2004, godina pjesme

2004, godina pjesme

Premda živimo u svijetu proze, poezija nikada neće odustati. Jedna od čudesno jednostavnih rečenica nadrealista glasi: Poezija mora nekamo voditi. I premda se na prvi pogled čini kako poezije uopće više nema i kako se pjesme slabo ili nikako čitaju, prošla godina bilježi nekoliko pravih pjesničkih događaja: na prvom je mjestu međunarodni znanstveni skup o stotoj obljetnici rođenja Nikole Šopa, zagubljenog velikana i nepopravljivog sanjara. Šop je upravo izvanredan primjer našega vlastitog zanemarivanja vrhunskih pjesničkih vrijednosti, stoga je ovaj skup barem malo popravio nepopravljivo, ali i ponovno usmjerio na čitanje i vrednovanje Šopove poezije, te se s nestpljenjem očekuje zbornik koji sakuplja izlaganja naših i stranih uglednih kritičara, esejista, pjesnika, prevodioca. Kradem rečenicu esejistice i prevoditeljice Višnje Machiedo (čiji tekstovi o Nikoli Šopu već trebaju biti sakupljeni u knjigu), koja će u svom izlaganju povezati pjesnikovu ironiju (tumačenu prema Jankélévitczu) s pjesničkom sanjarijom, aksiomatskom okosnicom oniričkog leta i njegovom dvosmjernošću - dijalektikom bestežinstva i gravitacije, slobode i sapetosti, uspona i pada. O Šopu još govore Željka Čorak, Zvonimir Mrkonjić, Branimir Donat, Tonko Maroević, Cvijeta Pavlović, Fedora Ferluga-Petronio, Daniel Načinović, Dragutin Tadijanović, Luko Paljetak, Ljerka Schiffler, Drago Štambuk, Francka Premk, Nedjeljko Mihanović, Božidar Petrač.

MEĐAŠI

Drugi je važan događaj konačan izlazak dugo očekivane, zabranjivane (od strane DHK) antologije Hrvatsko pjesništvo dvadesetog stoljeća Zvonimira Mrkonjića. Antologija Međaši izašla je u izdanju izdavačke kuće Profil, na više od osam stotina stranica znalačkim, iskustvenim rukopisom našega najboljeg poetskog kritičara pokazuje mijene u hrvatskoj poeziji od moderne, simbolizma i ekspresionizma do antiklasicizma, inzularizma, neoekspresionizma i neoegzistencijalizma. Iz antologije je, vlastitom krivnjom, izostao pjesnik Slavko Mihalić, a iz preetičkih razloga izostao je i pjesnik Zvonimir Mrkonjić. U svakom slučaju antologija je golem pothvat i uzor-knjiga za sve buduće antologijske modele, a ključ ulaska u Mrkonjićevu antologiju jednostavan je i jedinstven - njega vodi pjesma više nego autor, a specifičnošću izbora ukazuje na niz cjelovito izgrađenih poetika, otkrivajući nam antologijske pjesme hrvatskih pjesnika koje posve sigurno možemo kvalitativno pratiti u kontekstu europske i svjetske poezije - posebno središnjega pjesnika antologije - Danijela Dragojevića.

Koje su najvažnije i najvrednije zbirke izašle prošle godine? Nećemo pogriješiti ako krenemo od sabiranja poetskih rukopisa, odnosno izabranih pjesama već potvrđenih hrvatskih pjesnika. Kvalitativno, a čak i opsegom, opet je u prvom planu Zvonimir Mrkonjić sa zbirkom Maslina u čistopisu, pjesmama izabranim iz devetnaest zbirki, arsovsikjevski (naslovnica) bogato izdanje zagrebačke Alta-game, s predgovorom i pogovorima te pomnim biblografskim kritičkim opusom. U tjesnacu između pjesme u prozi i soneta, taj pjesnik nam nudi prava poetička iskustva - od hermetičnih, ali spoznajnih do potpuno oslobođenih, ali polisemantičkih stihova i redaka. Mrkonjić u najnovijem dobu pokazuje koliko je važno i kritiku i antologičaru imati iskustvo pjesnika, u biti - biti pjesnik

JAKOST RANJIVE OSJETLJIVOSTI

Sve što dalje slijedi kao da je nehotice i u nedohodu posložio prvospomenuti Nikola Šop. Izabrane pjesme objavljuje u Sarajevu uvijek intrigantan pjesnik Mile Stojić, a njegove Prognane elegije sada pokazuju kako od užitka čitanja Šopa i Maka Dizdara nismo osjetili takvo iskustvo jake poezije kakvu pružaju Stojićevi izabrani stihovi. Ranjivom osjetljivošću taj pjesnik lucidno i snažno bilježi nestajanje nekadašnje Bosne, a temati rata, ljubavi i progonstva promiču u svijesti tragediju koju još nismo shvatili, a nikada i nećemo moći shvatiti. U sličnom kontekstu (ne samo zemljopisno) javlja se još jedna knjiga izabranih pjesama: Različite ljubavi Jozefine Dautbegović (izdavač je zagrebački Konzor, koji prethodno objavljuje još jednu izvanrednu zbirku - Koreografiju patnje Sibile Petlevski). Zavodljivo i provokativno, a naprosto britkim, pročišćenim besjedovnim stihom pjesnikinja nas vodi putovima ispita svijeta (i sebe) u njegovoj (svojoj) mogućoj sveobuhvatnosti strpljivim, a nepresušnim dijalogom s onim od kojeg je sve započelo - Gospodom, stavljajući ga uvijek u vremenski okvir, u kontekst neke osobne, intimne, samoispitujuće situacije. Upisati stvarnost u poeziju najteža je zadaća pjesnika. Ali pjesničke osobnosti kao što su Mile Stojić i Jozefina Dautbegović već su i prije ratnih užasa iskusili značenja riječi čemer, patnja, smrt, strah, što istodobno znači da je negdje u dubini nedokučive intime jačala glad za ljubavlju, postojanim ljudskim, iskonskim, djetinjastim, produhovljenim, osjetilnim.

Čitanje života i smrti naslov je izabranih pjesama Marija Suška, koji u ovom prikazu dovršava svojevrstan trolist pjesničke bosanske ratne tematike. Ako Jozefina Dautbegović i Mile Stojić pokazuju nestanak jedne državice, onda Suško (koji je iz ratnog Sarajeva otišao u Ameriku) pokazuje raslojavanje i nestanak sama sebe u gotovo metafizičnom ispisu nadrealističke zbilje. Nagle reminiscencije u pjesmama, poput udara na prezentnost kronološkoga vremena, čine tu poeziju snažnom, autorskom, a slikovni fragmenti pojedinih pjesama dugo se vizualno zadržavaju, ostavljaju u pamćenju intimne detalje koji se istodobno tiču i pjesnika i nas koji čitamo.

Nemoguće je ne spomenuti još jednu zbirku izabranih pjesama koja ne izlazi u nas, nego u izdanju Gallimarda, a to su Poemes (Pariz, 2004) našeg Radovana Ivšića. Sreća je da po knjigu toga ludističkoga nadrealista i čudesna pjesnika ne treba ići u Pariz, pjesme su prenesene u francusko izdanje časopisa »Relations« (Maković-Ivšić, HDP, Zagreb 2004).

OD SEVERA DO SUVREMENIKA

Od pojedinačnih zbirki treba ponajprije izdvojiti dvije o kojima je već pisano na stranicama »Vijenca« - zbirku iz ostavštine rukopisa Josipa Severa Svježa dama Damask trese, koju je pripremio Branko Maleš (izdanje Lunaparka), te najnovije stihove Vesne Parun Bubnjevi umjesto srca u izdanju DHK - knjiga pjesama kojom se velika pjesnikinja vraća vlastitom poetičkom iskonu. Ne smijemo zaboraviti još jednoga tiha i uporna izdavača isključivo poezije - Tribinu Jutro poezije Saše Meršinjaka, koji u prošloj godini objavljuje izvanrednu zbirku Vesne Krmpotić: Druga strana ničega. Nizu Sever-Parun-Krmpotić treba priključiti uvijek plodna Luku Paljetka, sa čak tri izvrsne zbirke pjesama: Sve po šest, Koljenski otoci i Voljeti, kao i Arsena Dedića sa Zabranjenom knjigom i Padovom. Zbog maloga broja objavljenih zbirki često se zaboravlja pjesnik Stjepan Gulin, koji je dugo pripremao izvrsnu zbirku Katapult, a u velikom rasadniku male knjižnice DHK izdvojit ćemo uz Vesnu Parun i Stjepana Gulina knjige pjesama Sanjina Sorela Ljubavi, Alojza Majetića Odmicanje paučine, Zvonimira Baloga Pjesme za prvu ruku, Jakše Fiamenga Ljestve Jakovljeve, Ane Horvat 4 počela, Nade Iveljić Noćna smjena; Mladena Bjažića Zlarinski haiku, Lane Derkač Šuma nam šalje stablo e-mailom.

Da ne bismo zapostavili i druge izdavačke kuće - zagrebačko Znanje objavljuje dvije odlične zbirke poezije - kompleksnu i dugo rađenu zbirku Matka Sršena Edip multiplex (Grčke figure) s više nego antologijskim pogovorom Hrvoja Pejakovića te treću zbirku slavonskog pjesnika Romea Mihaljevića Onaj koji hoda u oba sna. Neka ovom prikazu ne zamjere nespomenuti pjesnici koji su objavili zbirke u protekloj godini, uvijek je moguće da neke zbirke promaknu ili ne dođu u ruke onih koji bi ih znali čitati. Šaljite ih uredništvu »Vijenca«!

Tea Benčić Rimay