Skica za tragediju

Skica za tragediju

Glumci Komedije nisu samo uvježbavali Majku Hrabrost nego su s tekstom u prijevodu Antuna Šoljana i songovima u prepjevu Ivice Krajača učinili sve da nam je što više približe, ali redatelj kao da je putem odustao od polazne zamisli

Među hrvatskim kazališnim redateljima Brechtom se možda naviše zanosio svojedobni direktor zagrebačke Komedije Milan Lamza. Nakon jednoga od posjeta Berliner Ensembleu vrlo je pomno na pozornici Komedije kao potpuno strano tijelo za navike njezinih tadašnjih glumaca i publike režirao Brechtova Dobroga čovjeka iz Sečuana, s rezultatom koji nije bio duga vijeka. Kada bi taj redatelj mogao kojim čudom sada gledati na toj pozornici Brechtovu Majku Hrabrost, bio bi možda dvostruko zadovoljan. Prvo zato što noviji naraštaji glumaca (pridružuje im se i Vlado Kovačić) pokazuju veće zanimanje i mogućnosti u pogledu pristupa i ostvarenja likova iz djela velikoga pjesnika i kazališnoga reformatora Bertolta Brechta. A zatim, ako bi bio neskroman, i zato što bi mogao bi ustanoviti kako redatelj Krešimir Dolenčić ni s brehtijanski raspoloženim i osposobljenim glumcima nije postigao mnogo više od njega.

BRECHTOVA KAZALIŠNA TEORIJA

U Düsseldorfu 1938. Brechtova su se djela našla na izložbi degenerirane umjetnosti. Sljedeće godine on je već u emigraciji, gdje za pozornicu piše i svoju kroniku Tridesetogodišnjega rata Majka Hrabrost i njezina djeca, prvi put tiskanu u Londonu, praizvedenu u Zürichu 1941, a zatim sa stanovitim preinakama na otvaranju kazališta Berliner Ensemble u režiji autora 1949. Ta predstava s Helene Weigel u naslovnoj ulozi 1954. osvaja prvu nagradu na Svjetskom kazališnom festivalu u Parizu. Od tada do naših dana kazališta se ne prestaju baviti tim djelom koje se po svojoj dramskoj koherentnosti koja živu nazočnost likova nikada ne žrtvuje tezi i po svojoj poetskoj snazi, umnoženoj glazbom Paula Dessaua, s razlogom ubraja među najbolja ostvarenja Brechtova zrela razdoblja. Upravo s tim se djelom na pozornicama nerijetko dovode u pitanje postavke Brechtove kazališne teorije (u koju prema nekim izvorima, poput intervjua iz 1953, ni sam autor nije bezrezervno vjerovao), jer taj komad izvrsno funkcionira i u teatralizacijama koje vjerno slijede postupke Brechtova epskoga teatra, kao i u onima koje mu pristupaju kao klasičnoj drami otvorenijega oblika, ili pak onima koje na njega primjenjuju vlastiti sustav teatralizacije poput redatelja Antoinea Viteza u Parizu, koji radikalno prekida s brehtovskom tradicijom, kroniku čini svevremenskom tragedijom i na svoj je način iskazuje simbolima. Izvan kanona Brechtova epskoga teatra kretale su se i režije Majke Hrabrosti Jana Kačera u Pragu i Tomislava Radića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Smještajući Brechtovu dramu kroniku u Komedijin za dočaravanje prostranstava neprimjereno skučen prostor, pri čemu skladnom scenografijom pomaže scenograf Miljenko Sekulić, a svevremenski bezbojnim kostimima kostimografkinja Ana Savić Gecan, redatelj i tekst drame radikalnim kraćenjima skučava na najmanju moguću mjeru, ako ne i više od toga, svodeći djelo s dvanaest prizora i devet songova na dvosatno trajanje bez stanke. Ipak, redatelju je kombinacijom izrazito epskih postupaka (narativno najavljivanje prizora, izravno obraćanje publici songovima) sa sve više simboličnih elemenata (patetična Pieta majke i kćeri s asocijacijama na Kralja Leara i Cordeliju), na sugestivan način uspjelo od samoga početka stopiti vrijeme zbivanje drame i njene prve pojave uoči Drugoga svjetskoga rata s našim vremenom, vrijeme pisca i vrijeme publike sa proživljenim ratnim iskustvima u tako reći tragični prezent koji govori o ratu što neprestano traje, mijenja podneblja i oblike, ali ne može stati.

NE USTRAJAVANJE NA DOBRU PUTU

No na tom dobro pronađenu putu predstava nažalost ne zna ustrajati, režija se zadovoljava izvrsnim rješenjem nekolicine ključnih prizora, da bi druge samo naznačila kao prijelaz i kraći put prema snažnu učinku završnoga skupnoga songa. Najveći je promašaj predzadnji prizor u kojem nijema Kattrin bubnjanjem upozorava na opasnost i pada žrtvom svoga plemenita podviga, koji obično dovodi ovaj dramski apel protiv rata do njegova vrhunca, a u kazalištu Komedija odigra se u potpunu mraku, s trkom i vikom glumaca kroz gledališta, pri čemu na tom mjestu gledatelj jedva može razabrati čak i fabulu.

Krećući se u smjeru suvremene tragedije koja tematizira zabludu borbe za preživljavanje u ratnim okolnostima parabolom o trgovkinji koja gubi jedno po jedno svu svoju djecu i ostaje zaslijepljena iluzornim nadama, Dolenčićeva predstava zaustavila se u fazi vrlo inventivne, ali odveć brzoplete skice. Sve što je više od toga može zahvaliti glumcima, koji su na pragu sjajnih, no u tim okolnostima ponekad nedostižnih ostvarenja. Jednako suverena u pjevačkom i glumačkom pogledu Jasna Bilušić kao Majka Hrabrost pomno odmjerava hoće li otkrivati više majku ili trgovkinju, pri čemu je ono što pokreće njezine poslovne aktivnosti više strah od svuda prisutne propasti nego hrabrost (o kojoj uostalom govori kako je siromahu potrebna čak i za to da bi svakoga jutra ustao iz postelje). Suzdržana osjećajnost u njezinu stradanju pojačava tragične razmjere, njezin odnos prema djeci i prijateljima iskazan je vrlo nenametljivom i autentičnom osobnošću. Jasna Palić-Picukarić, kojoj je u ulozi Kattrin uskraćen prizor s bubnjanjem, to nadoknađuje drugim vrhunski ostvarenim trenucima iskazivanja nježnosti, solidarnosti i patnje s drugima, a najveće iznenađenje u ženskom dijelu ansambla donosi Renata Sabljak u izvanredno prodorno, intenzivno i uvjerljivo ostvarenoj ulozi koketne i izazovne Yvette.

GLUMCI I PUBLIKA ZASLUŽILI SU VIŠE

Među glumcima najpotpunije ostvaruju šanse svojih uloga Adam Končić kao stariji i hrabriji sin Eilif te obojica muškaraca u nadmetanju za naklonost Majke Hrabrost, Nedim Prohić kao Kapelan i Vid Balog kao Kuhar. U vrlo spremnom glumačkom ansamblu u ulozi mlađega i manje bistra sina Ementala sudjeluje Ronald Žlabur, a sa po više epizodnih uloga Tomislav Martić, Goran Malus, Vinko Kraljević.

S iznimkom Prosjačke opere kazalište u Zagrebu nema sreće s Brechtom. Bilo je, doduše, nekoliko znamenitih predstava kao Kavkaski krug kredom s Mirom Stupica u režiji Bojana Stupice u HNK, Majka Hrabrost i njezina djeca s Mirom Furlan u režiji Tomislava Radića, također u HNK, Galileo Galilei s Dragom Krčom u režiji Dina Radojevića u Dramskom kazalištu Gavella. No u vezi s Brechtom meni se barem čini da je najživlji trag ostavila predstava protiv Brechta. Ona u kojoj Redatelj (odnosno Brecht, a igrao ga je Boris Buzančić) režirajući Shakespeareova Koriolana dušom i tijelom stoji na strani pobunjenika, da bi istodobno u zbilji stao na stranu tenkova koji upravo guše pobunu na berlinskim ulicama. Riječ je o drami Güntera Grassa Plebejci uvježbavaju ustanak, koju je u koprodukciji Teatra ITD i Drame HNK na pozornici i u gledalištu Teatra ITD režirao Georgij Paro. Kako su sociologija i estetika u kazalištu najuže povezane, bila bi zanimljiva tema o recepciji Brechtova teatra u nas, jer je ona osim u prigodama gostovanja Berliner Ensemblea bila vrlo kolebljiva. Hrvatsko je kazalište u prošlom stoljeću dugo vremena bilo mnogo otvorenije prema teatru apsurda nego prema Brechtu.

Glumci Komedije nisu samo uvježbavali Majku Hrabrost nego su s tekstom u prijevodu Antuna Šoljana i songovima u prepjevu Ivice Krajača učinili sve da nam je što više približe, ali redatelj kao da je putem odustao od polazne zamisli. Bio je na tragu da kroz Brechta i Dessaua scenski iskaže gorčinu tragedije našega podrugljiva vremena ratova i profiterstva bez početka i kraja, a zadovoljio se tek skicom. Bez obzira na opću repertoarsku zbrku u kojoj je uzaludno pitati da li je kazalište Komedija baš najpodesnije mjesto za to djelo, u svakom slučaju glumci i publika zaslužili su više.

Marija Grgičević