Fantom u filmu

Fantom u filmu

Danas je svaki film riskantan, ali u tome ima nečega vrlo uzbudljiva, što vas tjera na kreativnost. Uvijek nastojim izabrati projekt koji je rizičan jer se ne želim uljuljati u udobnost i sigurnost posla

Među suvremenim američkim filmašima Joel Schumacher ističe se eklektičkom sklonošću eksperimentiranju s različitim žanrovima. U 25-godišnjoj karijeri zbilja je radio svašta: fantastiku (Flatliners), stripovske ekranizacije (Batman zauvijek, Batman i Robin), sudske trilere (Klijent, Vrijeme ubijanja), biografske drame (Veronica Guerin), policijske trilere (8 mm, Telefonska govornica), humorne drame (Flawless), kvaziratne drame (Zemlja tigrova), akcijske trilere (Bad Company)... I svojim najnovijim filmom - raskošnom filmskom adaptacijom slavnoga mjuzikla Andrewa Lloyda Webera Fantom u operi, koji se upravo prikazuje u domaćim kinima - Schumacher i u 66. godini života nastavlja s istim žarom istraživati filmske žanrove i svaki se put iznova rađati kao redatelj.

Američkog smo redatelja uhvatili na filmskom festivalu u Bangkoku, gdje je ne samo prisustvovao spektakularnoj premijeri Fantoma u operi - za koju je nakon filma organiziran glamurozni bal pod maskama - većga je festival počastio i nagradom za uspješnu cjelokupnu karijeru. Nakon Bangkoka Joel Schumacher nastavio je u Tokio, gdje je također bila održana promocija filma, požalivši se usput kako na putovanjima rijetko kada ima vremena za provod ili upoznavanje grada: »Nisam vidio ništa od Bangkoka osim hotela i kinodvorane gdje smo imali spektakularnu premijeru«, započeo je našrazgovor Schumacher u lounge-baru na vrhu luksuznog Shangri-la Hotela, »a sutra ujutro u 6.30 većputujemo u Tokio, gdje će biti isto. Ali većsam navikao na to - uvijek je gust raspored i nema vremena za bilo što drugo.«

Kada biste imali vremena, što biste rado vidjeli u Bangkoku, Tokiju ili bilo kojem drugom gradu?

- Volio bih prošetati gradom i vidjeti kako ljudi žive. Upoznati način života i kultura nekoga grada za mene znači razgovarati s mladim ljudima i čuti iz prve ruke. Obilazak muzeja i kulturnih spomenika može biti zanimljiv, ali to je povijest, a ne stvaran život.

Znate li da u Bangkoku postoji vrlo poseban, Forenzički muzej?

- Čuo sam za taj muzej - mislim da je vrlo poznat u svijetu. Volim ići na mjesta koja ne posjećuju turisti. U Americi svi idu u Disneyland, na Kip slobode, Times Square, no pravi je život negdje drugdje. Ja sam odrastao u siromašnom dijelu grada, na ulici, i meni je to uvijek ostao dio života. Mnogi se ljudi boje ulice noću kada su u stranom gradu, a meni je bašto najzanimljivije. Kad smo snimali Fantoma u operi u Londonu, jednu sam večer izašao s nekim bankarom na večeru i nakon toga predložio da prošećemo kroz ljetnu noć. Tip se sav uznemirio jer to nije bilo središte grada pa se uplašio malih i mračnih ulica. To mi je zbilja smiješno, ali razumljivo, jer on ne poznaje taj dio grada ni tu sredinu općenito.

U Los Angelesu, gdje živite, baši nemate ulica kojima možete prošeteti...

- Nažalost ne, zato mi jako nedostaje New York. Los Angeles je golem i bez auta posve ste izgubljeni. Zato, kad god mogu, odem u New York i uživam na Manhattanu.

Kako dugo živite u Los Angelesu?

- U Kaliforniju sam otišao na Božić1971, gdje sam karijeru započeo kao modni kreator, stvarajući filmske kostime za 200 dolara tjedno. Htio sam postati filmski redatelj, a tek sam mnogo godina poslije shvatio koliko sam bio lud i hrabar istodobno. New York je bio moj grad, ali u to doba tamo nije bilo filmske scene i, ako ste se željeli baviti filmom, morali ste otići u Los Angeles. U New Yorku ste imali Woodyja Allena, možda Sidneyja Lumeta, i to je bilo to, dok je u Hollywoodu postojala čitava industrija. Danas mi je smiješno kad se sjetim da je jedan od prvih filmaša s kojima sam radio bio upravo Woody Allen, no mi se u New Yorku nikada ne bismo sreli.

O kojem je filmu riječ?

- Sleeper. To je jedan od rijetkih filmova koje je snimio izvan Manhattana. Nakon toga postao je moj mentor i postali smo vrlo bliski prijatelji. To je bio četvrti film za koji sam radio kostime i film koji je definitivno promijenio moj život. Tada mi je Woody Allen rekao da ću sigurno jednoga dana postati redatelj jer on u meni prepoznaje taj talent. Ne mogu vam reći koliko mi je to značilo od filmaša takva kalibra, od kojega sam ionako većmnogo učio. Prije njega radio sam s trojicom slavnih filmaša koji su bili pravi autokrati i zanimalo ih je samo da im se dostave kostimi i ništa drugo.

Ako se ne varam s Allenom ste radili i na Interiors.

- To je bio našposljednji zajednički film, a njemu je to bilo vrlo stresno iskustvo, njegov prvi ozbiljan film. Bio je tada pod utjecajem Bergmana i brinuo se kako će publika i kritika prihvatiti komičara koji želi raditi ozbiljnu dramu. Bio je vrlo uplašen.

Je li i vama bilo riskantno raditi mjuzikl kakav je Fantom u operi?

- A joj, joši pitate! Jasno da je bilo opasno. Ali opasno je bilo i raditi triler smješten u telefonsku govornicu s nepoznatim irskim glumcem. Želim reći da je danas svaki film riskantan, ali u tome ima nečega vrlo uzbudljiva, što vas tjera na kreativnost. Uvijek nastojim izabrati projekt koji je rizičan jer se ne želim uljuljati u udobnost i sigurnost posla. Tada postajete lijeni i gubite interes. Fantom mi se učinio vrlo zanimljivim izazovom, iako sam u početku pomislio da sam zagrizao u nešto čemu nisam dorastao. No čim smo izabrali glumce i počeli pokuse, osjećao sam se mnogo bolje i počeo sam se zabavljati radeći film. Bilo mi je mnogo lakše jer sam radio s profesionalcima kojima mjuzikl nije nepoznat žanr - kostimografima, producentima, plesačima, pjevačima - ja sam bio jedini početnik.

Koliko je Andrew Lloyd Weber bio uključen u projekt?

- Kao i ostali inteligentni ljudi, ni Andrew se ne pravi da zna sve na svijetu pa se također nije pravio da zna kako se radi film. A, vjerujte mi, mnogi s kojima sam u karijeri surađivao mislili su da o filmu znaju mnogo više od mene. Andrew je opsjednut glazbom, a film je za njega velika tajna. Zato sam ja radio film, a on se bavio glazbom i pjevanjem. Složili smo se oko izbora glumaca i nije bilo nikakvih problema na snimanju. Kad sam izabrao glumce, poslao sam ih njemu da posluša njihovo pjevanje i svi su prošli. U filmu jedino ne pjeva Minnie Driver. Ona može pjevati pop, ali ne i operu, a trebala mi je glumica koja ima osjećaja za komediju.

Kao bivši kostimograf, jeste li bili aktivno uključeni u taj dio produkcije, koji je iznimno važan element u filmu?

- Moj je posao da angažiram bolje od sebe pa sam našao genijalce koji će mi dizajnirati najbolje moguće kostime. Ja sam im samo dao neke smjernice i maknuo im se s puta. Isto sam učinio sa scenografima i dizajnerima seta.

Nagradu za karijeru koju vam je dodjelio Bangkok Film Festival predao vam je stari prijatelj i suradnik Michael Douglas.

- Zanimljivo je da sam nedugo prije Bangkok Film Festivala ja predao nagradu za životno djelo Michaelu u Aspenu, a sada je on to isto učinio za mene. Mi smo prijatelji većtri desetljeća, znamo se jošiz ranih sedamdesetih. Upoznali smo se kada je Michael bio televizijski glumac, a ja sam tada radio kao kostimograf. Upoznali smo se na holivudskim tulumima, gdje smo bili jedini koji nisu bili poznati i slavni. On je tada živio sa slavnom glumicom pa nitko nije obraćao pozornost na njega jer je bio nitko i ništa. Ni danas ne znam tko me pozivao na te glamurozne tulume jer tamo su bile samo velike i poznate face, a Michael je dolazio sa svojom slavnom ljubavnicom. Tako smo se i upoznali, jer s nama nitko nije htio razgovarati jer nismo bili slavni.

Trebalo je dakle proći gotovo dvadeset godina da konačno zajedno snimite film. Možete li se prisjetiti snimanja Dana ludila i kako danas gledate na taj film, koji s vremenom postaje sve bolji?

- Hvala vam na tome, jako sam sretan kad vidim da taj film ne gubi na vrijednosti kako godine prolaze. Jako sam ponosan na taj film. Mislim da sam imao mnogo sreće što je taj projekt dospio meni u ruke i što sam mogao dobiti glumce kao što su Michael Douglas i Robert Duvall. Obojica su - prije svega Michael - pristali na minimalne honorare jer nam je Warner Bros, koji je financirao film, dao vrlo malo novca za snimanje.

Čija je zamisao bila da se Michael Douglas onako smiješno ošiša?

- Moja. Rekao sam mu da se mora tako ošišati, a on mi je odgovorio da je takvu frizuru zadnji put imao kada mu je bilo devet godina. Michael je tada imao vrlo pomodnu frizuru i dulju kosu i bašje postao vruća roba nakon fantastična uspjeha filma Sirove srasti, no objasnio sam mu da je njegov lik u Danu ludila nešto posve drugo. U tom filmu on tumači nevidljiva čovjeka, čovjeka kakva svakoga dana susrećete tisuću puta ne cesti i uopće ga ne zapažate. Zato smo morali zaboraviti na taštinu zvijezde i pretvoriti ga u obična čovjeka. I čim smo ga ošišali i odjenuli ga u najobičniju odjeću, pretvorio se u lik koji smo tražili. Michael je napravio fantastičan posao kao i čitava ekipa.

Gotovo da nema žanra u kojem se niste okušali, ali nekako mi se čini, gledajući vašu filmografiju, da su vam najdraži i najbliži srcu fantastika i horor. Jesam li u pravu?

- Jeste, da. Poebno volim horor i strašno mi je žao što nikada nisam napravio pravi film strave. Filmovi fantastike u najširem smislu vrlo su uzbudljivi, no većina projekata toga žanra koji su mi bili nuđeni bili su poprilično upitne kvalitete. Moje je osobno mišljenje da je većina scenarija u žanru horora i SF-a uvjerljivo najgori pisani materijal u Hollywoodu. Većina ostavlja dojam većmilijun puta napisanih i viđenih filmova i vrlo se rijetko nailazi na nešto izvorno i pametno. Uglavnom su to nekakvi jeftini scenariji sa svemircima i čudovištima.

Slušate li uvijek svoj instinkt kad su u pitanju projekti koji vam se nude ili ste spremni poslušati savjet bliskih osoba? Jeste li podložni utjecajima?

- U ovom poslu uvijek ste okruženi mnogim ljudima i često svaki od njih ima svoje mišljenje - čak i kada je riječ o vašim prijateljima koji veze nemaju s filmskom industrijom. Moji su mi prijatelji primjerice gotovo s porugom objašnjavali da sam lud što želim snimiti film o tipu u telefonskoj govornici, jer da to nitko neće htjeti gledati. Isto su mi govorili i kada sam im rekao da ću raditi filmsku verziju Fantoma u operi. Rekli su mi: To je slavan mjuzikl, nemoj se u to petljati. Što god da odlučite u životu, uvijek će se naći netko tko će reći da se okanite ćorava posla. Ponekad možete čuti i dobar savjet, ali uglavnom se oslanjam na vlastiti instinkt.

Spomenuli ste da biste se silno voljeli iskušati u žanru horora - kakav biste horor voljeli snimiti?

- Ja jako volim Ridleya Scotta i njegov je Alien savršen primjer staromodne ideje savršeno provedene u djelo. Zamisao je prastara - priču o čudovištu u svemirskom brodu čuli smo tisuću puta - no realizacija je izvrsna. Taj je film genijalan jer je Ridley staru ideju reciklirao u nešto novo i dotad neviđeno. Isti vam je primjer Kum Francisa Forda Coppole: jošjedan u nizu filmova o mafiji, ali realiziran na način kakav dotad nismo vidjeli. A to se događa kada se pravi umjetnik prihvati posla. Što zapravo želim reći da odgovorim na vaše pitanje? Ili morate imati originalnu viziju kako da stari materijal pretvorite u nešto novo ili morate imate uistinu originalan scenarij po kojem ćete napraviti film kakav jošnitko nije vidio. Nemam u glavi neku horor-priču koju bih htio napraviti, ali sigurno bih odmah prepoznao potencijal u nekom scenariju kada bi mi takav dopao šaka.

Možete li ipak biti konkretniji?

- U svakom slučaju nešto što nismo vidjeli milijun puta. Mogu vam reći koji su me filmovi toga žanra i bliskih žanrova zadivili i kakve bih volio imati u svojoj filmografiji. Većsam spomenuo Aliena Ridleya Scotta, a obožavam Sedam Davida Finchera. To doduše nije u pravom smislu riječi horor, nego triler o serijskom ubojici, ali je jezovit i strašan. To je izvrstan primjer filma u kojem su se besprijekorno spojili pravi redatelj i savršen scenarij, koji je u priču savršeno uklopio biblijsku konotaciju o sedam smrtnih grijeha. To je fantastičan koncept s ingenioznim svršetkom. Da su meni ponudili taj scenarij, pristao bih iste sekunde, iako znam da ne bih napravio tako dobar film kao što je to uspjelo Davidu.

Vaš bi sljedeći film trebao biti The Crowded Room?

- Ako uspijem angažirati prave glumce, onda bi moj sljedeći projekt možda mogao biti upravo to. Bila bi to ekranizacija slavne knjige The Lives of Billy Milligan, a govori o čovjeku koji je patio o podvojene ličnosti razvivši čak dvadeset i četiri ličnosti u sebi i koji je počinio razbojstva i silovanja. Od toga je poremećaja obolio jer ga je u djetinjstvu zlostavljao očuh, koji ga je godinama silovao i mučio. Postao je slavan u kriminalistici i sudstvu jer je bio prvi čovjek u Americi oslobođen krivnje jer je proglašen mentalno poremećenom osobom i time proglašen nevinim. Proveo je godine u instituciji za umobolne, gdje se oporavio, a danas se bavi slikarstvom. Bit će to vrlo zahtjevan film, ali nadam se da ćemo ga uspjeti snimiti. No to možda nije moj sljedeći film. Sljedeći bi mogao biti film s mojom najdražom glumicom, Monicom Bellucci, naslovljen Centricity. To je vrlo čudan mali film o ljudima koji se suočavaju s vlastitom nasilnošću, a žanrovski bih ga opisao kao napetu dramu i psihološku studiju o nasilju.

Stjepan Hundić