Energija u mostarskoj kapeli

Energija u mostarskoj kapeli

Prisno prijateljujući s Biblijom - u čemu je umjetnik u Mostaru bio podržan, moglo bi se kazati da je bio čak poučavan od izvrsnoga bibličara i teologa, fra Tomislava Pervana, ali i hrabren od ponesenoga voditelja gradnje (crkve i) kapele, fra Ivana Ševe - Zvjagin biblijsku Riječ pretvara u likovni izraz. Cilj mu je da u slikarsko i kiparsko oblikovanje unese maksimum biblijske energije, ili - biblijski rečeno - da svoju umjetnost učiniti propusnom za očitovanje Duha

Dvije franjevačke zajednice - prva sa sjedištem u Zadru, druga sa sjedištem u Mostaru - dobro su učinile kada su prije petnaestak godina ugostile ruskoga slikara i kipara iz Ukrajine, Aleksandra Sašu Zvjagina, sada i stalno naseljena u Hrvatskoj s hrvatskom domovnicom. Taj je iznimno daroviti umjetnik - uz radove u Rusiji i Ukrajini te u drugim zemljama, napose u Italiji i u Njemačkoj - već visoko potvrđen u našemu krugu barem dvama monumentalnim ostvarenjima: prvo je kiparski friz, duborez u Crkvi sv. Nikole u Rijeci - Krnjevo (arhitekt akademik Boris Magaš), drugo je slikarski i kiparski opus u franjevačkoj kapeli u Mostaru (arhitekt Davor Smoljan). O drugomeje riječ u ovom osvrtu.

UMJETNIK S BIBLIJSKIH IZVORA I NADAHNUĆA

Zvjaginov mostarski opus sa četrdesetak vitraja, duboreza i kipova - kao i opus u Crkvi sv. Nikole na Krnjevu u Rijeci - predstavlja Zvjagina kao izrazito biblijskoga kipara i slikara. Pored visokoga akademskoga školovanja u Moskvi, Zvjagin je estetske kriterije učio iz dubljega iščitavanja Biblije. Upravo iz toga Zvjaginov sakralni opus - bolje bi bilo kazati biblijsko-bogoslužni - odražava ono što je teolog Hans Urs von Balthasar nazvao teološkom estetikom, naime estetikom koja se u prvom redu vodi kriterijem što ga pruža sama Biblija, estetikom koja zrači ljepotom, koja je pred-očljiva te stoga i umjetnički ostvariva (usp. H. U. von Balthasar, Gloria I, str. 3).

Prisno prijateljujući s Biblijom - u čemu je umjetnik u Mostaru bio poduprt, moglo bi se kazati da je bio čak poučavan od izvrsnoga bibličara i teologa, fra Tomislava Pervana, ali i hrabren od ponesenoga voditelja gradnje (crkve i) kapele, fra Ivana Ševe - Zvjagin biblijsku Riječ pretvara u likovni izraz. Cilj mu je da u slikarsko i kiparsko oblikovanje unese maksimum biblijske energije, ili - biblijski rečeno - da svoju umjetnost učiniti propusnom za očitovanje Duha. To je - po našemu mišljenju - najvredniji biljeg Zvjaginovih djela u mostarskoj kapeli. Zvjaginov cilj. Jedna misao Vasilija Kandinskoga - teorijskoga začetnika i slikara apstraktne umjetnosti - u svezi s gore rečenim kazuje nezaobilazno načelo: »Umjetnost u svojoj cjelovitosti nije stvaranje bez cilja stvari, jer se one tako gube u praznome, nego je umjetnost snaga koja teži prema cilju i mora služiti razvijanju i oplemenjivanju ljudske duše« (Du Spirituel dans l art, et dans la peinture en particulier, izd. Danoel, 1989, str. 200).

Dva su mjesta i dva pristupa Zvjaginove Biblije u mostarskoj kapeli: jedan sintetički - onaj na portalu kapele, što je ujedno i bočni ulaz u veliku crkvu - i drugi unutar kapele, tematski podijeljen u više manjih cjelina.

Pozornost plijene - pred ulazom u kapelu - Zvjaginove vratnice, urađene u bakru. U likovno-značenjskom smislu Zvjagin je na vratnicama izveo igru geometrije i slobodnoga izraza. Naime, kružnica, kao savršeni geometrijski oblik, simbol je punine i sveobuhvatnosti, mandorla pak u srcu kružnice, koja je vertikalno smještena između gornje i donje linije kružnice, simbol je srčike života. U oblikovnoj različitosti, ali i u skladnu suglasju, ta dva oblika na portalu nose puninu biblijskoga sadržaja s dobro izdvojenim i povećano izraženim sadržajem u mandorli, u kojoj je - kako već rekosmo - srž Biblije. Umjetnik je na taj način izrazio smisao za središte sadržaja, što je istodobno i središte likovnoga djela.

Naime, uz tu simboličku igru s geometrijskim oblicima, Zvjaginu je taj slobodni iskorak sjajno došao da izrazi svoj kiparski genij. Spomenuti sadržaj u mandorli je - kako mislimo - remek-djelo, uzevši mandorlu odvojeno i kompozicijski, jer svojom oblikovnom naglašenošću i likovnom izvrsnošću daje vratnicama čudesni umjetnički čar.

Ono što potom - kad uđemo u kapelu - zahvaća naše oči i plijeni naš duh, to su Zvjaginovi vitraji: dva niza velikih polukružnih prozora, s lijeve i desne strane kapele. Je li riječ o sadržajima ili o umjetničkom izrazu, o igri svjetla i boje, o volumenu, o ritmu kompozicije i suodnosu proporcija, sve se stapa u jedan doživljaj: u sintetički izraz sakralne ljepote. U dobro oblikovan arhitektonski prostor vitraji unose biblijsku energiju i - uz ostala Zvjaginova djela - kapelu pretvaraju u istinski sveti prostor.

Držim da je vrh takva oblikovanja Zvjagin dosegnuo u liku Raspetoga-Uskrsloga (treći vitraj s desne strane od ulaza u kapelu). Jednostavan i vitak Kristov lik, sveden na linijske naglaske, simbolički zaogrnut u bijelu haljinu, koloristički položen na žuto-zlatno-crvenoj podlozi u obliku raspela, sve pak spomenuto na pretežito plavoj pozadini, u svojemu izrazu dubinski predočava mističnoga Krista. Po reduciranoj tjelesnosti, s naznakama Isusove muke na rukama i nogama, te simbolički izabranim tonovima Kristova uskrsnuća, Zvjaginov je Krist i figurativno blizak i mistički neizreciv. Ljepota u jednostavnosti. Duhovna snaga u naoko skromnu likovnom izrazu. Izražajna ponesenost Kristova lika zrači božansku energiju Uskrsloga. Sakralno djelo u zbiljskom smislu. Taj uzvišeni Kristov lik odlično bi stajao - možda u mozaiku - na zidnoj plohi svetišta, kao vrh Kristova spasiteljskoga djela.

PEČAT UMJETNIČKE SPIRITUALNOSTI

Nekoliko pak slikarskih biljega značenjski pojačava spiritualnost i sakralnost kapele. Već spomenuti naglasci svjetla daju vitrajima dimenziju koja ih čini posebno duhovnima. Pritom nije riječ samo o dojmu što ga vitrajima daje sunčevo ili električno svjetlo, nego o intenciji svjetla koje je umjetnik vidio u događajima i likovima što čine sadržaj vitraja. Slikarevo svjetlo osvjetljuje iznutra (usp. R. Kupareo, Govor umjetnosti, KS, 1987, str. 72). Da bi to postigao, Zvjagin se s pravom oslonio na temeljni slikarski par plave i žute boje. Naime, kako je poznato u slikarskoj tehnici, žuta boja - po naravi stvari - zrači iz sebe i zahvaća pozornost motritelja. Privlači ga. Plava pak odvlači pozornost motritelja, ali kompozicijski postaje najboljom podlogom za žutu boju. Zacijelo Zvjagin i s toga razloga taj par boja najčešće kombinira na mostarskim vitrajima, dakako u varijantama s primjesom drugih boja.

Jedan drugi likovni biljeg koji pridonosi spiritualnosti Zvjaginovih vitraja jesu vitke, gotovo bestjelesne linije svih likova. Zvjagin ne bježi od u-tjelovljenja - u utjelovljenju je, uostalom, vrh Kristove spasiteljske ljubavi prema čovjeku - ali je zacijelo svjesno išao u smjeru otklona od putenosti likova. Moglo bi se kazati da taj biljeg tvori jednu od posebnosti u Zvjaginovoj biblijsko-bogoslužno-sakralnoj ikonografiji. Zvjagin je, naime, svjestan da utjelovljuje Tajnu. Stoga taj otklon od putenosti dolazi kao nužnost, kao što je to slučaj u kršćanskom slikarstvu sve do 13/14. stoljeća. Slikarstvo ranokršćanskih mozaika i istočno-zapadnih ikona tomu su paradigma. Očito je da se tragovi takva slikarstva/skulpture zapažaju i u ovom Zvjaginovu radu.

GIPKOST DRVA U KIPAREVOJ RUCI

Zvjagin je (i) kipar veoma vješte ruke, u što smo se već uvjerili u Zvjaginovim vratnicama. U kapeli je, uz to, znatan broj Zvjaginovih skulptura, od kojih četrnaest postaja Križnoga puta u drvu. Valja meditativno stati pred Zvjaginovim postajama. Zastanemo li tako pred drugom postajom, koja je maksimalno reducirana na sam Kristov lik, izrezbaren u skulptorskim jednostavnim i snažnim potezima, poruka je bliska i jasna: Krist u smirenoj predanosti grli mučilo križa. Ta nadasve jednostavna kompozicija, u kojoj je Kristova okrunjena glava smještena u križanju okomite i vodoravne drvene grede, a Kristove ruke podupiru grede križa na tako plastičan način kao da se priljubljuju u drveno tijesto, upućuje na poruku: Kristov kalvarijski put nije slučajni usud nego Put koji valja prijeći; spasiteljski/osloboditeljski put, pun smisla i ljubavi.

Svoj kiparski genij Zvjagin je, konačno, izrazio i u svetištu mostarske kapele. U prostoru svetišta posebno je vrijedno uočiti Zvjaginov oltarni križ. Izrađen na izduženu štapu i postavljen na umjetnički urađeni stalak, slojevito je kiparsko djelo visoke vrijednosti: Raspeti je na elegantno razigranim drvenim gredicama, izrezbaren u asocijativno-gotičkoj maniri; u kompozicijskom dnu, tj. u postolju, Zvjagin je domišljato izdjelao likove četiri evanđelista u sjedećem stavu, s knjigom Evanđelja u rukama, i to tako da su noge evanđelista istovremeno i noge čitavoga križa, a u središtu (u prstenu) stalka izradio je poznate simbole četiriju evanđelista, već gore navedene. Čitava je kompozicija obložena zlatnim listićima, po čemu se to djelo doima još jače.

Na zidnoj plohi svetišta, nasuprot spomenutome križu, smješten je tabernakul. Zvjagin se i ovdje priklonio likovima anđela: na dvjema vratnicama tabernakula, vertikalno, u krajevima su izdjelani likovi anđela u položaju duhovnoga poklona. Tako je Zvjagin u slobodnoj maniri i ovdje asocijativno oslonjen na davnu tradiciju sakralne umjetnosti, jednako zapadnoga kao i istočnoga kršćanstva, koja je rado uzimala anđele kao popratni likovni sadržaj.

Konačno, u apsidalnomu udubljenju, u središtu zidne plohe svetišta, dostojanstveno stoji triptih u drvu, uobličen na odvojenim daskama s polukružnim vrhom. U središnjoj je Krist uzdignutih ruku, u stavu liturgijskoga pozdrava, te se može označiti kao Krist vječni svećenik. Likovi Kristove majke i sv. Franje Asiškoga, na daskama s Kristove lijeve i desne strane, izraženi su u sabranom molitvenom stavu, okrenutih tijela i lica prema Kristu. Vjeran produhovljenomu umjetničkom izrazu, Zvjagin je i u triptihu ostvario djelo kojemu u potpunosti pristaje epitet sakralne-bogoslužne umjetnosti. Zvjaginovi sveti likovi doista isijavaju svetost i, na način koji nije nametljiv, prizivaju sabranost i molitveno raspoloženje. Riječ je doista o dosegnutom pečatu svetoga, i to svetoga s imenom. Kršćansko sveto. Bogoslužno sveto.

UMJETNOST ZA RADOST U MOTRENJU I RAZMATRANJU

Ako bismo - zaključujući ovaj osvrt - željeli sažeto izreći misao o Zvjaginovoj kapeli u Mostaru, možda bi dva posuđena kritička zapažanja o umjetnosti mogla dobro zaokružiti sve ono što smo htjeli kazati. Prvu je misao kazao naš ugledni kritičar umjetnosti i književnosti, akademik Tonko Maroević, kazavši u jednoj raspravi da je umjetnost 20. stoljeća bila u nesuglasju s lijepim u umjetničkom djelu, na račun istinitosti, autentičnosti i stvaralaštva. Maroević se o tome nije izjasnio ni pozitivno ni negativno, nego konstatacijski. Što će pak budućnost kazati o takvoj težnji, i uopće, stoji li istinitost i autentičnost u takvu pristupu, valja ostaviti kritičkoj istini u odmaku vremena.

Papa Pavao VI. kazao je pak u jednom susretu s umjetnicima posve drukčiju misao: »Kadikad zaboravljate temeljno pravilo vašega poslanja u umjetničkom izražavanju; ne vidi se što kažete, često to ne znate ni vi sami; odatle nastaje babilonski govor, tj. pomutnja. U takvu slučaju, gdje je umjetnost? Umjetnost bi trebala biti intuicija, trebala bi biti ugodnost, radost. Vi ne dajete uvijek dojam te ugodnosti, te radosti, pa tada ostajemo iznenađeni i suspregnuti, pa i udaljeni« (Incontro con gli artisti /1964/, u D. Menozzi, La Cheisa e le immagini, ed. San Paolo, 1995, str. 294).

Očito je da se umjetnik Aleksandar Saša Zvjagin našao uz kriterije Pavla VI. U njega, kako smo uočili, ima i umjetničke intuicije, odnosno stvaralaštva, i ljepote, i radosti, te - što je u sakralno-biblijsko-bogoslužnoj umjetnosti od velika značenja - čitljivosti znakovnoga, simboličkoga i ikonografijskoga izražavanja. Jer, svojstvo je znaka i simbola da uvodi u značenje, u našemu slučaju da uvodi u Tajnu vjere. U tome je umjetnik mostarske franjevačke kapele posve uspio.

Bernardin Škunca