Susret s onu stranu zaborava

Susret s onu stranu zaborava

Zurovčeve žene uistinu drže svijet na nogama. Osamnaest plesačica riječkoga baleta golih ruku, mašući dugim zvonolikim suknjama, podižu scenu poput jata usplahirenih ptica i, prelijepe u iščekivanju ljubavi, bore se za svaki mogući trenutak sreće

Vjerujem da žene drže svijet na nogama, da se ne raspadne, dok muškarci pokušavaju pokrenuti povijest. Čovjek se naposljetku pita koja je od te dvije stvari nerazumnija... rekao je u jednom razgovoru Gabriel Garsía Márquez, latinoamerički pisac i nobelovac, autor kultnoga romana Sto godina samoće - djela koje čini tematsku i emotivnu potku najnovijega baleta Staše Zurovca, praizvedena u riječkom HNK Ivana pl. Zajca u petak 25. veljače 2005.

Staša Zurovac, autor Marquezomanije, nikada i nije ustrajavao na razumijevanju stanovnika mitskog (i mog i tvog) Maconda. Cijela galerija poznatih i dragih nam likova (ja barem osobno pripadam u velike Márquezove poklonike) na trenutak će izaći iz sna i sjećanja i zakoračiti u svjetlo. A volite ih, kao i život, takve strastvene, zanesene, gorke, izgubljene, prestrašene, bijesne, slomljene, ukratko dirljive u zajedničkoj samoći. I čini mi se da je to predano, angažirano suosjećanje Zurovčev ključ u umjetničkom predočavanju zagonetke svijeta.

Zurovčeve žene uistinu drže svijet na nogama. Osamnaest plesačica riječkoga baleta golih ruku, mašući dugim zvonolikim suknjama, podižu scenu poput jata usplahirenih ptica i, prelijepe u iščekivanju ljubavi, bore se za svaki mogući trenutak sreće. U toj borbi mahnito će, poput tigrica, zagristi rub vlastite haljine, i uzšetati se duž (nevidljive) ograde kaveza. (Tek ljepotica Remedios, nezainteresirana za zemaljske želje, okupana i čista, odlazi ravno gore.)

KOLICA ISPRED BARIKADA

Dolje pak ostaje okrutna ljepota. Muškarci, neobrijani, raskopčanih uniformi, borbeni, djetinjasto zaneseni ili zgranuti, spuštene glave u konačnom porazu, žene koje guraju dječja kolica ispred barikada, bračni krevet koji je i odar, otac kojem samo drhte ruke dok mimo njega prolazi kćer, još djevojčica... Što je čeka? Kamo je vodi?

Glazbena je podloga kolaž latinoameričkog podrijetla ili barem štiha, nabijena emocijom i ritmom koji se uvlači pod kožu. Jake, poetične slike obojene su toplim žutim, krvavocrvenim ili snovitoplavim svjetlom, što je jedan od poznatih postupaka Zurovca, koji uvijek i oblikuje svjetlo u svojim djelima, i zbog čega su kostimi (Katarina Radošević Galić) svijetli, boje žutice, čistih ploha podatnih bojanju svjetlom. Kao i scenografija Žorža Draušnika, uvijek u suglasju s idejom i atmosferom djela.

Također, Zurovca ćemo odmah prepoznati po sekvenci, kvaliteti i tijeku pokreta, i nema sumnje da su njegov rječnik i tehnika čvrsto izgrađeni, ali akcent je uvijek na motivaciji, impulsu i razlogu kretanja, odnosno doživljaju i značenju pokreta unutar cijele slike, priče.

Majstorstvo pas de deuxa Zurovac je (uz pouzdanu uvijek prisutnu asistenciju Olje Jovanović Zurovac) ponovio i u Marquezomaniji. Veliki krevet, odlično iskorišten u prijelazima i podrškama, Andrei Köteles i Laura Popa, kao plesna inkarnacija Babilonija (onog uz kojeg su uvijek letjeli žuti leptiri) i Meme, izveli su suptilno i čisto, a opet vrlo nabijeno, i uz predosjećaj zle kobi, radost susreta »s onu stranu zaborava«.

Ansambl riječkog Baleta u punom je sastavu i punim angažmanom izveo Marquezomaniju, a hrvatska baletna scena bogatija je za još jedno kvalitetno, domaće, suvremeno, autorsko djelo. Što nije mala stvar, ni učestala praksa.

Maja Đurinović