Uvođenje seksualne edukacije samo je pitanje vremena

Uvođenje seksualne edukacije samo je pitanje vremena

Nisam pesimističan, ali mislim da postoji velika vjerojatnost da kada je riječ o seksualnoj edukaciji sve ostane po starom, to jest da se ništa ne dogodi. Status quo mogao bi, naime, biti politički najmanje rizičan. Moglo bi se naprosto desiti da postojeći programi ostanu u optjecaju kao izborni, pri čemu će se MemoAIDS-om nastojati zadovoljiti jedna, a Teen STAR-om druga strana. Ministarstvo će tako moći ustvrditi kako je demokratično, a klinci će i dalje biti prepušteni sebi samima

U posljednje vrijeme u domaćim su medijima učestali napisi o uvođenju seksualnog odgoja u škole. Bio je to povod za razgovor sa sociologom Aleksandrom Štulhoferom o prisutnosti seksualne edukacije u školskim programima danas i u budućnosti.

Koliko je seksualna edukacija danas prisutna u hrvatskim školskim programima?

- Sustavne seksualne edukacije u hrvatskim školama nema, niti je ikada zaživjela u povijesti hrvatskoga školstva. Postoje tek fragmentarne informacije, najčešće na satovima biologije i vjeronauka, ili u obliku predavanja, organiziranih dobrom voljom ravnatelja ili nekih nastavnika, na kojima liječnik školske medicine ili ginekolog govori o reproduktivnom zdravlju. Tek manjina adolescenata tijekom četiri godine srednjoškolskog školovanja nešto sazna o ljudskoj seksualnosti i to obično jednokratno. Sadržaji su isključivo informativni i ne utječu na ponašanje. Tako se na satovima vjeronauka možda i spomene ljudska spolnost, no isključivo u kontekstu religijske dogme o prihvatljivosti seksualnosti isključivo unutar bračne veze.

Unatrag nekoliko godina u nekim se školama ipak provode programi seksualne edukacije.

- U određenom broju škola posljednjih se nekoliko godina fakultativno provode ili MemoAIDS, koji je usredotočen na prevenciju spolno prenosivih bolesti, posebice HIV/AIDS-a, ili program Teen STAR, koji se temelji na ideji apstinencije, odnosno odgađanja seksualnog odnosa do ulaska u brak.

Jesu li ta dva programa dovoljna?

- Ne, nisu. Prvi je preuzak, a drugi je moralizatorski, ideologijski isključiv i u potpunoj suprotnosti sa znanstvenim spoznajama o tome što seksualnu edukaciju čini djelotvornom. Ono što je potaknulo skupinu stručnjaka iz različitih disciplina, koji su se okupili u Inicijativi za uvođenje seksualne edukacije u škole, da izradi sustavan program seksualne edukacije jest stav da obrazovanje svake mlade osobe treba uključivati i sustavnu edukaciju o ljudskoj seksualnosti, o svim njezinim pozitivnim stranama, kao i rizicima.

Tko su članovi Inicijative?

- Riječ je o skupini ljudi koji se poznaju niz godina, a koji se istraživački ili u obrazovnoj, odnosno kliničkoj, praksi bave problematikom seksualnosti, pogotovo u adolescenata. Riječ je o pedagozima, psiholozima, sociolozima i liječnicima. Često smo razgovarali o potrebi da se napravi program sustavne seksualne edukacije, a trenutak kada smo te naše razgovore odlučili pretočiti u proizvod iniciran je magistarskim radom jednog člana skupine, Amira Hodžića, koji je sažeto prikazao problematiku seksualne edukacije u Hrvatskoj i, na temelju nizozemskog i švedskog iskustva, predložio potrebne korake.

Na prvim sastancima skupina je bila nešto brojnija od ove koja je na kraju predstavila program Ljudska seksualnost i kvaliteta življenja i čiji smo prvi nacrt dostavili Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa prije više od godinu dana. Rad na prijedlogu plana i programa trajao je oko godinu i pol, a najveći su dio posla obavili Nataša Bijelić i Amir Hodžić, dvoje mojih bivših studenata koji se već godinama bave istraživanjem spolnosti mladih i edukacijom u tom području. U jednom nam se trenutku priključila i skupina djelatnika Zavoda za školstvo RH, od kojih je izradi programa osobito pridonijela Bosiljka Devernay, tako da je materijal koji je poslan Ministarstvu zajednički potpisala Inicijativna skupina i Zavod.

Koliko je detaljno izrađen Program?

- Odredili smo strukturu, ciljeve, metode, module, sadržaje i provedbeni plan. Iz prijedloga se Programa potpuno jasno vidi što želimo napraviti, kada i na koji način. Otprilike je sedamdeset posto materijala na temelju kojega bi se radilo u nastavi gotovo. Ostatak materijala, poglavito onoga koji se odnosi na početak edukacije, odnosno peti razred osnovne škole, tek treba izraditi.

Tko će u konačnici donijeti odluku o tome koje će programe seksualne edukacije prihvatiti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta?

- Program Ljudska seksualnost i kvaliteta življenja jedan je od tri programa koji se nalaze pred članovima Povjerenstva za prosudbu svih programa o spolnom odgoju koji se provode u osnovnim i srednjim školama koje je formiralo Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa. To bi Povjerenstvo trebalo vrednovati programe i utvrditi koliko su primjereni izvođenju u školama. Nije mi poznato kako će to Povjerenstvo učiniti, no imaju jako kratke rokove, jer odluku trebaju donijeti do 1. travnja.

Po mom mišljenju uloga Povjerenstva trebala bi biti donošenje minimuma uvjeta koje neki program mora zadovoljavati kako bi dobio odobrenje Ministarstva da uđe u eksperimentalnu proceduru, odnosno da ga se u nekoliko škola primijeni tijekom godine dana te da se potom napravi evaluacija učinaka programa. Pod učincima poglavito mislim na važnost učinaka na ponašanje jer je poznato da informiranost ne uključuje i promjenu ponašanja, odnosno smanjenje rizičnoga ponašanja. Bez provedene evaluacije nemoguće je odrediti koji su programi prihvatljivi. Nakon evaluacije Ministarstvo bi trebalo licencirati samo one programe koji su se pokazali uspješnima te uvesti sustavnu seksualnu edukaciju u škole.

Ministarstvo je u listopadu prošle godine vratilo prijedlog Programa Inicijativi na doradu.

- Većina argumenata koje je Ministarstvo iznijelo u tom dopisu, smatram, posve je na mjestu. Taj prvi nacrt programa zaista nije neke stvari dovoljno jasno objasnio te ga je trebalo doraditi. Dorađena verzija Programa dostavljena je Ministarstvu neposredno prije održavanja prve sjednice Povjerenstva za prosudbu svih programa o spolnom odgoju koji se provode u osnovnim i srednjim školama, koja je održana 17. siječnja. Dorađeni je prijedlog Programa mnogo bolji od prvobitnog i daje vrlo jasnu sliku o tome koje su njegove intencije i kako se namjerava provesti.

Posljednjih se mjeseci razbuktala rasprava o potrebi uvođenja seksualnog odgoja u osnovne i srednje škole. Koji su razlozi da uvođenje programa seksualne edukacije u hrvatske škole kasni tridesetak godina za onima u zapadnoj Europi?

- U Hrvatskoj se ideja o uvođenju seksualne edukacije u škole javlja početkom sedamdesetih, kada je dr. Marijan Košiček sa skupinom suradnika napravio sustavan program i priručnik za nastavnike. No ta je inicijativa vrlo brzo i neslavno propala jer su se odgovorni odlučili za tada modernu ideju da seksualnost ne treba biti getoizirana u jedan predmet, nego da o njoj treba govoriti u svim predmetima koji postoje u školama. Kasnija inozemna istraživanja potvrdila su da je to najlošiji pristup seksualnoj edukaciji; u praksi se pokazalo potpuno demotivirajućim za nastavnike, jer takav program nikoga ne obvezuje, niti ikoga motivira da se upusti u dodatne nastavne sadržaje. Na žalost, čini se da dio današnjega Povjerenstva nije svjestan te povijesti, pa se opet zastupa ista ideja. Ono što je potrebno usredotočena je edukacija, koja uključuje teme i pristupe koji nisu prikladni za većinu predmeta, niti ih mogu voditi nastavnici koji nisu za to osposobljeni.

Glavni razlog zbog kojeg se u devedesetima nije govorilo o seksualnoj edukaciji jest društvena i kulturna klima koja je tada vladala, koja je proizvela i specifičnu autocenzuru. Najbolje se to vidi u činjenici da prevencijska kampanja vezana uz HIV/AIDS iz druge polovice devedesetih nije ni jednom riječju, a kamoli slikom, prikazivala što znači odgovorno se ponašati, odnosno na koji način se možemo zaštititi od AIDS-a. Prezervativ je u toj kampanji bio proskribiran, zatajen.

S političkim se promjenama 2000. klima bitno promijenila, tako da se čini da smo doista u situaciji u kojoj je uvođenje sadržaja seksualne edukacije samo pitanje vremena. Hoće li sadašnji ministar ostati u pamćenju samo po tome što je dopustio razgovor o tome ili i po tome što će nešto na tom području i učiniti, ostaje nam vidjeti.

Teen STAR i MemoAIDS već se provode u nekim hrvatskim školama.

- Teen STAR je i prije 2000. ušao u izborni školski program jer je od sama početka imao potporu Hrvatske biskupske konferencije, a znamo da Crkva u Hrvatskoj ima snažan društveno-politički utjecaj. Program koji je Crkva blagoslovila imao je odmah i poseban tretman u Ministarstvu prosvjete.

MemoAIDS je imao teži put. U početku je spremno prihvaćen, no kada se u javnosti pojavila Biskupska konferencija, a poslije Liječničko katoličko društvo, sa svojim paranoidnim i protuznanstvenim optužbama, odjednom su se škole počele povlačiti iz programa. I to upravo u trenutku kada se u Hrvatskoj provodi veliki projekt unapređenja borbe protiv HIV/AIDS-a. No, premda projekt koordinira Ministarstvo zdravstva, bivši je ministar odlučio poduprijeti program koji je verificirala struka tek na pritisak inozemnih stručnjaka. Na tom se primjeru vidi koliko je seksualna edukacija danas i ovdje zapravo političko pitanje.

Koji je po vama osnovni nedostatak programa Teen STAR?

- Teško je govoriti o programu koji je dobio dopusnicu Ministarstva bez priložena detaljnog programa. Podaci do kojih se o njihovu programu može doći načelni su i nigdje, čak ni na njihovim web-stranicama, nisu dostupni detalji o sadržajima koji se podučavaju. Tako, na primjer, nije moguće provjeriti što oni doista govore o kontracepciji. Ipak, prilično je jasno kako je riječ o tzv. apstinencijskom programu, utemeljenu u katoličkom moralu i crkvenim regulama. Možemo stoga samo zamisliti što program podučava kada je riječ o kontracepciji i, osobito, prezervativima. Valja podsjetiti da netočne informacije o djelotvornosti sredstava zaštite olakšavaju racionalizaciju neodgovornosti, odnosno podupiru uvjerenje da kontracepcija ionako ne štiti. Time se, neizravno, povećavaju rizici kojima su mladi izloženi.

Po svemu sudeći Teen STAR dopusnicu je dobio na temelju svojih moralnih načela i izravne potpore Crkve. Siguran sam da će crkveni krugovi ustrajati da to bude isključivi oblik seksualne edukacije u školama. Načela Teen STAR-a vrlo su jasno povezana sa crkvenim vrijednostima i vjerskim moralom, koji je posve legitiman, no u svjetovnom društvu može biti samo jedan od mogućih izbora i posve sigurno - imajući u vidu njegovo viđenje kontracepcije i homoseksualnosti - ne može biti temeljem znanstveno utemeljene edukacije o spolnosti.

Zalažete li se za seksualni odgoj kao samostalni školski predmet?

- Sva tri programa koja trenutno ocjenjuje Povjerenstvo zamišljeni su kao nastavni sadržaji, dakle kao satnica koja bi se izvodila tijekom školske godine, a ne kao samostalan predmet.

Mislim da seksualna edukacija po sebi - ukoliko nije dio širega programa recimo zdravstvene edukacije, pa se onda njezini moduli podučavaju unutar toga predmeta - ne zahtijeva satnicu samostalnoga predmeta. Ono što jest važno je da ta satnica bude kondenzirana, da se seksualna edukacija odvija u nekoliko vremenskih točaka, u blokovima. Naša inicijativa zalaže se za postojanje četiri točke u tijeku formalnog obrazovanja - peti i sedmi razred osnovne te prvi i treći razred srednje škole - pri čemu bi se tijekom svake od tih godina izvodilo petnaest do dvadeset sati nastave.

Bi li seksualna edukacija trebala biti obvezna za sve učenike?

- Po mom mišljenju ti bi sadržaji trebali biti obvezatni za sve one kojima roditelji to eksplicitno ne zabrane. U slučaju takvih učenika seksualna bi edukacija djelovala posredno - u razgovorima s vršnjacima koji pohađaju tu nastavu.

Zalažete se za više programa seksualne edukacije u školi. Tko bi trebao odlučivati po kojem će se programu odvijati seksualna edukacija u nekoj školi?

- Učenici ne mogu biti ti koji biraju program, jer naprosto nemaju dovoljno znanja, niti informacija. Odluka o izboru programa ne smije se isključivo prepustiti ni školama.

Postupak bi trebao biti takav da Ministarstvo na temelju analize programa, koja bi uključivala i empirijsku verifikaciju, licencira samo one programe koji udovoljavaju postavljenim kriterijima. Škole bi zatim birale isključivo među licenciranim programima.

Kako bi se provjeravalo znanje učenika?

- U našem programu ne postoje ocjene, ni klasični testovi. Tijekom izvođenja programa postojali bi različiti kvizovi znanja i dakako obveza učenika da napišu kakav esej ili analizu medijskih poruka. To se ne bi ocjenjivalo, no služilo bi kao materijal za raspravu, Time se učenici dodatno motiviraju na čitanje, istraživanje i razmišljanje o sadržajima koji se obrađuju.

Imali ste dosta prigovora na sastav Povjerenstva za prosudbu svih programa o spolnom odgoju.

- Postoje dvije vrste prigovora. Prvi je vezan uz izbor predsjedavajućeg. Predsjedavajući uvijek ima i simboličku ulogu, jer Ministarstvo njegovim izborom odašilje javnosti poruku. Izborom Vladimira Grudena Ministarstvo je javnosti odaslalo jako lošu poruku, imajući u vidu da je dr. Gruden često javno izražavao vrlo homofobične stavove, koje bi onda, pred nekom manje naklonjenom publikom, pokušavao ublažiti. Dodatno, riječ je o autoru čiji je znanstveni kredo i stručna osposobljenost u području seksualne edukacije vrlo problematičan, jer se u životu nije bavio problemom seksualne edukacije kao ni istraživanjima vezanim uz adolescentsku seksualnost. Štoviše, ako pročitate dio posvećen seksualnosti koji je napisao u novom medicinskom udžbeniku ginekologije, dobiva se dojam da dr. Gruden o ljudskoj seksualnosti zna koliko i prosječni urednik ženske revije. Njegovo poglavlje, naime, vrvi zastarjelim i neznanstvenim tezama, poput one o frigidnosti, razvojnoj razlici između klitorisnog i vaginalnog orgazma itd.

Druga vrsta prigovora odnosi se na sastav Povjerenstva. U njemu ima ljudi koji posve sigurno imaju stručni uvid u to područje, no postoji i niz ljudi za koje nemamo nikakvih naznaka zbog čega su izabrani u Povjerenstvo. Kad se biraju članovi nekog povjerenstva, najčešće se pružaju argumenti zašto je baš neka osoba izabrana, navodi se što su radili i na koji su način bili angažirani u toj sferi edukacije, odgovarajućim istraživanjima i slično. Mislim da za barem četrdeset posto članova Povjerenstva nije moguće zaključiti zašto su se u njemu našli, a neki su od njih, bez pretjerivanja, patuljci. S druge strane imamo niz ljudi, osobito među psiholozima i školskim liječnicima, koji su se godinama bavili istraživanjima ili edukacijom iz područja usko vezana uz rad Povjerenstva, a koji su naprosto mimoiđeni. Ne iskorištavamo resurse koji postoje, ne koristimo se postojećim ljudskim kapitalom. Primjerice, sociologinja Aleksandra Beluhan-Petrović, koja je jedan od pionira u istraživanju adolescentske seksualnosti u nas budući da je koautorica prvih istraživanja, provedenih početkom sedamdesetih, nije pozvana u Povjerenstvo. Vjerojatno zato jer ljudi koji su ga krojili imaju još manje pojma o tome o čemu Povjerenstvo treba odlučivati.

Predsjednica hrvatskoga Teen STAR-a Kristina Pavlović po zanimanju je profesorica fizike...

- Budući da hrvatski Teen STAR nije domaći proizvod, nego je riječ o američkom programu, zanimanje njegove predsjednice nije od veće važnosti. Riječ je o osobi koja se educirala seminarima koje provodi Teen STAR, tako da nemam razloga sumnjati da poznaje problematiku obrazovanja u aspektu kojim se sada bavi i u kojem ima praktično iskustvo. Čitao sam jedan njezin rad vezan uz Teen STAR, objavljen u domaćem teološkom časopisu, na temelju kojega ne mogu zaključiti apsolutno ništa o tome koliko je njezino znanje o ljudskoj seksualnosti općenito. Mogu samo zaključiti da nije znanstvenica, jer način na koji piše, odnosno činjenica da se poziva na istraživanja, a da pritom ne citira nijedno istraživanje, da nema nijednu referenciju priloženu radu, naprosto govori o nerazumijevanju temelja znanstvenog rada. No, ponavljam, nemam razloga ne smatrati je kompetentnom da govori o programu Teen STAR i iskustvima vezanim uz njegovo provođenje.

Seksualna edukacija postoji u gotovo svim zemljama zapadne Europe - uz iznimku Italije i Irske - već nekoliko desetljeća.

- Podjela Europe kada je riječ o seksualnoj edukaciji ponajprije ide u smjeru sjever-jug, a tek potom istok-zapad. Za to postoji i niz tradicionalnih razloga, uključujući i one religijske. Protestantizam je, čini se, manje moralno rigidan od katoličanstva, a jednako tako i pravoslavlja. Irska je specifična zbog dominantna utjecaja Katoličke crkve.

Prvi programi seksualne edukacije razvijeni su u Skandinaviji. Švedska je sa seksualnom edukacijom započela još sredinom prošloga stoljeća, a danas najbolje programe imamo u Skandinaviji i Nizozemskoj. Nizozemska, Švedska i Island zemlje su s vrlo dobrim programima, pri čemu se najčešće ističe prva navedena, jer se i po njihovim epidemiološkim podacima vidi koliko kvalitetno rade. Nizozemski su programi uspješni i zato što država zahtijeva od autora programa kontinuiranu doradu programa, da ga usavršavaju i dograđuju. Činjenica je da je život, osobito život adolescenata vrlo dinamičan sustav, pa stoga ni programi ne mogu dugo ostati nepromijenjeni. Vrijednosti se mijenjaju, pristup medija... Danas je, primjerice, vrlo važan utjecaj interneta, čega prije desetak godina uopće nije bilo. U drugim zapadnoeuropskim zemljama situacija je različita, u svakom slučaju mnogo se manje sustavno radi na seksualnoj edukaciji. Velika je Britanija tako prilično restriktivna i podsjeća na konzervativne Sjedinjene Države, u kojima još dominiraju isključivo apstinencijski programi. U Velikoj Britaniji još od vremena Margaret Thatcher postoje ograničenja o čemu se može govoriti u programima seksualne edukacije, jer se izrekom zabranjuje svaka promidžba ne-heteroseksualnih vrijednosti, što može svašta uključivati - uključujući i informiranje o tome što jest seksualna orijentacija i koji su mogući uzroci različitih seksualnih izbora.

Koji su najčešći prigovori koji se upućuju programima seksualne edukacije?

- Govor o toleranciji prema različitim seksualnim orijentacijama - kao što se vrlo često može čuti u nas - odmah se interpretira kao popularizacija homoseksualnosti ili pozivanje na eksperimentiranje. Najčešći prigovor jest da educiranje, govor o seksualnosti i kontracepciji zapravo potiče promiskuitet. Na stranu činjenica da taj termin zapravo ništa ne znači, osim što pokazuje da naginjemo moralnoj stigmatizaciji onih za koje smatramo da imaju više seksualnog iskustva od nas, znanstvena su istraživanja odbacila tu tvrdnju. Svjetska zdravstvena organizacija sredinom devedesetih naručila je istraživanje u kojem su ponovno analizirane sve evaluacijske studije od sedamdesetih godina naovamo. Pitanje je bilo što se zbiva nakon provedbe takvih programa. Utječe li seksualna edukacija na ponašanje adolescenata? Ustanovljeno je da seksualna edukacija ne dovodi do povećane seksualne aktivnosti, niti veći broj adolescenata postaje seksualno aktivan, niti oni koji su već bili seksualno aktivni iskazuju veću razinu seksualne aktivnosti ili povećavaju broj seksualnih partnera. Efekti seksualne edukacije najčešće su povećano znanje, a u slučajevima uspješnih programa i promjene u ponašanju. Neki su programi smanjili rizično ponašanje, odnosno povećali odgovornost u seksualnim aktivnostima adolescenata. Imamo, također, i vrlo jasne zaključke istraživačkih studija da apstinencijski programi, programi koji se zasnivaju isključivo na apstinenciji, a razgovor o kontracepciji ili zaobilaze ili temelje na dezinformacijama, nisu djelotvorni. Preciznije, takvi programi ne uspijevaju u onome što bi njihovi autori željeli, dakle odgoditi seksualne odnose, odnosno u onih koji su već seksualno aktivni prekinuti ih. To je, kako sada stoje stvari, iluzoran projekt, pa u tom svjetlu treba promatrati i program Teen STAR. Za razliku od njega, MemoAIDS rađen je po uzoru na prevencijske HIV/AIDS programe usmjerene na promjenu ponašanja. Među takvim je programima, kao što pokazuju evaluacijske studije, bilo najviše djelotvornih.

Koliko je program Inicijative zasnovan na zapadnoeuropskim iskustvima?

- Cijeli naš program, koji u jednom dijelu uključuje i sadržaje MemoAIDS-a, svih pet modula (ravnopravnost spolova/rodova: odgovoran i pozitivan stav prema seksualnosti i emocionalnom vezivanju; tolerancija prema drukčijim seksualnim orijentacijama; prevencija seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja; seksualno i reproduktivno zdravlje, planiranje obitelji i odgovorno roditeljstvo), počivaju na dosadašnjim iskustvima programa sustavne edukacije, odnosno na istraživanjima njihove efikasnosti. Željeli smo napraviti program koji obuhvaća sve važne dimenzije, ali ujedno i program koji mijenja ponašanje, smanjujući rizike i povećavajući odgovornost i zadovoljstvo. Npr., kada se govori o smanjivanju rizičnog ponašanja, onda je posve jasno da informiranje nije dovoljno. Ono što uspješne studije, koje su uspjele dovesti do povećanja uporabe zaštite od trenutka kada adolescenti odluče da žele biti seksualno aktivni, čini uspješnima uključili smo u naš program. Tako ne govorimo samo o potrebi znanstveno provjerenih informacija, nego isto tako i razvijanju komunikacijskih vještina, zatim vještina uporabe kontracepcije, ali i usvajanju pozitivnih stajališta - o sebi, vlastitom tijelu, odgovornosti, partnerstvu - i kritičkom čitanju medijskih poruka. Drugim riječima, ono što naš program pokušava učiniti jest na neki način zbrojiti uspješna iskustva i pretočiti ih u domaći program, koji dakako ima i nekih specifičnosti. Kada se govori o društvenim vrijednostima koje su vezane uz seksualnost, u Hrvatskoj se ne može ne govoriti o vrijednostima koje Katolička crkva promovira i vrijednostima koje su nedvojbeno važne za dio učeničke populacije. Treba im pomoći da te vrijednosti, promišljajući ih i testirajući, uklope u svoje razmišljanje o seksualnosti kao što to čine i drugi, koji imaju sasvim druge vrijednosti.

Koji podaci mogu pokazati uspješnost neke studije?

- Generalno gledajući, zemlja koja ima vrlo nisku stopu adolescentskih trudnoća odnosno pobačaja, koju odlikuje visoka razina primjene zaštite pri seksualnom odnosu, niska prevalencija i incidencija spolno prenosivih infekcija zemlja je koja očigledno nešto čini dobro u tom smislu. Kada pogledate nizozemske brojke, dolazite upravo do takva zaključka. Nažalost, u Hrvatskoj nam nedostaju mnogi podaci, odnosno ne prikupljamo ih sustavno. Isto tako, nemamo ni nacionalnu studiju koja bi nam rekla koliko se u Hrvatskoj zapravo rabi prezervativ među mladima. Upravo dovršavamo prvu takvu studiju koja će nam za koji mjesec dati jasnu sliku o seksualnom ponašanju, znanju i stajalištima mladih u Hrvatskoj.

Za kakvu se proceduru prilikom uvođenja seksualnoga odgoja u škole zalažete?

- Programi prvo trebaju proći minimalne, dakako znanstvene, kriterije Povjerenstva. Oni kojima to pođe za rukom trebalo bi evaluirati, odnosno provjeriti njihovu djelotvornost u praksi. Zašto je evaluacija važna? Zato jer ne želimo plaćati za nešto što adolescentima ne koristi.

Izabrane programe dakle pustimo na godinu dana u određeni broj škola, a onda neka neovisna skupina istraživača ispita njihove efekte. Jesu li, što i koliko adolescenti naučili? Ponašaju li se jednako, više ili manje rizično nego prije no što su se uključili u edukaciju? Imaju li pozitivnija stajališta prema spolnoj ravnopravnosti i seksualnim manjinama? Razumiju li bolje što je to seksualno nasilje i kako ga spriječiti? Razumiju li bolje svoja prava i odgovornosti? Jesu li kritičniji prema slici seksualnosti koju mediji opsesivno nameću? Kako interpretiraju internetsku pornografiju?

Često se rasprava o seksualnoj edukaciji pretvara u rovovski rat za i protiv homoseksualnosti. Dio pozitivnih vrijednosti kojima bi sustavna seksualna edukacija trebala podučiti adolescente svakako je i razumijevanje i prihvaćanje seksualnih razlika. Predrasude, netolerancija i nasilje nad pripadnicima seksualnih manjina činjenice su koje neki ignoriraju. Za mene je, osobno, pitanje želimo li živjeti u civiliziranijem i tolerantnijem društvu ili ne, odnosno trebamo li ili ne postati sredina koja se trudi novim članovima, tijekom njihova školovanja, usaditi ideju važnosti i vrijednosti uvažavanja različitosti, središnje društveno i odgojno-obrazovno pitanje.

Postoje li neki podaci koji govore o dobi stupanja u prvi seksualni odnos u Hrvatskoj?

- Kao što sam već rekao, prvu pravu nacionalnu studiju imat ćemo tek za nekoliko mjeseci, no uspoređivanjem različitih istraživanja može se zaključiti da bi prosječna dob pri prvom snošaju mogla biti nešto malo iznad sedamnaest godina, za oba spola. Usporedimo li to s podacima iz sedamdesetih godina, dolazimo do zaključka kako se u posljednjih četvrt stoljeća ta dobna granica spustila za najviše godinu i pol. To, složit ćete se, nije podatak koji bi opravdavao bilo kakvu moralnu paniku.

Nažalost, u domaćim raspravama o seksualnoj edukaciji i seksualnosti općenito prečesto dominira ignorancija, moraliziranje i baratanje nepotpunim ili posve netočnim podacima. Na temelju dosadašnjeg sudjelovanja u javnim raspravama čini mi se da čak i kad postoje relevantni podaci i dalje se vrlo često svjesno ignoriraju ili iskrivljavaju. U nas se vrijednosnim sudovima nastoji nadjačati podatke.

Ishod rada Povjerenstva bit će dobar pokazatelj trenutnoga stajališta države prema tome što bi trebalo poduzeti. Nisam pesimističan, ali mislim da postoji velika vjerojatnost da sve ostane po starom, to jest da se ništa ne dogodi. Status quo mogao bi, naime, biti politički najmanje rizičan, osobito za ministra s velikim političkim ambicijama. Moglo bi se naprosto desiti da postojeći programi ostanu u optjecaju kao izborni, pri čemu će se MemoAIDS-om nastojati zadovoljiti jedna, a Teen STAR-om druga strana. Ministarstvo će tako moći ustvrditi kako je demokratično, a klinci će i dalje biti prepušteni sebi samima.

Razgovarao Goran Ivanišević

Životopis

Aleksandar Štulhofer rođen je 1962. u Zagrebu. Godine 2001. postaje izvanredni profesor sociologije na Filozofskom fakultetu, gdje je zaposlen od 1988. godine. Usavršavao se u SAD, Austriji, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji. Izlagao je na brojnim međunarodnim i domaćim znanstvenim skupovima, a često drži i javna predavanja, poglavito iz područja ljudske spolnosti. Objavio je više od pedeset znanstvenih radova i sedam knjiga, od kojih je posljednja zbornik Sexuality and Gender in Eastern Europe and Russia (New York, 2005): Sredinom 2004. pokrenuo je program stručne edukacije iz područja seksualne terapije.

Kao istraživač, sudjelovao je na projektima pri Ekonomskom institutu, Institutu za javne financije (1996), Institutu za međunarodne odnose, Erasmus gildi, Institutu za društvena istraživanja Ivo Pilar (1997-1999), Međunarodnoj organizaciji za migracije, Ministarstvu zdravstva i Zavodu za sociologiju. Godine 1997, 1998, 1999. i 2000. član je ekspertnih skupina zaduženih za izradu UNDP Izvješća o društvenom razvoju Hrvatske. U dva navrata, 1998. i 2003. godine, sudjeluje u radu ekspertnih komisija koje su za Vladu RH izradile Strategiju daljnjeg gospodarskog razvitka Hrvatske do godine 2005, odnosno Načela razvoja RH i Strategiju razvitka znanosti u RH, koju je Sabor usvojio 2003. godine.

Bio je glavni urednik časopisa »Revija za sociologiju«, pročelnik Odsjeka za sociologiju, predsjednik Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i član Upravnog odbora fundacije Otvoreno društvo. Član je Hrvatskoga sociološkog društva, International Academy of Sex Research i jedan od osnivača Hrvatskoga seksološkog društva. Član je uredništva časopisa »Archives of Sexual Behavior«.