Suptilno estetiziranje

Suptilno estetiziranje

Vrlo važna odrednica izložbe reagiranje je na prostor Dubrovnika, već nekoliko godina radni i životni ambijent umjetnice. Promatram njezinu prošlogodišnju izložbu u Galeriji Sebastijan kao neku vrstu apoteoze ljepoti okoliša, njezina uključivanja u kreativni proces, a izložbu u Galeriji Bukovac kao preispitivanje takva stajališta. Ivana Pegan Baće izložbom Bez glasa svjedoči nijemu ljepotu umjetnoga svijeta

Ivana Pegan Baće, po umjetničkom obrazovanju kiparica, a po ostvarenju umjetnica čiji se radovi nalaze na granici raznih medija, predstavila se u Galeriji Bukovac novom serijom fotografija i njezinih, sad već prepoznatljivih, light-boxova, koje je dubrovačka publika imala prilike idjeti u svibnju i lipnju 2004. u Galeriji Sebastijan. Light-boxovi ili svjetlosne kutije, u današnje vrijeme rabljene kao efektan reklamni medij, u Ivane Pegan postaju trodimenzionalni isječci estetizirane autoričine zbilje. Je li riječ o skulpturi ili naprosto oprostorenoj fotografiji? Pitanje postaje još složenije kada niz light-boxova gledamo u kontekstu izloženih, uokvirenih fotografija, snimke projicirane na zid zasebnog izložbenog prostora, ili kad nam pogled padne na konstruirani zvučnik smješten u sredini prostorije iz kojeg ne dopire zvuk, nego svjetlost plavičasta tona. Bez glasa, autorica tako naziva izložbu i nudi nam paletu najrazličitijih prizora.

PREDVORJE BOLNICE U DUBROVNIKU

Na seriji digitalnih fotografija u boji, upadljivo velikih dimenzija (93 x 123 cm) promatramo gotovo isti ambijent (s manjim varijacijama) predvorja, čekaonice dubrovačke bolnice, a za stranca-promatrača prostor bilo kojeg predvorja na svijetu, u kojem se izmjenjuju ljudi. Boje koje dominiraju prizorom izrazito su hladne; plava, čeličnosiva, srebrna, koju generira odsjaj vode na velikim staklenim površinama. Prizori su snimljeni tako da sjedala predvorja imaju mnogo snažniju tjelesnost od ljudi; ljudi su snimljeni u kontrasvjetlu i prisutni su kao crni obrisi, gotovo sjene. Načinom snimanja ljudima na slici umanjena je tjelesnost, ali je istaknuto nešto imanentno ljudsko; kretnje, geste, poze raspon kojih gledamo na pet velikih fotografija, u maniri filmske sekvence. Umjetnica je estetizirala prostor, suprotstavljenošću stalnosti ambijenta i izmjene ljudi podvukla je životnost ambijenta, pulsiranje energije u prostoru. Fotografije su iznimne vizualne ljepote, koju uvećava činjenica da je prostor sam po sebi neatraktivan i značenjski nabijen negativnim konotacijama.

Dvodimenzionalnosti izloženih fotografija parira tjelesnost novonastale serije light-boxova. Čini mi se kao da su svjetlosne kutije u prostoru Galerije Bukovac drugi pol onih predstavljenih u Galeriji Sebastijan. Lirska i intimna natopljenost prošlogodišnjih izložaka sa sveprisutnim elementom prirode i autorici bliskih ljudi na ovoj se izložbi mijenja, te je jedini portret na light-boxu lice starije neznanke, a jedina ljudska figura okrenuta je leđima. Element prirode zamijenjen je artificijelnim tvorevinama. I naizgled idilična scena kupališta uključuje željeznu strukturu u prednjem planu, a gotovo polovica prikaza predstavlja neku nedovršenu arhitektonsku konstrukciju u izrazito hladnim tonovima. Enigmatsku kutiju s prikazom tri okrugla otvora kroz koje se probija svjetlost, čitam kao posljednji izložak, koji sažima u sebi načelo ovogodišnjih prikaza; pobjedu ljepote artificijelnoga.

SIMBOLIKA MOTIVA PROZORA

Jedina poveznica s prošlogodišnjom izložbom snimka je prozora projicirana na zid male, odvojene izložbene prostorije. Prozor s biljem zapravo je prozor autoričina intimnog, životnog prostora. Prozor koji se otvara pogledu na zatvoreni prozor preko puta.

Izložba Ivane Pegan nudi igru različitih razina prostornosti i iluzije, od dvodimenzionalnosti fotografija bolnice i njihove gotovo filmske retorike, nematerijalnosti snimke prozora do oprostorenih fotografija light-boxova i fizičke prisutnosti zvučnika-skulpture u prostoru galerije. Vrlo važna odrednica izložbe reagiranje je na prostor Dubrovnika, već nekoliko godina radni i životni ambijent umjetnice. Promatram njezinu prošlogodišnju izložbu u Galeriji Sebastijan kao neku vrstu apoteoze ljepoti okoliša, njezina uključivanja u kreativni proces, a izložbu u Galeriji Bukovac kao preispitivanje takva stajališta. Ivana Pegan Baće izložbom Bez glasa svjedoči nijemu ljepotu umjetnoga svijeta, konstruktivnim, kreativnim principom estetizira zbilju i pokazuje ljepotu koja bi nam, bez njezine intervencije, zasigurno, ostala nepoznata.

Rozana Vojvoda