Bilješka o radosti življenja

Nedavno sam na televiziji slušao razgovor sa slovenskom sociologinjom koja se bavi problemima nataliteta. Kad joj je novinar spomenuo statistička predviđanja, prema kojima će Slovenci pri sadašnjem trendu rođenja, to znači prije svega obitelji s jednim djetetom, u manje od stotinu godina nestati sa svijeta, profesorica se vidljivo uzrujala. Rekla je da je to natalitetna, možda je rekla nacionalistička, retorika, ne sjećam se točno. Svakako rekla je da djecu ipak ne rađamo za narod, poštovati treba odluke roditelja koji žele imati samo jedno dijete i omogućiti mu dobar život. Sociolozi utvrđuju, bilo je rečeno, da među mladim ljudima, ako sam dobro razumio značenje sociološkoga žargona, postoje takozvani kratkoprugaši, koji žele što prije izgraditi karijeru i zbog toga imaju ili nemaju samo jedno dijete, i drugi, koji su maratonci, oni zasnuju obitelj s više djece i onda pokušaju postupno, na duge pruge, napredovati i u struci i na radnome mjestu.

Ne znam točno definirati što me smeta u tim i sličnim rečenicama, koje čitamo i slušamo kad se govori o problemima nataliteta. Svakako me smeta nekakva neodređena hladnoća koja izvire iz tih tekstova, hladnoća društvene znanosti, hladnoća analize, hladnoća tehnicističkoga jezika, koji govori o tako osjetljivom, raznorodnom, možda najdubljem pitanju što ih poznajemo. Jasno da se čovjek mora slagati s mišljenjem da se rađanje djece ne može događati u ime rađanja za narod, i više od toga, svaka takva formulacija neizbježno priziva sjećanje na totalitarna nacionalistička gibanja prve polovice prošloga stoljeća ne samo u Njemačkoj i Italiji nego i u Slovačkoj i Hrvatskoj, u Danskoj i Norveškoj, usudio bih se iz sjećanja citirati slikovitu plejadu slaboumnih fraza i opasnih mjera koje su pratile rađanje za narod. Najdrastičniji prizori iz toga razdoblja slike su mladih žena u bijelim bluzama koje grozničavih očiju viču: »Füreru, napravi mi dijete«.

Prije nekoliko godina u predvorju crkve u Dalmaciji vidio sam veliki plakat Hrvatskoga populacijskoga pokreta, koji na zemljovidu zorno prikazuje nestajanje Hrvata i širenje drugih naroda, pored svega drugoga bila je naslikana i mlada majka s dojenčetom, koje se rodilo za Hrvatsku. Barem malo liberalna čovjeka takva agitacija, koja je doista nacionalistička retorika, mora odbiti. I u Sloveniji se nađu takve pobude, premda za sada još nisu institucionalizirane. To nedvojbeno također nema ništa zajedničkoga s kršćanskim poimanjem života, jer jednostavno znači njegovo suženje i instrumentalizaciju. Ne samo instrumentalizaciju žene nego i života sama po sebi. A ipak takva radikalizacija ne znači da treba samorazumljivo prihvatiti činjenicu da broj rođenja u Hrvatskoj ili u Sloveniji opada, a ni rečenicu »da ćemo mi Slovenci tijekom stotinu godina izumrijeti« nije moguće po logici ideološke asocijacije odmah stigmatizirati kao nacionalističku retoriku. Ako, naime, smisao i poimanje života reduciramo na sociološku retoriku o kratkoprugašima i maratoncima, kojima životnu filozofiju određuje pitanje karijere i udobna života, onda je to jednako nasilna i neljudska simplifikacija kao i rađanje za narod.

I grozničavost nacionalističke retorike i hladnoća sociološke znanosti, obje nas vode do mišljenja da je riječ o nedostatku jednostavna i temeljna osjećanja koje nazivamo radošću življenja. A radost življenja ne izvire samo iz samorazumljive biološke radosti, njezino poimanje obuhvaća cjelokupnu društvenu, kulturnu i duhovnu sferu u kojoj se čovjek kreće. Upravo zato životna radost ne izvire samo iz biološkoga preživljavanja, kao ni samo iz materijalne udobnosti, nego i iz nevidljiva kulturnog ozračja u kojem se rodimo i u kojem umiremo.

Ljudski jezik ima tu osobinu da je sposoban izražavati se i simbolima, alegorijama i metaforama. I ako pjesnik i intelektualac svjetskoga formata, kakav je bio Edvard Kocbek, napiše da je »Koruška najveće slovensko groblje«, to ne znači da su koruške Slovence poubijali, niti da su doslovno izumrli. U Koruškoj, zbog toga što je tamo gotovo nestao slovenski jezik, nema manje stanovnika, premda užasnuti povjesničari upotrebljavaju tako radikalne oznake kao što je ona da se tamo dogodio »asimilacijski genocid«. Međutim, svi znamo da se tamo dogodilo nešto protuprirodno, premda stvar nema nikakve veze s biologijom. Ali ima s kulturom. Mogućnost pojedinca da se kao osobnost potpuno realizira u svojoj kulturi i da svoj identitet »u koncentričnim krugovima«, kako bi rekao Aleš Debeljak, širi u europsku i svjetsku samosvjesnost, daje životu dublji smisao od kratko ili dugoprugaške karijerne kalkulacije. Život ne dopušta da bude uhvaćen u tehnicističke društvene analize. Život je istodobnost duhovnog i materijalnoga, pojedinačnoga i kolektivnoga, on je i paradoksalna istodobnost bijede i veličine, svaka pojedina osoba - sigurno i potpisani - nosi u sebi zapanjujuće kontradiktornosti. Mojega prijatelja Niku Grafenauera, velikoga pjesnika, optuživali su zbog nemorala, svega mogućega, čak su ga i pred sud tjerali, a njegova je poezija puna tamne ljepote i jezične radosti, a njegove pjesme za djecu kipe maštom, humorom i vitalizmom. Pjesnikinju Svetlanu Makarovič, koja ponekad kaže pokoju sarkastičnu na račun djece, posebice glasne, uskogrudni ljudi zbog toga nesmiljeno grde, a ja još nisam vidio veću radost od one što ju njezini tekstovi izazivlju u dječjim dušama. To su tekstovi puni razumijevanja prema marginalcima i svima onima koji su drukčiji, tekstovi mašte i humora, ironije i plemenitosti, tekstovi iz kojih odiše životna punoća u svim životnim suprotnostima, u njima je jednom riječju radost s raznovrsnošću življenja. Radost življenja nije samo pitanje karijere, nije samo pitanje toga hoćemo li se odlučiti za trku na kratke ili duge staze, nego je i čuđenje nad tajnom paradoksa u koji je uhvaćen Danteov i Shakespearov ljudski rod.

Zato svakoga koji izrazi brigu nad time da ćemo mi Slovenci ili Hrvati svojim stupnjem nataliteta nestati s europskog i svjetskoga prizorišta ne treba odmah označiti kao roba nacionalističke retorike. Možda mu lako i pripišemo jednostavnu radost življenja, svoga te svoje i druge djece, možda postoji među nama još tko koji misli da životu daje neki smisao i kulturna ukupnost, ukupnost jezika i povijesnog iskustva, koja želi kao differentia specifica živjeti dalje. Svijet nije savršen, život u takvu svijetu još manje. Ali ima svoj paradoksalni smisao koji je razumio Oton Župančič kad je u svojoj Zdravici kliknuo: »Ljubimo taj prokleti svijet...«.

Prevela Mirjana Hećimović