Snovi i vizije Ane Feiner-Žalac

Snovi i vizije Ane Feiner-Žalac

Ovih dana upravo izlazi multimedijalni CD ROM u povodu zimske izložbe Ane Feiner-Žalac u Kabinetu grafike HAZU. Izložba je predstavljena virtualnom šetnjom po izložbenom prostoru te videozapisima (film Rotulus o stvaralaštvu umjetnice, pozdravni govor Ane Feiner-Žalac s otvaranja) i fotografijama s otvaranja

Tijekom studenog i prosinca 2004. u Kabinetu Grafike HAZU priređena je izložba crteža akademske slikarice i grafičarke Ane Feiner-Žalac, koja već više od tri desetljeća živi i radi u Ingolstadtu (Njemačka). Nakon dosta duga izbivanja s domaće likovne scene javila se ponovno prije nepune tri godine na 3. hrvatskom trijenalu crteža kao gošća. Ovom se prigodom publici predstavila ciklusom od 56 radova, koji je ostvarila u proteklih sedam godina. Autorica koncepta izložbe i kataloga je Ružica Pepelko, dok je predgovor napisala ravnateljica Kabineta grafike Slavica Marković.

Ovih dana upravo izlazi multimedijalni CD ROM u povodu zimske izložbe. Glavni izbornik sadržava katalog radova, tekstove autora izložbe, životopis umjetnice, www-prezentaciju, katalog izložbe, pozivnicu, plakat, pomoć za istraživanje medija, izbor glazbe, uz izbor jezika (hrvatski, njemački). Izložba je predstavljena virtualnom šetnjom po izložbenom prostoru te videozapisima (film Rotulus o stvaralaštvu umjetnice, pozdravni govor Ane Feiner-Žalac s otvaranja), i fotografijama s otvaranja. Kabinet grafike tako nastavlja vrijednu akciju izdavanja CD ROM-ova, kojima bilježi svoje važne izlože (3. hrvatski trijenale crteža, 3. hrvatski trijenale grafike, Lovrenčić - donacija crteža, Hrvatski sportski plakat...).

Autorica se koristi vlastitom specifičnom tehnikom solopress (lat. solo = sam; press = pritisak), koju rabi za crteže, i koja se (još) ne spominje u stručnoj literaturi. Ana Feiner-Žalac valjkom nanosi grafičku boju (Aqua Linodruck) na staklene, drvene i slične površine na koje postavlja papir. Uporabom šablona i crtanjem po poleđini papira nastaju zanimljivi otisci creža koji reflektiraju umjetničine unutarnje vizije, tematiziraju njezinu vlastitu sudbinu, prikazuju muške i ženske likove te likove svetica.

Ta svestrana umjetnica njeguje intenzivnu duhovnu komponentu u svom stvaralačkom činu i uopće u životu. Posebno proučava mjesto žene u umjetnosti, kao subjekta - umjetnice te kako ona izgleda u očima druge žene. Osim što drži predavanja i seminare pod naslovom Umjetnost žena tijekom pet stoljeća - 1995. pokrenula je Ingolstadske dane umjetnica Listopad je žena (koncepcija izložbe i simbol), međunarodni festival umjetnica, na području likovnih umjetnosti, književnosti, kazališta, muzike, kabareta, koji traje cijeli mjesec i jedini je takva tipa u Njemačkoj. Ana Feiner Žalac završila je Školu primijenjenih umjetnosti i Grafički odjel na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Majstorsku radionicu kod Krste Hegedušića te istodobno poslijediplomski studij grafike za ilustraciju kod profesora Alberta Kinerta.

Kako se Njemačka odnosila prema umjetniku iz manje sredine?

- Različito. Dio ljudi pita se imamo li mi uopće sveučilišta. Tu uopće nije riječ o nama, nego o predrasudama te sredine, koja nije onoliko školovana kako idealiziramo. No, prosječni Hrvat ima jako visoku naobrazbu u odnosu na Europu. Kada sam došla u Njemačku, znala sam mnogo više o njemačkoj kulturi nego sredina u kojoj sam živjela, jer je takav bio sustav našeg školovanja. Tuđe kulture samo nam otvaraju širi pogled.

Imate i iskustvo predavanja na školama?

- Da, u Zagrebu sam predavala na Školi primijenjenih umjetnosti. Poslije sam u Njemačkoj bila pozivana na razne akademije i u kulturne ustanove, kao na primjer u Hans-Seidel-Stifftung u Münchenu. To je zaklada pod bavarskom vladom, gdje i danas držim seminare i predavanja, te na Univerzitetu u Regensburgu. Ondje su i objavili moja predavanja. Uvijek tim seminarima pokušavamo promovirati i hrvatsku kulturu, ili barem njezin dio. Tako smo na primjer prije nekoliko godina na filmskom festivalu u Münchenu, posredovanjem Hans-Seidel-Stifftung, sin i ja, napravili seminar u trajanju od dva dana, o 105 godina hrvatskog filma. Uspjeli smo progurati hrvatski film.

Koje ste seminare držali na likovnim akademijama?

- Predavala sam razvitak ženskog slikarstva, odnosno predavanja i seminare pod naslovom Umjetnost žena tijekom pet stoljeća. To je vrlo zanimljivo, jer žene su tijekom povijesti živjele u različitim socijalnim i pravnim okolnostima od muškaraca. Ženama je bilo zabranjeno studirati, samostalno prodavati slike. Upravo na toj problematici radim već trideset godina i imam jako veliki fundus dijapozitiva. Želim pokazati profesionalnost žena tijekom stoljeća. Mi znamo o umjetnicima, no umjetnice su manje zastupljene, one tek sad ulaze u leksikone.

Jeste li uključili i hrvatske umjetnice u ta predavanja?

- Jesam. Primjerice, ako se radi dvadeseto stoljeće, Slavu Raškaj obvezno.

O čemu su bila ostala vaša predavanja?

- Iz estetike, zatim o odnosu filmske i likovne umjetnosti, uopće o intermedijalnosti; seminari intuitivnog crtanja, gledanja slike, sadržaja slike, uopće govor slike. Kad je riječ o intuitivnom crtanju, pokušavam poticati mlade ljude da gledaju u sebe, što imaju reći. Da ne gledaju trendove oko sebe i da ne kopiraju druge. Da ne prepisuju zadaće od drugih nacija. Ne može se uzeti govor koji je stvoren u New Yorku ili Münchenu i presaditi ga u Zagreb. Riječ je o različitim stvarnostima, drugoj problematici. Svaki narod ima naime svoju paradigmu koja nas prisiljava drukčije misliti i dati taj naš dijalekt u likovnom govoru.

Zanimljivi su vaši ciklusi svetaca - čuda svete Barbare, svete Katarine.

- Nisam imala namjeru slikati čuda. Imala sam viziju. Nisam slikala svetu Barbaru. Kad je slika bila gotova, ono prvo što mi je palo napamet - možda sam mislila na svoju mamu Barbaru. Pomislila sam i na sve žene koje su prošle Drugi svjetski rat. Pa neka bude sveta Barbara! To je bilo intuitivno, prvo što mi je palo napamet. Poslije sam tek shvatila da sam zaista naslikala atribute muke sv. Barbare, iako ih prije nisam poznavala.

Početni vam je medij bila grafika?

- Da, završila sam grafiku, no u Majstorskoj sam počela slikati i slikam do danas. Najprije na staklu, jer me staklo fasciniralo, ali ne kao naivno slikarstvo, nego jednostavno kao medij, i još me privlači. Zatim ulje, jer sam jako trebala boje. Neko sam vrijeme slikala samo u crvenoj boji. To je također fascinacija iz djetinjstva, kad je prvi put crvena boja ostavila trag na bijelom papiru.

Solopress je vaša vlastita tehnika?

- Da. Sanjala sam slike golemih formata na velikom zidu i sve su bile u tehnici koju nisam poznavala. Dugo sam tražila izraz za to. I onda sam trebala raditi neki drvorez, ali nisam imala strpljenja rezati ga. Brzo radim i drvorez mi je davao previše otpora. Nisam imala mira, počela sam dalje na tome raditi i eksperimentirati, tako da sam došla do te tehnike, koju sam sada razvila. I nazvala sam je solopress. To je bilo negdje 1997. godine. Sve se stalno razvija. Meni ta tehnika daje novu mogućnost: duhovno ići što dublje.

Stalno spominjete vizije, snove. I u dokumentarnom filmu kažete da ste oduvijek bili sanjar.

- To je iznimno intenzivna slika, koju u sebi nosim još od djetinjstva. I te vizije - kao da imam šesto čulo. I u životu uvijek vidim korak dalje, što je jako dobro, ali i opterećuje. To je senzibilitet umjetnika, bez toga očito ne ide.

Razgovarala Barbara Vujanović