riječima, priča o Kovačićevoj vili nalik je »malograđanskom događaju u tri čina sa predigrom i intermecom«. Svi sudionici tročinskoga događaja poznati su - imenima i prezimenima. Moglo bi se reći da je svatko od njih uspješno obavio svoj dio posla, počevši od investitora, autorice spornoga projekta, arhitektice Maje Kiš, mjerodavnoga Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, preko pravosuđa, do stručne javnosti, koja je odista stručno odšutjela čitav događaj. Znakovito je da se sličan raspored uloga s tek pokojim novim imenom i gotovo istim scenarijem ponavlja na većini zaštićenih objekata u Zagrebu, čija se obnova, blago govoreći, može nazvati spornom. Kako bilo da bilo, pravosuđe je odlučilo - nema prekršaja! Počinitelj nije kriv, a arhitektici Kiš strukovno Udruženje hrvatskih arhitekata moglo bi primjerice dodijeliti jednu od svojih godišnjih nagrada za uspješno uništenje Kovačićeve vile.

ZATUČENA MITELEUROPSKA TRADICIJA

No, prateći neke od odluka hrvatskoga pravosuđa kojima se, primjerice, članovi mafijaških skupina, ratni profiteri, privatizacijski pljačkaši ili pak ubojice preko noći proglašavaju uglednim građanima, tragična se sudbina Kovačićeve vile pod tim okolnostima čini gotovo nebitnom. Ma koga je još briga za Kovačića i hrvatsku modernu kad nam nove kulturne uzuse postavlja tamo neka novopečena haenkaovska opernbal-elita. No, pitanje je nije li to još jedan od mnogih koraka unatrag, koji nas sve više i više udaljava od srednjoeuropskoga kulturnog ozračja na koje se tako često i patetično volimo pozivati (antemurale christianitatis), jednako kao što se sve više i više udaljavamo i od suvremenih europskih integracija. Stoga je tragikomično i anakrono pozivanje te haenkaovske opernbal-elite i uglednika na nekakvu miteleuropsku tradiciju, koju su ionako već prije mnogo desetljeća nemilice zatukli upravo njihovi očevi i djedovi.

Stoga je teško ne složiti se s novim predsjednikom Hrvatskoga PEN-a Zvonkom Makovićem, koji će ne tako davno u novinskom razgovoru utvrditi kako smo nespremni da se približimo pragu Europe, a kamoli da postanemo njezinim punopravnim dijelom kršeći u svim sferama društva njezine najelementarnije norme. »Hrvatska se politika«, istaknut će Maković, »ponaša kao da je Europa jedna velika krčma u kojoj se može prosperirati laganjem, varanjem i kraduckajući na sitno. Malo morgen!« Kako stvari stoje, upravo smo mi ta krčma u kojoj iz svega glasa za društvo iz ugla trešte i ciliču narodnjački uzusi novokomponirane elite. I dakako, tom hrvatskom barbarogeniju, izraslu iz tradicije lopovluka, mita, korupcije i ratnoga profiterstva, nije nimalo u interesu skoro pomicanje šengenskih granica. Iz toga razloga obrazloženje sutkinje prekršajnoga suda u Zagrebu nimalo ne začuđuje. Ta ona je samo utvrdila kako jedan od novokomponiranih uglednika nije kriv jer naprosto jadnik nije znao, jer mu nitko nije rekao da uništava važno ostvarenje arhitekta Viktora Kovačića i k tome još zaštićen spomenik kulture. Nažalost, upravo će ta elita zaposjevši zagrebačke podsljemenske vrhove biti najdosljednija pri vulgarnu razaranju vrijednih zasada tradicije hrvatske moderne arhitekture.

LOOS U ZAGREBU

A upravo je moderna razdoblje kada će hrvatski kulturni krajolik više no ikada biti inkorporiran u suvremena europska pa i svjetska kretanja. Prisjetimo se ovlaš samo nekih zanimljivih detalja iz povijesti domaće moderne. Rodonačelniku hrvatske moderne arhitekture Kovačiću u posjet u Zagreb često će dolaziti jedan od glavnih ideoloških utemeljitelja moderne, Adolf Loos. Godine 1908. dugogodišnji Kovačićev suradnik i prijatelj Hugo Ehrlich preuzima dovršavanje Loosove vile Karma na Ženevskom jezeru u Švicarskoj. S Loosom će također surađivati i Zlatko Neumann te Vladimir Potočnjak. Nešto kasnije niz će hrvatskih arhitekata proći kroz atelijer gurua moderne arhitekture Le Corbusiera, poput Vlade Antolića, Drage Iblera, Zvonimira Kavurića, Juraja Neidhardta, Zlatka Neumanna i Ernesta Weissmanna. U atelijeru poznatoga njemačkog arhitekta Hansa Poelziga radili su Drago Ibler, Josip Pičman i Zdenko Strižić, a kod nizozemskog arhitekta Jacobusa Johannesa Ouda - Ivan Zemljak. Godine 1928. u Zagrebu djeluje poznati njemački arhitekt Peter Behrens, prema čijim će projektima biti adaptirana uglovnica na Trgu bana Jelačića Eiza-fluid, dom arhitekta Alojza Bastla, koji je kao i Kovačić bio đak bečkoga arhitekta Otta Wagnera. Iste godine kada Behrens adaptira Bastlovu uglovnicu u Zagrebu gostuje izložba najvažnijih arhitekata češke moderne, u Jurjevskoj ulici Mladen Vidaković gradi svoju glasovitu vilu, a prema projektima berlinskog arhitekta Waltera Fresea gradi se impozantan kompleks Gradske klaonice u Heinzeleovoj. Arhitektura je u to doba bila nosilac avangarde i, prema Tomislavu Premerlu, »neisključivi dio stvaralačkih napora, dio kulture svoje sredine«. Godine 1929. osnovana je grupa Zemlja. »Ako pomnije analiziramo prilike i idejnu podlogu grupe Zemlja«, piše Premerl u antologijskoj knjizi Hrvatska moderna arhitektura između dva rata, »uočit ćemo da su arhitekti i arhitektura u njoj našli advekat svog osebujnog programatskog umjetničkog bunta«.

Početkom tridesetih osnovana je tzv. Radna grupa Zagreb. Skupina će se osobito istaknuti isticanjem socijalnih pitanja i urbanizma. Jedan od najvažnijih događaja u svijetu u razvoju moderne osnivanje je CIAM-a 1928. godine. Nekoliko godina nakon osnutka Stjepan Planić objavit će u uvodu knjige Problemi savremene arhitekture Deklaraciju CIAM-a (Kongres internacionalne arhitekture moderne), koji će u našoj sredini naići na gorljive pristaše. Arhitekti Vlado Antolić, Drago Ibler i Ernest Weissman redoviti su članovi te međunarodne organizacije. Godine 1933. Weissmann i Antolić supotpisnici su Atenske povelje. Iste godine na IV. izložbi CIAM-a u Parizu sudjeluje i Radna grupa Zagreb. Godine 1936. Josip Seissel na CIAM-ovoj izložbi u Parizu pokazuje Urbanističke probleme Zagreba s osvrtom na eksploataciju zemljišta, a Antolić na konferenciji u Budimpešti govori O stanovanju i stambenoj izgradnji u Zagrebu. U tom kontekstu osobito je važno djelovanje Ernesta Weissmanna, dugogodišnjega Le Corbusierova suradnika. Kao član CIAM-a vrlo je aktivan na međunarodnom planu, a nakon Drugoga svjetskog rata djeluje kao djelatnik OUN-a. Tijekom tridesetih u Zagrebu se održava nekoliko važnih međunarodnih arhitektonskih natječaja, za Regulaciju grada Zagreba, Židovsku bolnicu te Zakladnu i kliničku bolnicu na Šalati. Na sva tri pojavit će se mnogi istaknuti predstavnici europske moderne, kao što je primjerice glasoviti finski arhitekt Alvar Aalto. Godine 1930. na međunarodnom natječaju u ukrajinskom gradu Harkovu arhitektu Zdenku Strižiću za projekt gradskog kazališta u jakoj konkurenciji dodijeljena je prva nagrada. Zanimljivo je da će ubrzo na Staljinovu intervenciju natječaj biti poništen, a izrada novog projekta dodijeljena skupini sovjetskih arhitekata.

ANTOLOGIJA I PREINAKE

Upravo tijekom tridesetih godina u zagrebačkoj arhitekturi nastaje niz vrijednih obiteljskih vila, koje nažalost tijekom posljednjih desetljeća doživljavaju tragičnu sudbinu poput Kovačićeve vile u Bosanskoj. Uz već spomenutu nešto ranije građenu Vidakovićevu vilu u Jurjevskoj, među inima izdvojimo: vilu Klaić Zlatka Neumanna u Hercegovačkoj (1931/32), vilu Galić Drage Galića u Istarskoj ulici (1933), jabukovačke vile Radan Vladimira Šterka (1931/32), Bauer i Beer Drage Iblera (1932/33) te vilu Podvinec Ernesta Weissmanna (1936/37).

Jedno od antologijskih ostvarenja domaće moderne je tzv. Okrugla kuća Stjepana Planića na Gornjem Prekrižju (1935/36). Nizu valja pridružiti i nekoliko kuća izgrađenih u Novakovoj ulici poput vila Spitzer (1931/32) i Pučar (1935/36) arhitekata Stjepana Gomboša i Mladena Kauzlarića, vilu Blažeković Drage Iblera u Zamenhoffovoj ulici (1936) te vilu Deutsch Franje Cote u Vončininoj (1937). Dakako, niz bi mogao biti i mnogo dulji, no riječ je o primjerima, koji su i usprkos svom značenju tijekom vremena doživjeli radikalne preinake. Najsporniji su zahvati posljednjih godina provedeni upravo na Kovačićevoj drvenoj kući te Weissmannovoj vili na Jabukovcu i Iblerovoj vili u Zamenhoffovoj ulici. I kao što je u uvodu istaknuto, scenarij i raspodjela uloga uglavnom su isti. Na sudbinu modernističkih vila nedavnom izložbom Mladost i starost zagrebačkih vila ukazale su i povjesničarke umjetnosti Silvija Limani i Vanja Žanko. Vrlo jednostavnim konceptom komparativne usporedbe prijašnjeg i sadašnjeg stanja autorice izložbe mnogo će uspješnije ukazati na problem njihove zaštite čak i od mjerodavnih gradskih institucija, pod čijom se prešutnom, ali bogato honoriranom kolaboracijom većina devastacija i dogodila.

Krešimir Galović