Zodijak, nogometaši i manekenke

Zodijak, nogometaši i manekenke

Matko Vekić najmlađi je slikar koji je ikada izlagao u hramu, u Umjetničkom paviljonu

Prilika da Matko Vekić, koji će ove godine navršiti tek 35. godinu, izlaže u prostoru namijenjenu uglavnom hommageu njegovim starijim kolegama, nije mogla biti mlako primljena, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu. Rizik se isplatio i kritike za izložbu pod naslovom Životinjski znak - zodijak mahom su, s razlogom, pozitivne. Protagonisti Vekićevih klasičnih slikarskih platana te instalacija nadahnutih estetikom reklamih panoa, horoskopski su znakovi, Sunčev sustav i njegovi planeti, te manekenke i nogometaši, kompliciran univerzum koji je umjetnik osmislio za ovaj prostor.

Kako si došao do ideje za izložbu u Umjetničkom paviljonu, na prvi pogled zamršene koncepcije, u kojoj se isprepleću Sunčev sustav, planeti, horoskop, manekenke i nogometaši? Možeš li nam malo pojasniti koncepciju?

- Tom su rješenju pridonijela dva razloga. Prvo, ovaj prostor za mene je neka vrsta posvećenoga, sakralnog prostora. Ne samo zbog duge izlagačke tradicije u kojoj su izlagali samo ponajbolji ili povlašteni umjetnici nego i zbog same zgrade, ukrasa, čarobne rasvjete - zapravo loše rasvjete - prostranosti i, dakako, oblika, tlocrta. Prostor je vrijedan poštovanja i obvezuje. Drugi je razlog koji dijelom proizlazi iz prvoga: želja da zaokružim svoj izlagalački opus od deset godina, kako motivikom, tako i jasnim konceptom. Sustav od sedam planeta koji predstavlja simbolički planetarni generator i sastoji se od sedam rotirajućih prizma-panoa (sa Suncem, cilindričnim rotirajućim panoom): ciklus koji sam nazvao Okrutnosti kruga; zatim, dvanaest znakova zodijaka predstavljenih s dvanaest statičnih slika i dvije veće slike, nazvane (+) Prvaci od svijeta, (-) Manekenke, postavljene na međusobno najudaljenijim mjestima u krilima paviljona, koje čine magnetske polove tog simboličkog univerzuma. Koncept je imao funkciju natkriliti sve, a da pritom ostane slabo uočljiv, on je trebao opravdati ono najvažnije: likovnost. Rizik da takav pretenciozan projekt bude okarakteriziran kao promašaj doista je postojao. Bilo je uzbudljivo.

Na izložbi si svaki astrološki znak na slici naslikao uz pojedini predmet. Urednik ove rubrike je lav - predočen Peugeotom, ti i ja, škorpioni, odnosno, rak - rovokopači smo crvene i žute boje. Kako si povezivao pojam i pojedini znak? Određuje li nas horoskop?

- Moglo bi se reći da sam u pojedinim predmetima vidio mogućnost da se tim oblicima sugerira kvaliteta koju označava pojedini zodijakov znak.

U središtu izložbe je Sunčev sustav, na polovima su manekenke s jedne, a s druge je strane nogometna momčad. Preslika suvremenog društva i pomaknutih vrijednosti? Arhetip?

- Slike (+) Prvaci od svijeta, nogometaši i (-) Manekenke, postavljene jedna nasuprot drugoj, na najudaljenijim stranama u krilima Umjetničkoga paviljona, predstavljaju polove simboličkoga magnetskoga univerzuma. No, nogometaši i manekenke, pomaknute vrijednosti? To je stereotip, otrcana priča koja je ovdje u novom kontekstu. Ipak, može se reći da svi stereotipovi izviru, i uviru, iz kolektivnoga nesvjesnoga, arhetipa.

Rekao si da ne želiš vrijeđati današnje društvo nego da daješ dijagnozu...

- Ma što mi činili ili ne činili, bit će ljudi kojima će to smetati i koji će se naći uvrijeđenima, ali razlog za to već je bio u njima, premda, treba priznati da svi od toga imamo u sebi.

I manekenke i nogometaši na sebi imaju motive najjačih svjetskih automobilskih industrija - sponzori su bitni. Koliko su bitni sponzori u tvom svijetu, odnosno mora li slikar imati dobar smisao za odnose s javnošću i gdje je granica dobra ukusa?

- Na jednoj razini, odnos klasičnog umjetničkoga medija slikarstva i estetike billboarda (i marketinga uopće) možemo shvatiti kao propitivanje odnosa intimnog, unutarnjeg, osobnog misaonog magnetskoga sustava i vanjskog, svjetskog, planetarnog magnetskoga sustava, Sunčeva sustava, Zodijaka...

Kao ljudi i sami smo svjetovi u malom, dakako, istodobno pripadamo i povezani smo s drugim većim svjetovima. Ta povezanost istovremeno je i naše zatočeništvo. Nositi, slikati vlastitu sliku u atelijeru i svakodnevno biti izložen utjecajima i bombardiranjima vanjskog svijeta osebujna je interakcija. U skladu s tom mišlju, pojedincu je dobro imati dobre odnose s javnošću, da se javnost ne bi odveć bavila njime.

Nedavno si prestao raditi kao predavač na Likovnoj akademiji. Dobar dio struke smatra kako si najbolji slikar mlađi od 35 godina. Kolika je cijena tvojih slika i možeš li živjeti od njih?

- Posljednje sam dvije godine slobodan strijelac, ova mi je stanka dobro došla i zbog pripremanja ove izložbe. Živim od slika, a to je u financijskom smislu neizvjesno.

Drago mi je što ljudi iz struke cijene moj rad. Njihova su mišljenja pridonijela otvaranju brojnih vrata pa i Umjetničkoga paviljona, bez obzira na moje godine.

Danas, čini se, klasično je slikarstvo ponovno u modi...

- Daleko od toga da je slikarstvo u modi. Jedna važna izložba kao što je Kraj slikarstva? Hrvatsko slikarstvo 90-ih ipak ne čini renesansu, premda, mnogi su tu izložbu jedva dočekali, gladni kvalitetnih slikarskih smotri i slikarstva uopće.

Na tvojim slikama estetika slikarstva miješa se s estetikom reklamnih panoa. Koliko smo zapravo zagušeni slikama oko nas i kako pobjeći od neželjena bombardiranja brojnim vizualnim informacijama?

- Tišina je ono što mnogim ljudima treba i za čim žude, no razmišljanjem... još samo da obavim ovo i ono pa sam gotov, i tako u beskraj... mnogi su tišinu nepovratno izgubili. Mnogi u život uvode stanku - tjednu, mjesečnu, godišnju - i tako, prividno, bolje funkcioniraju. Vrtimo se poput reklamnih panoa.

Za ciklus Ovce koje se nisu izgubile dobio si nagradu Filip Tradea, naslikao si janjad na ražnju. Kako misliš da se nisu izgubile?

- Ni jedna ovca koja se izgubila nije završila na ražnju. Taj rad, slike s motivima janjaca na ražnju, aplicirane na rotirajući prizma-pano, koji se rabi u reklamne svrhe, dakle opet odnos slikarskog medija i billboard-estetike omogućuje različite interpretacije... Ne bih ni jednu od njih posebno naglašavao, a sve ih ne mogu nabrojati. Zanimljivo je kako su rad odmah prepoznali kolege i kritičari.

Ciklus slika Salon automobila napravio si jer si smatrao da automobil predstavlja čovjeka izvana. Možeš li nam malo to pojasniti?

- Izvanjski čovjek koji se izdaje kao bit čovjekova bića, zapravo je vrsta manekena, maske, meduze prispodobljene sjajem, elegancijom, snagom i brzinom automobila. To su naknadna iščitavanja ciklusa Salona automobila iz 1996, dakako, moguća su i drukčija.

Nakon automobila, crnih skupih limuzina, kao motiv slika pojavili su se žohari, skakavci, bogomoljke...

- To nešto mehaničko, elegantno, ali i antropomorfno i zastrašujuće privuklo me i prepoznao sam u motivima kukaca, u njihovoj građi, nastavak i bavljenje sličnim, dakako, u formalnom smislu. Kukcima sam još dodao monokromne parnjake kako bih napravio razliku između stroja i onoga što je stroj značio u simboličkom smislu, i kukaca, živih strojeva.

Razgovarala Patricia Kiš