Čudnovati Poljak

Čudnovati Poljak

Uspješnosti izvedbe pridonijela je i dobra glumačka podjela: Sandra Tankosić kao Vodena Koka i Tatjana Bertok Zupković kao Kneginja od Nevermorea uvjerljivo su prezentirale svoju ženskodemonsku narav; a jednako su uspješno predstavljeni i ključni muški likovi

Osječko je kazalište učinilo pravi potez odlučivši obilježiti rođendan u nas slabo poznata poljskog književnika Stanislawa Ignacyja Witkiewicza (rođen je 24. veljače 1885. u Varšavi) hrvatskom praizvedbom jedne od njegovih tridesetak drama - Vodene koke, sferične tragedije - te nas na taj način upozoriti na vjerojatno najvažniji poljski dramski opus međuratnog razdoblja. Iako je nekoliko njegovih drama, među njima i Vodenu koku, objavio zagrebački Cekade još 1985, u izboru i prijevodu Dalibora Blažine, trebalo je proći dvadeset godina da barem jedna od tih drama oživi i u nas na profesionalnoj sceni.

AUTOBIOGRAFSKI ELEMENTI

Witkacy, ime koje je nadjenuo sam sebi ponajviše da bi se razlikovalo od očeva (njegov je otac bio slikar i likovni kritičar), nije bio samo dramatičar nego i živopisna ličnost mnogostrukih interesa, koja je prijateljevala s vodećim intelektualcima i umjetnicima svoga doba: napisao je i nekoliko romana, desetak filozofskih tekstova, naslikao mnoštvo slika ekspresionističkog predznaka, a kao kreativni stimulans rabio je narkotike - omiljen mu je bio kokain, no nije prezao ni od opijuma, morfija, hašiša... te je u svoja djela često upisivao podatak pod utjecajem kojeg od narkotika su nastala.

Život mu je bio prepun prekretnica kojima je manifestirao brojne krize identiteta. Sukobi s ocem, zaručničino samoubojstvo, ranjavanje u Prvom svjetskom ratu, sudjelovanje u Oktobarskoj revoluciji, buran seksualni život, pa konačno i misao na vlastito samoubojstvo, koje je počinio u pedeset i četvrtoj godini - sve je to Witkiewicz pomno upisao u svoja djela. I Vodena koka napisana 1921, zanovana je na autobiografskim elementima: u dvjema generacijama prikazano neslaganje oca i sina, nemogućnost komunikacije s demonskim ženama (što će reći da bi pregršt materijala za propitivanje i ilustraciju vlastitog učenja u Witkiewiczevom opusu našla i feministička kritika i psihoanaliza i drugi suvremeni teorijski diskursi), nadolazeći rat, status neshvaćena umjetnika pa i suicid, tematizirani su u tom grotesknom, apsurdnom djelu, prepunom egzistencijalnih pitanja, pitanja o životnim ulogama, identitetu, odgovornosti i etici.

USPJEH IZVEDBE

Katastrofični Witkacyjev pogled redatelj Damir Munitić sačuvao je, s jedne strane, ostavši vjeran dramskom predlošku, bez bitnih kraćenja, osuvremenjivanja ili sličnih upletanja u sadržajni ili jezični sloj teksta, a s druge strane Munitić sam predložak u izvedbi podebljava videoprojekcijama Ivana Faktora, paralelnim prikazom egzistencijalne mučnine ipak donekle neutralizirane crno-bijelim prikazom, i songovima u dopadljivoj izvedbi Sanje Toth Špišić, točnije isparodiranim miksom pop-pjesama i uspavanki, za što je zaslužan Igor Valeri. Groteska i apsurd naglašene su i scenografskim i kostimografskim rješenjima: scenografija Marte Crnobrnja nadahnuta je Witkacyjevim likovnim djelima, a Marita Ćopo kostimima aludira na svojevrsnu elitnu ekskluzivnost, koja se zapravo manifestira kičem. Valja spomenuti i zanimljiva rješenja svjetla Branka Cvjetičanina.

Uspješnosti izvedbe pridonijela je i dobra glumačka podjela: Sandra Tankosić kao Vodena Koka i Tatjana Bertok Zupković kao Kneginja od Nevermorea uvjerljivo su prezentirale svoju ženskodemonsku narav; a jednako su uspješno predstavljeni i ključni muški likovi glumom Davora Panića, Ivana Glowatzkyja, Nikše Butijera i Živka Anočića.

Na kraju riječ-dvije o programskoj knjižici, koja na prvi pogled obiluje građom što će gledatelja predstave i iz drugih kutova uvesti u svijet drame, no pomnijim pregledanjem ispostavlja se da je riječ zapravo o nepotpisanim fragmentima, svojevrsnu kolažu citata, ali bez navodnika i bez točnog navoda izvora odakle su preuzeti. Bez potpisa znači i bez preuzimanja odgovornosti za pre/na/pisano, ali i bez autoriteta kojemu bi se moglo vjerovati. Osim eseja Zarobljeni um Czeslava Milosza (trebam li naglasiti: bez upućivanja na točan bibliografski izvor odakle je preuzet?!) potpisan je jedino tekst dramaturginje Marijane Fumić, svojevrstan hibridni žanr koji se teško može odrediti kao estetizirana znanost jer osim što aludira na različite književne i teorijske tradicije (F. Pessoa, A. Monterros, L. Caroll, G. Meredith, J. Blozski, Cz. Milos, J. Gould itd.), pozivajući se na njih, citirajući ih također bez točnih bibliografskih podataka, zapravo je teško odrediti koje su njezine ideje, a još teže koja je funkcija toga prije svega autobiografskog zapiska na čijem se početku autorica žali kako ne spava i ne pere kosu, a zaključuje da ni ona ne razumije baš sve što pročita. Pa tako zbog obilja učenih tekstova u knjižici ne ostane mjesta za prostu faktografiju, naprimjer rečenicu-dvije o gostujućim i domaćim glumcima.

Kristina Peternai