Seks, laži i virusi

Seks, laži i virusi

Piccirillo dolazi do pohvalno otvorena svršetka, ali ne odveć pohvalno čvrstom razradom zapleta, u kojem se neuvjerljiva verbalna mudrovanja u zamračenom ambijentu šlampavo izmjenjuju s pokušajima fizičkog nadmudrivanja

Tko je glumio u izvornoj verziji Rta straha? Je li James Earl Jones u Ratovima zvijezda bio pod kostimom Dartha Vadera ili je sve to laž, jer mu je naknadno posudio glas? I što je uopće istina?

Tim razgovorom Dan (James Marsden) i Tom (Scott Speedman) nastavljaju upoznavanje u Tomovu stanu, nakon kraćega susreta za šankom obližnjega bara. S prvim pokušajem samouvjerena Dana da poljubi i zavede svoga stidljiva domaćina, razgovor naglo mijenja temu: s koliko je muškaraca (i žena) tko bio do tada i je li mu seks bio ’siguran’? Treći, zlosretni predmet razgovora (AIDS), pokreće nagla Danova spoznaja da je već bio u tom stanu i da je u njega sada namamljen. Uskoro će se naći privezan za stolac kao zatočenik, optužen da je prije nekoliko godina, na istom mjestu, i u pijanu stanju, ne mareći za ’sigurnost’, zarazio Toma virusom HIV-a. Dok testovi ne pokažu da je ’čist’, bit će njegov zarobljenik; u suprotnom, slijedi krvava osveta.

Ne treba biti osobito mudar da bi se zaključilo kako je triler 24. dan s dva, recimo, gay-lika zatvorena u komorni prostor stana, djelo početnika (početnici vole dijaloge o filmovima) i nekoga tko je sklon dramskome pismu. Tony Piccirillo doista je svoj filmski debi, najvjerojatnije s vrlo skromnim budžetom, režirao prema vlastitoj drami, koja bi u svakom uprizorenom izdanju (kazališnom i filmskom) jednako izazvala dojam déjŕ vua. Prva je asocijacija film Djevojka i smrt Romana Polanskog, komorni psihološki okršaj između zlostavljane žene i njezina davnog zlostavljača. Kontekst je u prvom slučaju bitno drukčiji (politički teror), ali je dramaturška matrica trilera slična: zatočenik se na sve moguće načine pokušava osloboditi, a kada mu to ne uspije, postupno popušta i pristaje na psihički rat, pa što bude.

Piccirillov tekst nije ništa manje ambiciozan od spomenutoga parnjaka, ali je bitno slabije razrađen: strukturalno, dijaloški i glumački. Otmičara stalno proganjaju sjećanja (u kratkim monokromatskim flešbekovima), dok mu žrtva pričama o odgovornom ponašanju, sugestijama o seksu, ljubavi i vjernosti, a napose filozofiranjem o istini i lažima, postupno potkopava uvjerenje da je našao pravoga krivca za svoju nesreću.

Piccirillo tako dolazi i do pohvalno otvorena svršetka, ali ne odveć pohvalno čvrstom razradom zapleta, u kojem se neuvjerljiva verbalna mudrovanja u zamračenom ambijentu šlampavo izmjenjuju s pokušajima fizičkog nadmudrivanja. A sva je mudrost u tome da su laži opakije od nepoćudnih seksualnih orijentacija, posljedica nesigurna seksa i ludovanja zloćudnih virusa. I to je već nešto!

Diana Nenadić