Izgubljeni junak

Izgubljeni junak

Scorsese je došao do krajnjih konzekvenci načina na koji je odabrao uprizoriti Hughesov život. Upravo ga je to, kao i nekoliko puta prije, možda i stajalo Oscara, ali je istodobno pridodalo novu i zanimljivu varijaciju u njegovu redateljskom opusu

Iako ni sa svojim najnovijim filmom nije uspio napokon osvojiti najželjeniju nagradu svakoga holivudskog redatelja, Martin Scorsese njime se ipak još jednom, i u većoj mjeri nego prijašnjim, Newyorškim bandama, potvrdio kao nedvojbeni autor, u onom izvornom, francuskom, značenju te riječi. Scorsese je, naime, jedan od svega nekoliko aktivnih američkih redatelja u čijim se filmovima i danas može uočiti cjelovitost autorskoga stila i svjetonazora razine više od preslikavanja tema, stila i duha nekadašnjih B-filmova u spektakularnu produkciju.

ODSUTNOST MELODRAMATIČNOSTI

Stoga, ako pođemo od sama naslova, možemo uočiti da je on, kao i u gotovo svim prethodnim Scorseseovim ostvarenjima, nedvosmisleno identifikacijske naravi, upućuje na protagonista, i to, također karakteristično, bez dodatna poetskog atribuiranja. Odsutnost poetiziranja, ali i svakovrsne melodramatičnosti, tako karakteristične za suvremeni holivudski film, kojoj je na svoju štetu dopustio djelomičan prodor u Newyorškim bandama, čini Scorsesea jedinstvenim naturalistom među visokobudžetnim redateljima suvremenoga Hollywooda. Jasno, njegov se naturalizam ne otkriva tek u grubu realizmu ulice, tipičnu za djela poput ranih Ulica zla, ili kasnijih Dobrih momaka, pa i već spominjanih Bandi, nego je taj naturalizam ponajprije pitanje stila djela pa i cjelovita autorskog svjetonazora. Scorsese je stoga veliki naturalist i u kostimiranom Dobu nevinosti, kao i u gotovo suvremenom Casinu, pa tako i u Avijatičaru. Taj je naturalizam naime razvidan u redateljevu dokumentaristički detaljnu svjedočenju o ambijentu radnje gdje nije bitno zbiva li se ona na ulici, u noćnom klubu, salonima visokog društva ili zatamnjenim projekcijskim dvoranama, nego je bitan način na koji se taj ambijent prikazuje, a spomenuti je način sadržan u redateljevu majstorstvu aranžiranja mizanscene i rekonstruiranja epohe, čemu pak odgovara i njegova sklonost dugim trajanjima, posebno za standarde i norme suvremenoga Hollywooda, takvima u kojima mizanscensko umijeće najbolje dolazi do izražaja pa ni Avijatičar u tom smislu nije iznimka.

Naposljetku, i u svom posljednjem filmu, Scorsese se, posve karakteristično, odlučuje za svojevrsnu pikarsku strukturu, stalno gomilanje događaja, dijelom u tradiciji neorealističkih krišaka života, kojima razvija opsesiju protagonista. U ovom slučaju to je opsesija snimanjem grandioznih filmova (a Hughesova filmska karijera omogućila je Scorseseu i da još jednom posvjedoči svoje bogato znanje holivudske povijesti) ili proizvodnjom još grandioznijih zrakoplova, opsesija za koju zapravo nije bitna radnja ili zaplet jer je ona inherentna junaku. U tom je smislu stvarna osoba ekscentrična milijunaša Howarda Hughesa zaista mogla biti idealna Scorsesejeva tema, a i stoga jer je Hughesov karakter bio umnogome podatan i za redateljevu sklonost objavama od strane nekog lika. Ta retorika objave ovdje je štoviše mogla biti i tematizirana, segmentom priče o Hughesovu ispitivanju od strane senatskog odbora, a zbog optužbi za ratno profiterstvo.

ODMICANJE OD POSTULATA ŽANRA

U skladu s nabrojenim poetičkim sklonostima, Scorsese je opet kao i prije, u slučaju boksača Jacka La Motte u Razjarenom biku, ili Krista u Posljednjem Kristovom iskušenju, snimio biografski film koji se umnogome odmiče od klasičnih postulata tog žanra, uvelike slijedeći tradiciju Građanina Kanea, ne samo tipom ličnosti koju portretira (spomenuta se sličnost očituje i u nuđenju pretpostavke za priču retrospekcijom u djetinjstvo junaka). Kao i u Kaneu, i u Avijatičaru se, kako film odmiče, intenziviraju junakove opsesije, u slučaju novijega filma i psihoze, pri čemu je Scorsese našao neočekivano sjajna posrednika u Leonardu di Capriju, a neprekidno prikazivanje događaja iz njegove vizure u kojoj detalji poput komada pečenoga mesa, zrna graška ili nečije ruke dobivaju dimenzije sveopće prijetnje tek je prividno paradoksalno savršena nadopuna naturalizma.

Također, usprkos Hughesovim filmskim i zrakoplovnim uspjesima, film trajno i neprekidno prikazuje njegovu patnju i nezaustavljivo propadanje (što je još jedna sličnost s Wellesovim remek-djelom) pa Avijatičar gotovo djeluje kao arhetipska tragedija s klasičnom temom pathosa, odnosno propasti junaka. Štoviše, upravo su scene junakove duševne, a i tjelesne destrukcije retorički najnaglašenije. Uz opsesivna pranja ruku u javnim zahodima, tu je primjerice i prizor u kojem junak gotovo izgori, a koji se može uzeti i kao primjer simboličke smrti, nakon koje se njegove psihoze razmašu u punini. Ilustriranje protagonistove tjelesne boli dovedeno je gotovo do ironije u sceni u kojem ga, ionako već ranjena, udari žena, što je također rijetkost za današnje holivudske junake, dok se efektnošću i trajanjem izdvaja scena u kojoj se Hughes prvi put potpuno izolira od svijeta, u mračnoj sobi, kao tipični Scorsesejev lik noći, da spomenemo još jednu karakterističnu redateljevu crtu.

S obzirom na taj uvid, mogli bismo zaključiti da se Avijatičar čak i više od tragedije naslanja na arhetipsku temu generičkoga zapleta ironije i satire, na sparagmos, osjećaj da su junaštvo i djelotvorna radnja odsutni, raspršeni ili predodređeni za poraz te da svijetom vladaju zbrka i anarhija. Ironiji i satiri kao generičkom zapletu odgovara upravo duh naturalizma, kao paradigmatičnog niskomimetskog modusa, a i lik protagonista kao svojevrsna izgubljena junaka (u čemu bi se mogle tražiti i eventualne veze s protagonistima romana pisaca tzv. izgubljene generacije), takva koji je sposoban za najspektakularnije pothvate, ali je zapravo trajno određen svojim psihozama, koje ga naposljetku i osuđuju na konačni poraz, što je posve jasno iz posljednje scene filma.

Završavajući tako film, usprkos nepotrebnoj, ali na sreću kratkoj, retrospekciji u junakovo djetinjstvo, slikom duševno nagrižena Hughesa, a nakon kratkotrajna i očito iluzorna letačkog trijumfa, Scorsese je došao do krajnjih konzekvenci načina na koji je odabrao uprizoriti Hughesov život. Upravo ga je to, kao i nekoliko puta prije, možda i stajalo Oscara, ali je istodobno pridodalo novu i zanimljivu varijaciju u njegovu redateljskom opusu.

Bruno Kragić