Tajne Velikih pečata

Tajne Velikih pečata

Unatoč prisutnosti mnogih vrijednih suvremenih dokumentarnih uradaka, najkvalitetniji dio festivala bila je retrospekcija hrvatskih dokumentaraca šezdesetih i sedamdesetih. Taj podatak ne govori samo o visokoj kvaliteti hrvatskoga dokumentarizma, nego nas još jednom podsjeća da dokumentarni film danas nije ništa kvalitetniji od svojih prethodnika iz proteklih desetljeća, nego samo malo popularniji

Da je ZagrebDox organiziran prije pet godina, vjerojatno bi to bio marginalni festival koji bi privukao ograničen broj posjetitelja. No, u međuvremenu se dogodila dokumentarna revolucija, započeta velikim uspjehom filma Michaela Moorea Ludi za oružjem. Danas je posve normalna stvar da dokumentarci budu dio kino-repertoara te da se na međunarodnim festivalima (poput npr. ovogodišnjeg motovunskog) ravnopravno nose s igranim filmovima. U takvoj situaciji Nenad Puhovski, direktor programa ZagrebDoxa, može slobodno izjaviti da su dokumentarni filmovi danas intrigantniji i kreativniji od igranih. Sudeći prema filmovima festivalske konkurencije, ta je izjava pomalo pretjerana, ali nije u potpunosti bez pokrića, jer smo u programu konkurencije vidjeli niz sjajnih filmova. Predstavit ćemo pobjednička ostvarenja.

KRUG RATA I MRŽNJE

Nagradu Veliki pečat u međunarodnoj konkurenciji dobio je finski film Tri sobe melankolije ugledne redateljice s dvadesetogodišnjim stažom Pirje Honkasalo. Film se sastoji od tri priče. Prva priča smještena je u vojnu akademiju u St. Petersburgu, druga u ratom uništen glavni grad Čečenije Grozni, a treća u rusku pokrajinu susjednu Čečeniji, Ingušetiju, u kojoj također postoji muslimanski separatistički pokret. Glavni su predmet redateljičina interesa najveće žrtve rata i želje za ratovanjem - djeca. Oni su dio zlokobna kruga rata i mržnje koji je Pirjo Honkasalo efektno prikazala spojivši spomenute tri priče u cjelinu.

Početak kruga nalazi se u Groznom, gdje žive napuštena djeca ubijenih roditelja. Jedno od njih odlazi u vojnu akademiju u St. Petersburgu, gdje željeznom vojnom disciplinom osnažuju njegovu mržnju i želju za ubijanjem neprijatelja. Drugi, pak, odlaze u Ingušetiju, gdje potpadaju pod utjecaj religioznog fanatizma. Nakon toga oni nemaju kamo nego natrag u Čečeniju, gdje će, boreći se jedan protiv drugog, nastavljati zlokoban krug rata i mržnje. Osim dojmljivom porukom, film Tri sobe melankolije ističe se nizom izvrsno snimljenih prizora (Pirjo Honkasalo je i snimateljica) uz pomoć kojih redateljica uspješno dočarava atmosferu koja vlada u srcima te djece - atmosferu melankolije.

Dobitnik Velikog pečata u regionalnoj konkurenciji (filmovi iz jugoistočne Europe) jest bosansko-hercegovački film Jasmile Žbanić Slike s ugla. Jasmila Žbanić autorica je koja je napravila nekoliko kvalitetnih dokumentaraca u doba kad bosansko-hercegovačka kinematografija praktično nije ni postojala. Slike s ugla, nažalost, ne doseže kvalitetu ranijih radova Žbanićeve o ratu u BiH. Film počinje kao opis redateljičine potrage čiji je cilj pronaći dvoje ljudi - prijateljicu Bilju, koja je u ratu izgubila ruku, te francuskog fotografa koji je slikao Bilju dok je krvava ležala na ulici bez želje da joj pomogne te za te slike dobio nagradu World Press Photo. No, iako gledatelj s razlogom očekuje da autorica pronađe njih dvoje i razgovara s njima, ona u drugoj polovici filma bez objašnjenja odustaje od potrage za fotografom, a što se tiče Bilje, zadovoljava se činjenicom da je doznala njezino boravište - Pariz. Umjesto (neobavljena) zadatka autorica nam na kraju nudi tek nabacane impresije o ratu i vlastitom doživljaju rata.

Dobitnik Velikog pečata za mlade autore (mlađe od 35 godina) jest Miran život Rusa Pavela Kostomarova i Švicarca Antoinea Cattina, drugi režirani dokumentarac toga dvojca. Film opisuje život oca Sultana i sina Aptija, koji su nakon pogibije Aptijeve majke i uništenja njihove kuće pobjegli iz Čečenije u ruski kolhoz. Vrlo precizna i nenametljiva kamera snimatelja Kostomarova razotkriva potresna, bolno autentična svjedočanstva o neprestano pijanim ljudima koji svoja životna razočaranja iskaljuju na psima, drugim ljudima i na samima sebi. Svijet toga filma sličan je naturalističnim vizijama Bele Tarra, ali bez iskupljenja kroz tarovski filtar vizualne raskoši.

RETROSPEKTIVA NICKA BROOMFIELDA

Britanskom redatelju Nicku Broomfieldu posvećena je retrospektiva. Opus toga razvikana filmaša može se podijeliti na dva razdoblja. Prvo su sedamdesete i prva polovica oamdesetih kad je Broomfield snimao dokumentarce o društvenim problemima u skladu s poetikom cinema veritea. Početkom devedesetih prebacio se na istraživanje senzacionalističkih tema, zbog čega je dobio nadimak tabloidni filmaš. Pritom je u potpunosti promijenio pristup snimanju. Odustao je od distancirana snimanja bez upletanja u događaje te uzeo mikrofon u ruke i počeo uletavati ljudima s pitanjima, bez prethodna upoznavanja s njima, u želji da isprovocira što iskreniji odgovor.

Pet Broomfieldovih dokumentaraca prikazanih na festivalu (te jedan nedavno distribuiran po hrvatskim videotekama, Biggie i Tupac) dovoljna su za zaključak da je riječ o filmašu čije su teme zanimljive, ali čiji pristup temama razotkriva redatelja bez mnogo inteligencije i talenta. To se vidi već u dokumentarcu iz prve faze njegova opusa, Tattoed Tears, u kojem je prikazana svakodnevica u zatvoru za mlađe prijestupnike u Kaliforniji. Iako film sadrži nekoliko prizora velike naturalističke snage, kao cjelina Tattoed Tears razvučeno je djelo, u kojem je Broomfield iskazao nesposobnost da spomenute prizore složi u efektnu i smislenu cjelinu, koja bi zastupala nekakav njegov redateljski svjetonazor. Slična je stvar i s njegovim filmovima iz druge faze. Iako se bavi društveno i egzistencijalno vrlo podatnim temama, poput smrtne kazne (Aileen: Life and Death of a Serial Killer), težine slave (Kurt and Courtney) i izopačenosti show-businessa (Heidi Fleiss: Hollywood Madam; Driving Me Crazy), Broomfield ne uspijeva ni jednoj od tih tema nametnuti redateljski komentar o životu i društvu odnosno svoj svjetonazor, jer ga i nema. Umjesto toga on se, poput novinara gladna senzacije, usredotočuje na to da otkrije da li je ubojstvo Kurta Cobaina naručila Courtney Love, zbog čega je ubijala Aileen Wuornos te koja je prava istina o holivudskoj madame Heidi Fleiss.

No, Broomfieldovi filmovi imaju svoju vrijednost. Naime, on je, čak i prije Michaela Moorea, razvio kategoriju redatelja dokumentarnih filmova kao istraživača kontroverznih tema koji dokumentira proces svojega neinhibirana istraživanja. Osim toga, Broomfield je zahvaljujući bezglavoj upornosti i hrabrosti uspio dokumentirati mnoge intrigantne pojave i ljude te stvorio dokumentarce koje volimo gledati, pa makar nam se činili kao neinteligentno i neukusno čeprkanje po ljudskoj intimi.

Unatoč prisutnosti mnogih vrijednih suvremenih dokumentarnih uradaka, najkvalitetniji dio festivala bila je retrospekcija hrvatskih dokumentaraca šezdesetih i sedamdesetih. Taj podatak ne govori samo o visokoj kvaliteti hrvatskoga dokumentarizma, nego nas još jednom podsjeća da dokumentarni film danas nije ništa kvalitetniji od svojih prethodnika iz proteklih desetljeća, nego samo malo popularniji.

Juraj Kukoč