Jedan i jedini

Jedan i jedini

Caruso je odbacio larpurlarstistički pristup i osmislivši tekst dao mu je moderan izraz. Imao je glas neprispodobive ljepote kojim je već onda dobro vladao, iako je pjevačku tehniku svladavao nastupajući

Ovaj CD u seriji prvih snimaka zvijezda Scale zaslužuje posebnu pozornost jer je riječ o najvećem tenoru 20. stoljeća (ako ne i svih vremena) - slagali se neki s time ili ne - pjevaču o kojemu je napisano najviše knjiga, prema sjećanjima svih koji su ga slušali u prvim godinama karijere najljepšem i najsjajnijem glasu koji se pojavio na opernoj sceni, prema onima koji su ga doživjeli na njezinu kraju veličanstvenom umjetniku, riječju pjevačkom geniju magnetske privlačnosti. Carusove kasnije snimke bolje su poznate, iako ne znači da su i bolje.

OSVAJANJE SVIJETA

Na ovome su CD-u one prve, kojima praktično i počinje tonski zabilježena povijest operne reprodukcije. Deset ih je nastalo 11. travnja u jednoj sobi u Grand Hotel de Milan uz glasovirsku pratnju Salvatorea Cottonea i sve su na CD-u. Producenti su bili oduševljeni snimljenim materijalom i zatražili od Carusa da snimi još deset arija. I one su snimljene u istoj hotelskoj sobi 30. studenoga i 2. prosinca uz Cottoneovu pratnju (osim dviju). Na CD-u ih je sedam. Caruso je dalje snimao, 19. travnja 1903. za International Zonophone Company snimio je još sedam arija, također uz Cottoneovu pratnju i najavu svake, na CD-u ih je pet i tehnički su slabije kvalitete od onih iz 1902. U listopadu iste godine za Pathé Fr#res snimio je tri, na CD-u su dvije. U studenom je prvi put nastupio u Metropolitanu u Rigolettu (postao njegova najveća i neprijeporna zvijezda, otpjevao 37 uloga, imao 607 nastupa, posljednji na Božić 1920). Uspjeh toga prvog nastupa učinio je Carusa ekskluzivnim pjevačem Victor Talking Machine Company, ali je još 8. travnja 1904. snimio dva ulomka za G&T. Na CD-u su četiri snimke nastale 1. veljače 1904. Na snimkama iz 1903. i 1904. nije naveden pijanist.

Zanimljivo je da se među spomenutim arijama na CD-u neke nalaze i po nekoliko puta - E lucevan le stelle iz Tosce čak četiri. Diskografska se industrija rapidno razvijala, G&T je postao HMV, ploče su se prodavale s golemim uspjehom najprije u Italiji, pa u Londonu, gdje je Caruso doživio trijumf u Covent Gardenu, i u Sjedinjenim Državama. Uskoro su se pojavile i prve piratske snimke i nastala je uzrečica »Caruso je stvorio gramofonsku industriju, gramofonska industrija stvorila je Carusa«. Doduše, on nije bio prvi tenor koji je snimao, Ferruccio Giannini snimio je 4. siječnja 1896. La donna # mobile, ali bio je prvi koji je osvojio svijet tim novim pronalaskom. A to je uspio jer je bio pjevač koji je iz temelja promijenio promišljanje o pjevanju u talijanskom, pa i francuskom, opernom repertoaru.

PUCCINI I TOSCANINI

Enrico (ili kako su ga u mladosti zvali Errico) rođen je u Napulju 27. veljače 1873. kao sedamnaesti sin (sva prije rođena braća umrla su u prvim danima života) skromne obitelji oca mehaničara jedne švicarske tvrtke. Dječakovu glazbenu darovitost uočili su vrlo brzo pa je već 1888. pjevao u crkvi kao kontralt. Zatim je radio u talionici, pa se pridružio ocu. Kao četrnaestogodišnjak pjevao je u nekoj muzičkoj farsi, s petnaest sudjelovao u crkvenim svečanostima. Da bi pomogao uzdržavati obitelj, pjevao je po kupalištima i hotelima. I, kako je u ono doba bilo uobičajeno, svojim je glasom privukao pozornost raznih ljubitelja glazbe, koji su mu pomogli da počne uzimati satove pjevanja, prođe audiciju i svlada prvu ulogu. I tako je budući Veliki Caruso prvi put stupio na opernu scenu u rodnom Napulju u Teatro Nuovo 16. studenoga 1894. (po novijim istraživanjima u ožujku 1895) u danas zaboravljenoj operi Prijatelj Francesco Domenica Morellija. Imao je 21 godinu. Uspjeh je bio skroman, ali ipak su ga pozvali u veće kazalište i povjerili mu da pjeva u Cavalleriji rusticani i Faustu. Slijedio je Teatro Bellini u Cataniji pa Kairo, gdje je pjevao u Manon Lescaut.

Ulogu je naučio u pet dana, i od onda usvojio način učenja nove uloge - prepisivao je glazbu i riječi. Uspjeh u Giocondi u Palermu 1897. pružio mu je mogućnost da pjeva pred Puccinijem. »Tko vas je poslao - Bog!«, uzviknuo je skladatelj, i otada je Caruso postao njegov omiljeni tenor. Poslije, 1906, Giacomo Puccini pisao je iz Londona: »Bit će jedna monstre Tosca s Terninom, Carusom i Scottijem.« Caruso je svladavao nove uloge, pjevao je u Petrogradu i Buenos Airesu, a zatim ga Toscanini i impresario Gatti-Casazza 1900. pozivaju u Scalu u La Boh#me i Ljubavnom napitku. Fenomenalan Carusov uspjeh u Donizettijevoj tada posve zaboravljenoj operi na premijeri 17. veljače 1900. nagnao je u pohvalama škrta Toscaninija da izreče onu glasovitu rečenicu: »Per Dio! Se questo Napoletano continua a cantare cosě, farŕ parlare di se il mondo intero.« (Bogami! Ako ovaj Napolitanac nastavi tako pjevati, o njemu će govoriti cjeli svijet).

BOŽANSTVENI NEMORINO

Unatoč tome što je s godinama pjevao sve teži repertoar, Nemorino je ostao do smrti ključna uloga u Carusovu repertoaru. Na CD-u su tri snimke arije iz drugoga čina. Zanimljiva je razlika u interpretaciji. Prva iz 1902. ima više neposrednosti i svježine, druge su dvije razrađenije. Oduševljeni kritičari pisali su da je s Carusom belkanto ponovno rođen. Zapravo bilo je gotovo suprotno. Nasuprot vrhunskom pjevačkom umijeću suvremenika Alessandra Boncija i Fernanda De Lucie, koji su savršeno vladali tehnikom koloratura, ali i djelovali nježno, gotovo feminizirano, Caruso je odbacio larpurlarstistički pristup i osmislivši tekst dao mu je moderan izraz. Imao je glas neprispodobive ljepote kojim je već onda dobro vladao, iako je pjevačku tehniku svladavao nastupajući. Materijalne mu mogućnosti, točnije nemogućnosti, nisu dopuštale sustavnije učenje.

U početku je imao problema s visinama, koje je s vremenom sam svladao, prema vlastitim riječima, postupajući obrnuto od onoga što su mu savjetovali učitelji pjevanja, i upravo je izvanredan visoki registar uz poslovično jedinstveni mezzavoce i baritonalni tembar ostao njegovom najjačom vokalnom karakteristikom. Izdvajalo ga je to od drugih velikana operne scene u vremenu kad ona nije njima oskudijevala. Pamtit će se i po iznimnoj snazi izraza, glasom je mogao iznijeti bogatu paletu osjećaja unoseći svu strast rasna umjetnika. Glas mu je bio prepoznatljiv, što je osobina izabranih, i nije trebalo dugo čekati da postane prvi svjetski tenor. Bio je jednostavno tenor novoga doba, koji je odražavao novo promišljanje, istinu, životnost. Divilo se ljepoti njegova pjevanja i vjerovalo likovima koje je tumačio. Dakle, kad su nastale neke snimke na ovom CD-u, bio je već slavan, i njegova je slava prelazila europske granice. Već je tada dobio visok honorar. Njegovi su honorari s vremenom bili sve veći i dosezali astronomske brojke od kojih se i danas zavrti u glavi. Caruso je interpretirao, točnije, doživljavao interpretirani lik, u njegovoj sintezi, jednostavno je osjećao likove kasnijega Verdija, Puccinija i verista, i znao ih je stilski razlikovati. Njegov muževan glas s baršunastim baritonalnim preljevima, ali i s tenorskim sjajem, mekoćom, poletom i rasponom, imali su onu njegovu specifičnu osjećajnost u izrazu boli, blagosti, prezira, ljubavi, ljubomore, očaja.

HEROJSKI AKCENT I MEKOĆA TONA

Na CD-u je 17 arija i 30 njihovih snimaka. Omiljena Cavaradossijeva E lucevan le stelle iz Tosce snimljena je četiri puta i svaki je put drukčija, osim što je na kraju uvijek jecaj. Ona iz 1902. nešto je suzdržanija, obje iz 1903. bliže su herojskom poimanju i pune su strasti, ona iz 1904. više je lirska. Obje arije iz Rigoletta snimljene su u doba kad je Vojvoda od Mantove bila uloga njegovih prvih nastupa i zasluženih trijumfa u Metropolitanu i Covent Gardenu. Zaslužuje pozornost da se u snimci arije La donna # mobile, nastaloj pola godine prije prvoga nastupa u Metropolitanu 23. studenoga 1903, pridržava originalnoga završnog tona h, ali prethodno pjeva vrlo neuobičajenu (na snimci je rez) cadenzu.

Na CD-u su i tri verzije arije Radamesa, jednog od ključnih likova u Carusovu repertoaru, u kojemu je njegov glas, istodobno herojski i topao, najbolje dolazio do izražaja. U svima trima Caruso se služi dahovima na neobičnim mjestima, na prvoj pjeva završni b intenzivnim falsetom, na drugoj nedostaje završna fraza, na trećoj ga pjeva u forteu. Siciliana iz Cavallerije rusticane i arija iz Pagliaccija jasno pokazuju da je on veliki Turiddu i Canio, a arija Enza Cielo e mare iz Gioconde još je jedan primjer sretna spoja tople strasti s herojskim akcentima. Caruso je bio nekoliko puta protagonist praizvedaba. U studenome 1898. pjevao je Lorisa u Fedori Umberta Giordana pod njegovim ravnanjem, a na snimci arije iz 1902. on ga prati za klavirom. Snimka arije iz Adriane Lecouvreur Francesca Cilee uz skladateljevu klavirsku pratnju nastala je šest dana nakon praizvedbe. Dokumentarnu vrijednost imaju i tri ulomka iz danas zaboravljene opere Germania Alberta Franchettija, na čijoj je praizvedbi pod Toscaninijevim ravnanjem također sudjelovao, snimljena mjesec dana nakon praizvedbe. Na CD-u su i arije Fausta iz Boitova Mefistofelea, osobito je uspjela Dai campi, dai prati iz studenoga 1902.

Slušajući ove snimke s današnjim poimanjem razvoja pjevačkog umijeća tijekom povijesti čini nam se vrlo ispravnom ocjena kritičara s prijelaza 19. u 20. stoljeće, da je Caruso spoj gracioznosti Fernanda De Lucije i herojskoga tenora s poput trublje zvonkim visokim tonovima kakav je bio prvi tumač Otella Francesco Tamagno. U to doba Caruso još nije pjevao tzv. teži tenorski repertoar, ali je u njegovu lirsku i lirico-spinto sastavnicu unosio do tada nepoznat herojski akcent zadržavajući mekoću tona. Njegov je glas još dosta svijetao, pjevanje uglađenije, češće primjenjuje mezzavoce. Snimke su maksimalno dobro tehnički obrađene.

Carusov kasniji razvoj išao je prema sve težem repertoaru, sve brojnijim nastupima i sve napornijoj karijeri. Neprestano težeći da bude sve bolji i zadovolji očekivanja sve zahtjevnije publike, često je ulagao napore koji su prelazili njegove tjelesne mogućnosti. Uzmemo li u obzir i da je pušio četrdeset cigareta dnevno, ne začuđuje previše da je živio razmjerno kratko. Umro je u 49. godini u rodnom Napulju 2. kolovoza 1921.

Marija Barbieri