Zadovoljena očekivanja

Zadovoljena očekivanja

»Fantom slobode«, br. 3/2004, Duriex/Art radionica Lazareti, Zagreb, 2004.

Početak godine je, već po običaju, doba časopisa. Ovih dana objavljeni su »Europski glasnik«, čak dva broja »Quoruma«, promovira se »Libra libera« objavljena tijekom prosinca, čujem, pri kraju je novi »Gordogan«, a izišao je i treći broj »Fantoma slobode«. Živahnost časopisne scene, nažalost, nije potaknuo nekakav osobit oporavak, nego, naprotiv, činjenica da su svi časopisi financijski vezani za Ministarstvo i Gradski ured za kulturu, pa to znači ili da je krajnji rok za objave, ili da je konačno doznačen novac. Kako je na pragu izborna godina, izvjesno je da su sredstva za kulturu opet umanjena, jer o njoj glasači ne ovise, kulture nema u predizbornim predsjedničkim govorima, pa je sigurno da ćemo dogodine teško moći zabilježiti i ovakvu, za naše uvjete ekscesnu, živahnost.

Treći svezak »Fantoma slobode«, časopisa koji je posljednjim brojevima razveselio, na nekih 270 stranica donosi sličnu uredničku šprancu: red proze, red poezije, polemički intoniran blok, foto-dokumentaciju likovne umjetnosti, sve potpisano i uređeno od strane uredničke ekipe uglavnom vezane uz Duriex, na čelu s Igorom Lasićem, koja je, nek odmah bude rečeno, zadovoljila moja čitateljska očekivanja.

SMRT NA SRPSKOM

Časopis otvara dobra pjesma hercegovačkoga pjesnika Ivana Kordića i lijep portret koji ga aktualizira, a koji je potpisao Miljenko Jergović, ali zašto su dodana objašnjenja uz neke sintagme (»navijači Željezničara«, »poklonici drugova Hamdije Pozderca i Branka Mikulića«) u kojima Jergović tumači pjesmu, meni ostaje nejasno. Čini mi se da »Fantom« ipak ne računa s publikom koja bi bila neupućena u opjevana zbivanja, pa su ti komentari izlišna didaktika.

Za rubriku Prozac, prvo moram reći da sam ponosan što se naslov kolumne patentiran baš na ovim stranicama, u »Vijencu«, preselio i u »Fantom« kao naslov proznoga bloka. Kako sam u ovom slučaju pristaša copylefta, tu uporabu shvaćam kao kompliment.

Prozac donosi veći prozni ulomak Smrt Borisa Dežulovića, ulomak buduće knjige kojoj su uspjeh i medijska zastupljenost zajamčeni. Riječ je o maestralno ispisanim stranicama povijesti porodice Angjelović-Krstić, o stranicama kojima nitko neće uspjeti, valjda ni pokušati, osporiti literarnu vrijednost. A tih će pokušaja biti jer je, barem ovaj dio romana, napisan na, ni manje ni više, nego - srpskom jeziku. Kako je riječ o obitelji koja je etničkim podrijetlom zapravo tko zna što, a sigurno je da su njezini preci iz požarevačke nahije kao katolici stigli u Mostar, odakle su pred bašibozucima i terorom uopće pobjegli put Srbije, završivši u trenu početka pripovijedanja u Kragujevcu, da su se u Srbiji asimilirali, primili jezik okolice i pravoslavnu vjeru (»ionako je to jedna vjera«, kaže Krstić), tako nije sigurno ni da roman, koji završava najavom seljenja u Srebrenicu, neće dalje poteći na, hm, bosanskom, koji bi Krstići mogli usvojiti u nastavku priče. Tom prozom Dežulović, između ostalog, otvara pitanja identiteta na radikalan, a tako prirodan i jednostavan, svakodnevan način. Identitet je, očito, složena kategorija, baš kao što će složeno biti CIP-službenicima odrediti signaturu njegova romana, jer kamo staviti roman etničkog Hrvata pisan na srpskom, u koju književnost? Premda kratkovidan, vidim kritičare koji će ga optužiti za neojugoslavenstvo, žirije koji neće znati ispunjava li knjiga formalne uvjete kandidature, zbrku, strku i polemiku, graničare naoružane pravopisom, svećenike ekskluzivnosti i zastupnike inkluzivnosti. U svakom slučaju, ta će knjiga biti velik i važan događaj za ovu književnost u kojoj su knjige u modi, a književnost - sve manje.

Ostatak Prozaca pokazuje što je to halo-efekt, jer nakon odlična Dežulovića vrlo dobri Roman Simić ipak se doima blijedo, novi ulomci Nenada Rizvanovića i bez halo-efekta standardno su dosadni, dok se u prozi Alema Ćurina nalaze i slike koje podsjećaju na njegove, genijalne, ilustracije.

CHE? CHE!

Temat Istra donosi dobre priloge, od kojih valja istaknuti odličnu »historiografizaciju sjećanja« Miroslava Bertoše i vitalističke poeziju Drage Orlića. Bertoša istodobno nadahnuto i pismeno, a metodički strogo, iz sjećanja crpe historiografski materijal, i praktično pokazuje kako su to francuski analisti uspjeli revolucionizirati i bestselerizirati historiografiju.

Poetski temat koncipiran je na zadanu temu: Che, na kojoj su se okušali razni autori. Eksperiment zgodan, na slične teme svojedobno smo se njime koristili u »Godinama novim«, tema dobro odabrana, radovi važniji u ukupnosti nego pojedinačno, pa bi bilo nezahvalno nekoga od jedanaest, uglavnom novinara, izdvajati.

Priča Damira Radića Mala Liddy izdvojena je u zaseban temat Radićalna seksualnost i uokvirena autorovim e-mailom uredništvu »Fantoma« u kojemu obrazlaže intertekstualne/intermedijalne strategije i svoju priču predstavlja kao: »dragocjenu i vrlo krhku transgresijsku umjetninu«, koja zahtijeva »dobar ukus i slobodu duha«. Nakon čitanja ulomka koji govori o školovanju tinejdžerke za lezbijsku ljubav zaključio sam da nemam dobar ukus, jer mi se ne sviđa, jer teško podnosim pisanje o strasti bez strasti, a ne znam da li to povlači i manjak slobode duha, ali, kako u Maloj Liddy nisam našao ništa skandalozno, valjda sam prošao barem na tom testu. Ali, da nije bilo te pompozne mail-najave, da ne poznajem respektabilan Radićev kritički opus, teško da bih tako dosadnu i beskrvno napisanu priču pročitao do kraja. Premda, priznajem, s pripadnim autopoetskim okvirom, za potrebe časopisa, vjerojatno bih objavio tu priču.

U »Fantomu« se još može naći i temat Spomen-Kusturica, koji podsjeća na sramotne sudske presude protiv Andreja Nikolaidisa i Biljane Srbljanović, a zbog iznošenja činjenice da je Kusturica imao Miloševićevu potporu pri snimanju svojih filmova. Cijeli »temat koji se nastavlja iz broja u broj«, Amerika je, u duhu antibuševskog raspoloženja reproduciran i na naslovnici (minus veliki crni okvir), a temat dokumentacija donosi fotke hrpica Ivana Kožarića i predgovor Ivice Župana.

»Fantom slobode« i ovim se brojem pokazuje kao jasno profiliran časopis, kritički orijentiran na nečistu savjest aktualiteta, u prvom redu lokalnih, eksjugoslavenskih i globalnih, američkih aktera. Nadam se da je izostanak intervjua, kojima su nas znali počastiti u prethodnim brojevima, samo trenutna slabost, te da će se naći načina da se cijena od 120 kuna po primjerku nekako snizi, jer premda je riječ o materijalu koji je praktično knjiga, u čitateljskoj svijesti časopis, posebice u usporedbi s mnogo, mnogo debljim i raskošnijim »Europskim glasnikom«, mora koštati manje.

Kruno Lokotar