Graditelj kuća i tekstova

(Podgorica, 18. kolovoza 1935 - Beograd, 17. veljače 2005)

Graditelj kuća i tekstova

Vlastitim je djelovanjem uvjerljivo potvrđivao tezu o četiri paralelne, autonomne i međuprožete linije arhitektonskog stvaralaštva - crtane, pisane i izgrađene arhitekture te edukacije, i u svima je ostvario iznimne i plodne dosege. Između 29 realizacija i mnogo više projekata i urbanističkih planova najpoznatija je Spomen kuća bitke na Sutjesci. Sjajan primjer transpozicije tradicijskoga graditeljstva i duha mjesta u vremeni izričaj slavni je Charles Jencks ocijenio »autentičnim regionalizmom« i uvrstio u tri svoje knjige

Profesora Ranka Radovića upoznao sam početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća kao polaznik prve generacije poslijediplomskog studija iz teorije arhitekture što ga je Radović pokrenuo na beogradskom Arhitektonskom fakultetu. Nakon edukacije na zagrebačkoj arhitektonskoj školi bijah željan novih spoznaja i širih horizonta i Radović, koji je na prostorima bivše zajedničke države uživao kultni status iznimna pedagoga i teoretičara, nametnuo se kao logičan i jedini pravi izbor. Za nas zagrebačke studente, navikle na uštogljenu fakultetsku atmosferu i distancirani profesorski ex cathedra nastup, neposredni i duhoviti Radović bio je pravo otkriće. Konačno imali smo prilike slušati nekoga tko ne samo da je suvereno vladao velikim znanjem i lakoćom ga prenosio na studente nego je to činio na iznimno zanimljiv i zabavan način.

BEZ PREDIGRE

Prvom rečenicom uvodnoga predavanja, kada je uzviknuo kako kod njega nema predigre, nagovijestio je svoj izravni pristup, kojim je odmah, bez okolišanja, ulazio u srž problema, da bi ga onda maestralno secirao u svim aspektima složenih i nedjeljivih mnogoznačja svijeta ideja i svijeta stvari. Svako njegovo izlaganje bilo je jedinstvena zaokružena predstava dobro odabranih, često spontanih, provokativnih primjera, duhovitih digresija, slobodnih asocijacija i osobnih anegdota u koje su bile fino utkane umne i smišljene teze o arhitekturi, gradu i ljudskom životu.

Iz njegova pristupa progovaralo je proživljeno iskustvo kreativna praktičara i široka erudicija lucidna teoretičara, koji je strastveno iz osobnog uvjerenja propovijedao arhitektonske istine. Govorio je podjednako uvjerljivo o uzvišenim remek-djelima, generalima, kako ih je zvao, ali i o skromnim kolibama otkrivajući kako je svaka arhitektura »i korisna i duhovna; i ideja i forma; i prošlost i buduće; i lično i zajedničko; i umjetnost i tehničko ’čudo’; i izvana i unutra; i sama i povezana sa drugim kućama«. Jednom je zapisao kako smatra da je kuće, i u najstručnijim temama i u »tajnama građevina«, potrebno čitati otvoreno i sa mnogo strana, »sa možda nešto glave i sa mnogo srca«, jer »kuće su zaista kao ljudi«.

Kakav je Ranko bio kao predavač i arhitekt, takav je bio i kao čovjek - jednostavan, pristupačan i komunikativan. Kao rijetko plemenita i topla osoba brinuo se za svoje studente i imao lijepu riječ za svakoga. Našje odnos od prvoga susreta bio mnogo više od uobičajene relacije profesora i studenta, poprimivši ubrzo karakter iskrena prijateljstva. I poslije, kada su se zbog ratnih prilika kontakti prorijedili, ostala je duhovna bliskost i napajanje na njegovim lucidnim promišljanjima zapisanim u knjigama. Iznenadni i definitivni odlazak prijatelja i uzora velik je i nenadoknadiv gubitak.

SLIKAR, NOVINAR, ARHITEKT...

Ranko Radovićrođen je u Podgorici, a iste 1935. s obitelji seli se u Beograd. Darovit pisac i crtač, od rane mladosti piše i ilustrira u omladinskom tisku i mašta s prijateljem Vladom Veličkovićem kako će u budućnosti raditi slike, a ne predavanja i kuće, da bi na kraju upisao Arhitektonski fakultet u Beogradu (1957). Zbog teških materijalnih prilika prekida redovni studij i dvije godine radi kao profesionalni novinar. Diplomirao je (1962) i magistrirao (1971) u Beogradu, a doktorirao na Sorboni (1980). Početkom šezdesetih upoznaje Bogdana Bogdanovića, surađujući na njegovim projektima memorijalnih spomenika, a od 1963. istražuje regionalno planiranje u Institutu za arhitekturu i urbanizam. Na beogradski Arhitektonski fakultet dolazi za asistenta 1966, a od 1972. dvadeset godina neprekidno predaje Suvremenu arhitekturu i urbanizam kao nasljednik znamenitoga Nikole Dobrovića. U vrijeme rata početkom devedesetih, napušta Jugoslaviju, nastavljajući karijeru profesora u Japanu i Finskoj. Vraća se sredinom devedesetih ali ne na beogradski fakultet, s kojeg je otjeran, nego na Univerzitet u Novom Sadu.

Veličinu Radovića učitelja, teoretičara i karizmatične osobnosti istinskog humanista i kozmopolita upoznali su studenti sveučilišta širom svijeta, gdje je predavao kao gostujući profesor; od Rima, Palerma, Stockholma, Pariza, Lyona i Züricha do Vancouvera, Kyota i Melbournea, a redovito je održavao javna predavanja i u svim važnijim središtima bivše Jugoslavije.

ČETIRI PARALELNE LINIJE STVARALAŠTVA

Vlastitim je djelovanjem uvjerljivo potvrđivao tezu o četiri paralelne, autonomne i međuprožete linije arhitektonskog stvaralaštva - crtane, pisane i izgrađene arhitekture te edukacije, i u svima je ostvario iznimne i plodne dosege. Između 29 realizacija i mnogo više projekata i urbanističkih planova najpoznatija je Spomen-kuća bitke na Sutjesci. Sjajan primjer transpozicije tradicijskoga graditeljstva i duha mjesta u suvremeni izričaj slavni je Charles Jencks ocijenio »autentičnim regionalizmom« i uvrstio u tri svoje knjige. Mladenačke snove o slikarstvu Radovićje pretočio u serije crteža i grafika, u rasponu od laboratorijskih pokusa i promišljanja - crtanih eseja o arhitekturi, do fantastičnih epskih motiva viteza, u maniri renesansnih majstora, iz kojih izviru lirske asocijacije i simboli: fragmenti urbanog i prirodnog pejzaža, žene, konji, divlji cvijet. Priredio je osamnaest samostalnih izložbi arhitekture i crteža, od kojih osam u inozemstvu. Osam je godina bio predsjednik IFHP-a (Međunarodne federacije za urbanizam i stanovanje), a jednu je godinu, kao nestranačka ličnost, obnašao dužnost ministra zaštite životne sredine i uređenja prostora u crnogorskoj vladi, u kojoj je funkciji u ljeto 2003. posljednji put posjetio Hrvatsku.

Univerzalno nadaren tvorac crteža, tekstova i kuća, osobito je bio plodan kao graditelj tekstova. Objavio je više od 260 znanstvenih i stručnih studija i eseja, četrnaest knjiga (tri u inozemstvu), uređivao časopis »Arhitektura urbanizam«, a na televiziji priredio 29 emisija obrazovnoga programa. Vođen načelom po mjeri čovjeka neposredno je i koncizno tumačio arhitekturu najširem gledateljstvu, uvijek povezujući kriterije estetike i etike. S podjednakom lakoćom pisao je kraće forme novinskih članaka i male eseje kao i opsežne studije i sintetičke prikaze. Zanimale su ga velike univerzalne teme, ali i naizgled posve banalne pojedinosti suvremenog obitavanja. Istraživao je eksperimentalnu arhitekturu, utopijske prostorne modele, ulogu materijala u modernoj arhitekturi, odnos moderne arhitekture i tradicije, pitanja kontinuiteta i evolucije, ruski konstruktivizam, centralne funkcije i njihov prostorni razmještaj, jedinice stanovanja u teoriji i praksi, postmodernu, kasni modernizam i dekonstrukciju.

Radovićevo je kapitalno djelo knjiga Savremena arhitektura (1998), posvećena razvoju i pokretima moderne arhitekture u posljednja dva stoljeća u svjetlu kontinuiteta i diskontinuiteta, stalnosti i promjena, ideja i oblika. Ostavio nam je u nasljeđe izniman korpus kuća i tekstova, crteža i ideja te duboko smisleno i proživljeno svjedočanstvo o arhitekturi kao »svijetloj i radosnoj sjeni ljudskog života« što snažno potiče i usmjerava buduće graditeljske iskorake.

Vinko Penezić