Rat, seks i Kinezi

Rat, seks i Kinezi

Ovogodišnji Berlinale obilježili su filmovi vezani uz rat i genocid: od dva filma o ratu u Ruandi, preko stradanja mađarskih Židova u Holokaustu, sudbine pripadnika pokreta otpora u nacističkoj Njemačkoj i kapitulacije cara Hirohita do palestinskih bombaša samoubojica. Druga ključna tema bila je seks - od začetnika američke seksualne revolucije, engleskog preljuba supruge s mentalnim bolesnikom ili talijanskog s muževim automehaničarom, preko njemačke romantične lezbijske tinejdžerske veze, francuskog povratka ljubavi iz mladosti do incesta u skandinavskoj obitelji i dalekoističnog ismijavanja pornografije

55. filmski festival u Berlinu, održan od 10. do 20. veljače 2005, nanovo se potvrdio kao jedan od tri najjača svjetska filmska festivala, premda će teško doseći popularnost Cannesa i Mostre među novinarima i kritičarima. Za razliku od Venecije u rujnu, ili Cannesa u svibnju, Berlinale se u veljači ne može pohvaliti ugodnim okruženjem - nebo nad Berlinom stalno je oblačno, puše ledeni vjetar, a ako ne pada snijeg, tu je hladna kiša. Kad u Cannesu pogledate težak ili depresivan film, more i sunce Azurne obale odmah vam vrati pozitivnu energiju i vraćate se u dvoranu napunjenih baterija. U Berlinu je upravo suprotno; ljudi bježe u zatvorene prostore da bi vratili dobro raspoloženje, a u restoranima se uglavnom zagrijavaju masnijom hranom i alkoholnim pićima. Šetnja dok vam vjetar okreće kišobran naopako, prava je noćna mora.

Ni crveni tepih za zvijezde nije ugodan za zadržavanje pa i one što prije žele ući u Berlinale Palast kako bi se sklonile s hladnoće. Na festivalu su se poneki filmovi našli ne zbog svoje umjetničke kvalitete, nego stoga što u njima nastupaju holivudske zvijezde. Tako je Thumbsucker bio izgovor za dolazak opuštenog i prilično neformalnog Keanua Reevesa (koji nenadahnuto glumi sporednu ulogu zubara i pseudo-psihologa), a In Good Company za defiliranje Dennisa Quaida (koji nastupa u ulozi oca obitelji koji gubi šefovski posao). Na samom otvaranju glavne su zvijezde pak bile Joseph Fiennes (Zaljubljeni Shakespeare) i Kristin Scott Thomas, protagonisti raskošno produciranoga Čovjek čovjeku (Man to man).

Na malim festivalima kritičari se često susreću, razgovaraju i razmjenjuju mišljenja o filmovima. Sa nekoliko tisuća akreditiranih novinara Berlinale je pak, poput svih velikih festivala, pomalo otuđen - svi nekamo jure svojim poslom, a za važnije novinarske projekcije treba se naguravati sa stotinama novinara barem petnaest minuta prije projekcije. Za razliku od opuštenije atmosfere dvaju festivala na mediteranskim lokacijama, projekcije u Berlinu primjer su njemačke discipline - film počinje točno u minutu, a nikome na pada na pamet ostaviti mobitel uključenim ili fotografirati u dvorani. Foto-seanse sa glumačkim zvijezdama, međutim, iste su kao u Cannesu - fotografi se ponašaju kao divlja horda, viču, naguravaju se, zovu zvijezde osobnim imenima i bučno negoduju ako im nije dano dovoljno vremena da fotografiraju zvijezde iz svih mogućih kutova.

NOVI METROPOLIS

Arhitektonski, Berlin je doživio velike promjene nakon ujedinjenja, a gradnja novih spektakularnih zdanja nastavlja se bez predaha. Potsdamer Platz, pored kojeg su smještena sva festivalska zdanja, pravo je čudo moderne arhitekture, s neboderima oštrih linija koji prostoru daju atmosferu Manhattana. Zamjetan su trend prozirni zidovi poslovnih zgrada koji uredske službenike pretvaraju u izložbene eksponate koje, osobito nakon što se upale svijetla, može gledati svaki ulični prolaznik. Press-centar smješten je u super-luksuznom Grand Hyattu, što festivalskim zbivanjima daje dodatnu grandioznost.

Konačno, treba reći da Berlin živi u punoj mjeri sa svojim festivalom - deseci tisuća njegovih građana gledaju festivalske filmove, čekajući u nepreglednim redovima za ulaznice, gotovo sve projekcije su rasprodane a za vrijeme deset festivalskih dana festivalski centar doista postaje srce njemačke metropole.

POZIV NA RASNU TOLERANCIJU

Govoreći o gledateljima, treba odmah spomenuti iznimno srdačnu reakciju publike koja je do posljednjeg mjesta napunila dvoranu 8. berlinskog Cinestara, u programu Međunarodni forum mladih autora 55. Berlinalea, u kojem je na četiri projekcije prikazan film Oprosti za kung-fu mladog hrvatskog redatelja Ognjena Sviličića (Split, 1971). Popunjenost dvorane i propust ležernog forumskog protokola (znatno neformalnijeg u odnosu na glamurozni protokol glavnog programa tj. konkurencije) doveli su autora u situaciju da film gleda sjedeći na stubama, zbog čega su mu se organizatori javno ispričali.

Projekcija na prilično velikom platnu tražila je uvećanje koje ispodprosječna kvaliteta snimke (inače izvorno 16mm, prebačena na 35mm) nije mogla podnijeti, pa je slika u većini kadrova bila prilično mutna, a brojne pomične mrljice pojačale su loš dojam o kvaliteti projekcije. Snimatelj Vedran Šamanović publici je izrazio žaljenje zbog loše kopije, čak izjavivši da to (tehničkom kvalitetom, op. a.) nije film koji su snimili.

Ipak, tehnički problemi ostali su u sjeni vrlo kvalitetnog, hrabrog i zrelog Sviličićevog filma koji u priči o patrijarhalizmu i tradicionalizmu dalmatinske Zagore iznimno vješto kombinira teške dramske i komične elemente, nikad ne praveći pogrešan korak. U svojoj poruci protiv rasne i druge netolerancije, ovaj je film višestruko snažniji i od filma Man to Man koji je otvorio ovogodišnji Berlinale.

Nakon svojedobne pobjede Brešanova Maršala u Forumu i prošlogodišnjeg ulaska Svjedoka u konkurenciju (uz nagradu za mir i nagradu Ekumenskog žirija), olakšan je put i drugim hrvatskim autorima, a uvrštenje Sviličićeva filma u program Foruma potvrđuje da je hrvatska kinematografija u Berlinu nesumnjivo na cijeni (za razliku od Cannesa i Venecije).

Nekoliko zanimljivih pitanja postavljeno je autorima filma u razgovoru s publikom održanom neposredno nakon projekcije. Prirodnost interpretacija potakla je moderatora da upita jesu li svi glumci profesionalci (svi su osim jednoga), a zanimalo ga je i koliko je prikazan ambijent tipičan za Hrvatsku, na što je Sviličić spremno odgovorio da u ovom filmu namjerno nema hrvatske urbane kulture, već su prikazani korijeni mentaliteta, s planinama u pozadini koje simbolički sprječavaju dolazak novog. Redatelj je naglasio i namjerno korištenje malo detalja, boja i pokreta kamere, kao i uporabu glazbe šezdesetih i sedamdesetih koju i sam obožava, a za koju je moderator primijetio da se odlično uklapa u prikaze prirodnih prostranstava u stilu američkog filma toga doba. Daria Lorenci je istakla da joj je s obzirom da je rođena u Sarajevu poznat mentalitet likova u filmu, te da je za ovu ulogu pronašla u sebi osjećaje koje je željela podijeliti s drugima, što joj je donijelo spontani aplauz publike.

Kao naredni projekt Sviličić je najavio priču o ocu i sinu koji idu u Zagreb na snimanje filma u režiji njemačkog redatelja.

Svečanom prijemu kojeg su u nakon projekcije u prostorijama hrvatskog veleposlanstva u Berlinu organizirali veleposlanica Vesna Cvjetković Kurelec i HRT, priključila se i Anna Hoffmann, programska koordinatorica Foruma, koja je izrazila želju da ove godine prisustvuje Festivalu igranog filma u Puli, vidi cjelokupnu hrvatsku godišnju igranofilmsku produkciju, te ostvari izravnu komunikaciju s hrvatskim filmskim autorima i producentima.

MLAKO OTVARANJE

Kao umjetničkom ravnatelju Festivala igranog filma u Puli, moj primarni zadatak u Berlinu jest izbor filmova za međunarodni program festivala, a odabir nije bio nimalo lak. Prvi film u konkurenciji ovogodišnjeg filmskog festivala u Berlinu - Man to Man redatelja Régisa Wargniera (najpoznatijeg po filmovima Indokina i Istok-Zapad), ostavio je prilično mlak dojam. Ta staromodna drama o antropologu koji dovodi par mladih pigmejaca u Škotsku kako bi istraživanjima dokazao da su oni spona između čovjeka i majmuna, snimljena je prekasno i prekonvencionalno da bi bila aktualna i dojmljiva, te odaje posvemašnju izgubljenost u vremenu.

Nostalgični filmovi snimljeni u duhu prošlosti još su i danas jako prisutni, prije svega u europskoj kinematografiji, a u njihove ljubitelje ubraja se i potpisnik ovoga teksta, no film koji želi izraziti snažnu političku poruku morao bi imati snažniju vezu sa stvarnošću. Tema rasizma sigurno bi mogla reflektirati neku aktualniju priču od patuljastih crnaca koji se izlažu kao atrakcija u zoološkom vrtu i na druge načine ponižavaju.

Glavni problem scenarija jest u brojnim naivnostima, jer gledatelj često s lakoćom predvidi situaciju koju glavni lik ne očekuje - primjerice, što bi učinio zatvoreni Afrikanac kad mu se njegov tamničar približi na milimetar ili kad mu u ruke dođe drveni štap za mjerenje. Što se vizualnosti tiče, treba reći da je riječ o filmu koji u svojim lijepim, slikovitim uvodnim i završnim kadrovima afričke divljine (a donekle i temom, kroz odnos prema domorodcima) ipak ne uspijeva dosegnuti slavnu Misiju, pa ni Gorile u magli, dok se u škotskim ambijentima najviše oslanja na Howard’s End.

U glumačkoj ekipi više od svih drugih svojom prirodnošću fascinira crnački glumački par naturščika u dirljivim ulogama otetih domorodaca. Pogled Kristin Scott Thomas zrači osjećajnošću i toplinom koja nije najpogodnija za ulogu beskrupulozne trgovkinje divljim životinjama. Joseph Fiennes preočito se trudi, te mu u ulozi antropologa koji se razvija od beskrupuloznog znanstvenog karijeriste do požrtvovnog prijatelja pigmejaca nedostaje glumačke spontanosti. Uvjerljivog negativca odglumio je pak Iain Glen, samouvjereno i pouzdano.

Da film nije prikazan na otvaranju Berlinalea, bio bi vjerojatno dočekan s manjim očekivanjima i provukao se bez previše buke, jer je riječ u vizualno atraktivnom, raskošno produciranom i posve gledljivom dvosatnom ostvarenju uglednog redatelja s poznatim glumačkih imenima, no ovako je iznevjerio očekivanja svih onih koji su za početak očekivali nešto znatno snažnije.

AMERIČKE PRODUKCIJE I KOPRODUKCIJE

Nakon otvaranja slijedile su pretežno američke produkcije i koprodukcije. Thumbsucker Mikea Millsa naivna je priča o odrastanju američkog tinejdžera koja usputno ukazuje na poneke stvarne probleme te populacije u SAD-u, američko-irska Ludnica (Asylum) Davida MacKenziea (Mladi Adam) solidna je mainstream drama o zabranjenoj ljubavi liječnikove žene i pacijenta, s vrsnim glumcima na čelu sa savršeno ciničinim Ianom McKellenom, dok je američko-južnoafrički Hotel Ruanda Terryja Georgea prikaz krvavog građanskog rata u Ruandi kroz sudbinu hotelskog upravitelja koji je spasio živote stotina Tutsija (snimljen po istinitim događajima), pomalo razvodnjen fokusiranjem na obiteljsku priču glavnog protagonista, autocenzurom masakra i neprimjereno sretnim krajem.

Među europskim filmovima najviše je razočarao scenaristički nedorečen i nevješto režiran talijanski film Provincia meccanica debitanta Stefana Mordinija, o raspadu nekonvencionalne radničke obitelji nakon ženinog preljuba s muževim prijateljem. Francuski redateljski veteran Andre Téchiné snimio je solidnu, konvencionalnu dramu Vremena se mijenjaju (Les temps qoi changent) o muškarcu koji želi zavesti udanu ženu s djecom, koja je bila ljubav njegove mladosti. Najveća je vrlina filma u glumačkim pojavama Gérarda Deperdieua i Catherine Deneuve, no Téchiné je nažalost isprepleo previše priča, pa ih je većina ostala nedorađena.

Dobro raspoloženje među publiku unijela je njemačko-španjolska komedija One day in Europe, drugi film mladog njemačkog redatelja Hannesa Stöhra, s četiri priče koje se paralelno odvijaju u četiri europska grada za vrijeme važne nogometne utakmice. Lucidno ismijavanje kulturnih i jezičnih razlika Europljana sjajno funkcionira u moskovskoj, istambulskoj i španjolskoj epizodi, ali film gubi na snazi u zadnjoj - berlinskoj.

Dvosatna njemačka drama Posljednji dani Sophie Scholl (Sophie Scholl - Die letzen Tage) Marca Rothemunda autentična je i snažna priča o pripadnici otpora nacističkom režimu 1943. koja je s bratom osuđena na smrt u montiranom procesu, a film je nakon uzbudljivog uvoda izrazito statičan i komoran, što je posljedica nefilmičnosti predloška. Ne osobito kvalitetnu zabavu pružio je američki film U dobrom društvu (In Good Company) Paula Weitza s Dennisom Quaidom i slabo iskorištenom Scarlett Johansson o vrlo mladom menadžeru, ambicioznoj neznalici koji ocu obitelji oduzima šefovski posao i pokušava zavesti kćerku. Razloge uvrštenja ostvarenja redatelja Američke pite treba tražiti samo u privlačenju holivudskih zvijezda, neophodnih za glamuroznu stranu festivala.

POSVETA MITTERANDU

Šetač s Marsovih poljana (Le Promeneur du Champ de Mars) redatelja Georgesa-Marca Benamoua dočarao je posljednje mjesece života francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda (tumači ga vrlo uvjerljivi Michel Bouquet). U fikcionalnoj filmskoj biografiji utemeljenoj na knjizi Pokojni Mitterand Georgesa-Marca Benamoua ambiciozni mladi novinar Antoine Moreau na predsjednikov poziv dolazi napisati njegovu biografiju, te mu Mitterrand otkriva svoja intimna razmišljanja o životu i smrti, svojim političkim protivnicima, moralu i mnogo čemu drugom.

Francuski socijalistički predsjednik, koji je utjelovljavao ideje ljevice dok se komunizam na Istoku rušio, dočaran je kao osoba izrazito visokog mišljenja o sebi, pametna ali i duhovita, ponekad i na vlastiti račun. Mladi novinar pritom nije samo biograf, nego i katalizator njegovih razmišljanja o rezultatima njegove političke karijere. Nerazjašnjena mrlja u Mitterandovoj biografiji ostaje pitanje zašto se slikao s Petainom i priključio De Gaullevom pokretu otpora tek 1943, a nedavno otkrivena afera s brojnim ilegalnim prisluškivanjima koje je pokojni francuski predsjednik naredio ovdje je diskretno naviještena. Riječ je inteligentnoj, ozbiljnoj političkoj drami koja baca novo svjetlo na Mitterrandovo političko djelovanje.

Ermanno Olmi, Abbas Kiarostami i Ken Loach smjestili su u filmu Karte (Tickets) u vlak na putu za Rim tri stilski različite i zanimljive životne priče, kojima je zajedničko postojanje emocionalnih prekretnica do kojih putovanje odvodi njihove protagoniste

Dok se Olmi odlučio za nostalgičnu, sentimentalnu dramu o starom poduzetniku kojemu će susret s lijepom, mladom ženom otvoriti nove poglede na život, Kiarostami je snimio iznimno duhovitu, luckastu komediju u kojoj su u središtu mladić koji iznenada biva podsjećen na propuste svoga života i vrlo zabavna generalova udovica koja ga maltretira.

Ken Loach je bio najuspješniji u završnoj priči u kojoj je kroz konfrontaciju troje sirovih škotskih navijača i siromašne albanske obitelji pokazao njihovo odrastanje i spoznaju o bitnim stvarima u životu. Snimivši istodobno zabavnu i dirljivu filmsku priču, uz zamjetnu socijalnu osjetljivost, Loach je pokazao iznimnu redateljsku vještinu kakvu danas posjeduje malo koji redatelj. Tri redateljska velikana ovim su omnibusom tako doista ispunila visoka očekivanja festivalske publike.

SUDBINA MAĐARSKIH ŽIDOVA

Film Beznadni (Fateless/Sorstalanság) Lajosa Koltaija povijesna je drama zasnovana na romanu nobelovca Imre Kertesza o sudbini mađarskih Židova za vrijeme holokausta, ispričana kroz odiseju jednog dječaka. Filmu se ne može osporiti povijesna važnost i upečatljivost opisanih događaja. Glumačke interpretacije su iznimno uvjerljive i autentične. Fotografija je vrhunska, što se od Koltaija i očekivalo, a lijepu, srećom u filmu ne prečesto korištenu partituru napisao je veliki filmski skladatelj Ennio Morricone. Ipak, film nije osobito uspio, prije svega iz dramaturških razloga. Ono što odlično funkcionira u romanu, izgleda, nije se moglo s tolikim uspjehom pretočiti u znatno sažetiji, ogoljeni filmski scenarij. A sama radnja ovog razvučenog dvosatnog filma djeluje prilično predvidljivo i već viđeno te nemamo osjećaj da smo nakon Schindlerove liste i Pijanista vidjeli nešto osobito novo na tu temu. No, ne treba zaboraviti ni na političku važnost prikazivanja ovog filma upravo u Berlinu, pred brojnom njemačkom publikom, u vrijeme kada povijesno pamćenje slabi, pa se čak i britanski princ kostimira u nacista. Odluku Dietera Kosslicka treba poštivati i iz čisto filmskih razloga, jer se bez obzira na nedostatke radi o visokoprofesionalno realiziranom ostvarenju koje zaslužuje prikazivanje na Berlinaleu.

Znatno ležernije ostvarenje jest njemački film Duhovi (Gespenster) redatelja Christiana Petzolda, o djevojci iz sirotišta koja u istom danu susreće mladu razbojnicu u koju se zaljubljuje i psihički bolesnu ženu koja tvrdi da je upravo ona njeno dijete oteto u trećoj godini života ispred supermarketa. Priča o neobičnom prijateljstvu dviju djevojki simpatična je, dirljiva i iskreno osjećajna, a izbor dviju mladih glumica (drsku i odvažnu lutalicu Ninu glumi Julia Hummer, a sramežljivu i senzibilnu Toni Sabine Timoteo) besprijekoran je. No, film nažalost ima nekoliko nelogičnosti vezanih za reagiranje likova nakon dokaza o identitetu (ožiljak, madež). U tom smislu osobito je problematična završnica, pa je u konačnici ipak riječ o propuštenoj prilici.

TAJVANSKE PERVERZIJE

Najšokantniji film u konkurenciji bio je tajvansko-francuski Lutajući oblak (Tian bian yi duo yun) u režiji Tsai Ming-Lianga. Ovaj redatelj, rođen u Maleziji 1957, poznat je stalnim posjetiteljima Berlinalea po filmu Rijeka, koji je 1997. osvojio Srebrnog medvjeda. U središtu je radnje njegova novoga filma djevojka koja se vraća iz Francuske u Taipei, gdje zbog opće suše do tekućine može doći samo kradući vodu iz ureda ili pijući sok od lubenice, a u parku susreće starog prijatelja za kojeg doznaje da radi u njenom susjedstvu kao glumac u porno-filmovima. Uvodna scena seksa s bizarnom upotrebom lubenice samo je uvod za erotske prizore koji se kreću od komičnih (snimanje porno-scene pod lažnim tušem kojeg su zamijenile šupljikave plastične boce) do morbidnih u završnici filma (redatelj naredi glumcu spolni odnos sa djevojkom pronađenom u liftu, a koja je izgubila svijest). Takve se scene izmjenjuju s dugim, statičnim kadrovima i operetno kičastim zabavno-glazbenim songovima koji iznebuha presijecaju radnju. Ming-Liangova režija nesumnjivo je originalna, ali dovodi gledatelja do ruba izdržljivosti.

Potpunu suprotnost donio je film Plave riječi Alaina Corneaua, poznatog po filmovima Indijski nokturno i Fort Saganne. Topla je to, romantična i osjećajna drama koja donosi priču o djevojčici koja odbija govoriti, njenoj majci koja nikad nije htjela naučiti pisati (gracilna i senzibilna Sylvie Testud) i učitelju u školi za gluhonijeme koji se u nju zaljubljuje (samouvjereno šarmantni Sergi Lopez). Riječ je o idealnom filmu za prikazivanje na televiziji u nedjeljno popodne, koji će teško ostaviti dubljeg traga.

UTVRĐIVANJE GRAspanA

Osim Hotela Ruande, prikazan je još jedan film o genocidu u Ruandi - Ponekad u travnju (Sometimes in April) Raoula Pecka. Čak je i glavni lik sličan onom u Hotelu Ruanda - radi se o Hutuu oženjenom pripadnicom Tutsija, koji pokušava spasiti nju i djecu (koja ne znaju što su). No, ovaj je film zlatno jači, i to iz nekoliko razloga. Prikazani su ključni elementi rata: rušenje predsjednikova aviona, nemilosrdne egzekucije (uključujući onu najpotresniju, crnačkih časnih sestara), kamioni puni tijela te teška borba za goli život. Prema filmu Ponekad u travnju, Hotel Ruanda je mlaka vodica - ublažena i blijeda verzija istih događaja. Indiferentnost SAD-a prikazana je u Peckovom filmu kroz scene djelovanja američke administracije i ignorantska pitanja njihovih novinara (»Jesu li Hutsiji ili Tutui loši momci?«), a razlozi američkog nemiješanja najbolje su opisani u izjavi vođe Huta američkoj diplomatkinji - u Ruandi nema ni nafte ni dijamanata. Pošteđen nije ostao ni Sud za ratne zločine, kao sredstvo za pranje savjesti. Ipak, u filmu je pretjerano razvučena priča glavnog junaka i njegovog brata koji je poticao na genocid putem radija, pa sa svojih 140 minuta trajanja u završnici postaje pomalo zamoran.

Ruski redatelj Aleksandar Sokurov predstavio se filmom Sunce, posljednjim dijelom tzv. trilogije moći koju čine i filmovi Moloh (o Hitleru) i Taurus (o Lenjinu). Film o danu u kojem se japanski car Hirohito nakon susreta s američkim generalom McArthurom odriče svog božanskog podrijetla i poziva narod na mir, snimljen je gotovo u realnom vremenu, s izrazito dugim kadrovima i vrlo usporenih pokreta likova. Cijeli film je u vrlo mračnim tonovima, potpuno prigušena svjetla. Hirohito je prikazan kao elegantan, ali pomalo smušen, gotovo komičan lik, a njegovi sluge potpuno su zbunjeni i izgubljeni u prostoru. Razgovori Hirohita i McArthura (do kojih dolazimo nakon jednosatnog uvoda) idu pak od državničkih tema do pukih trivijalnosti. O podijeljenim reakcijama na film spomenimo samo da je žestoki aplauz jednog dijela novinara probudio nekolicinu koja je zaspala tijekom projekcije.

Film Otkucaj koji je moje srce preskočilo Jacquesa Audiarda (sina redatelja Michela A.) remake je američkog trilera Fingers iz 1977. u kojem je glavnu ulogu igrao Harvey Keitel. Sada je ulogu utjerivača dugova, trgovca nekretninama i talentiranog pijanista preuzeo vrlo dobri Romain Duris, francuska varijanta glumačkog tipa Colina Farella. Ovaj zanimljiv i uzbudljiv film ispod francuske površine otkriva dobru holivudsku formulu i u konačnici se pokazuje kao ostvarenje kakvo se rado gleda na repertoaru, ali nema većih festivalskih vrijednosti.

Na zatvaranju ovogodišnjeg 55. Berlinalea prikazan je film »Kinsey« redatelja Billa Condona, solidna biografska drama s vrlo uvjerljivim Liamom Neesonom o znanstveniku koji je svojim istraživanjima i knjigama zauvijek promijenio američki odnos prema seksualnosti, dr. Alfredu Kinseyu čija je najslavnija knjiga »Seksualno ponašanje muškaraca« objavljena davne 1948. godine. U situaciji kada se u nas vodi rasprava o potrebi seksualnog odgoja u školama, mnogima će koji danas bave tom temom ovaj film dobro doći da se podsjete (ili da spoznaju) do kojih se zaključaka došlo još prije više od pola stoljeća.

IZNENAĐUJUĆI LAUREATI

Konačno, spomenimo i laureate festivala. Ocjenjivački sud 55. Berlinalea izazvao je opće iznenađenje odlukom da glavnu nagradu festivala, Zlatnog medvjeda, dodijeli (inače vrlo uspješno prenesenoj) južnoafričkoj ekranizaciji Bizetove opere Carmen na lokalnom crnačkom jeziku, filmu U-Carmen eKhayelitsha redatelja Marca Dornforda-Maya. Takva bi se odluka možda mogla shvatiti da je na čelu žirija bio Franco Zefirelli, ali ovako je među okupljenim novinarima izazvala uzdahe nevjerice. Znatno žešću reakciju - zvižduke i povike negodovanja, izazvala je odluka žirija da Srebrenog medvjeda za najbolju režiju dobije film Posljednji dani Sophie Scholl, vrlo komorna i statična drama o tragičnoj sudbini mlade pripadnice pokreta otpora u Njemačkoj za vrijeme nacizma. Film je nagradu očigledno dobio prije svega zbog povijesno-političkih razloga i važnosti teme, a manje zbog izrazito filmskih vrijednosti, jer radi se o predlošku koji je prikladniji za kazališnu predstavu ili čak radio-dramu. Nagrada Ekumenskog žirija također je pripala tom filmu (a koju su prošle godine osvojili Svjedoci), no znatno je razumljivija. Solidna Julia Jentsch dobila je Srebrenog medvjeda za najbolju glavnu žensku ulogu u istom filmu, no na festivalu su viđene i znatno snažnije glumačke interpretacije.

Veliku nagradu žirija dobio je potpuno zasluženo kineski film Paun redatelja Gua Changweia, uglednog direktora fotografije kojemu je ovo prva režija. Radi se o vrlo tečno, mjestimično eliptično režiranom i dirljivom filmu o životu siromašne kineske obitelji, iznimno uvjerljivih likova, vrlo lijepe i ugođajne glazbe i rafinirane fotografije.

Konsternaciju je izazvala odluka da se Srebrnim medvjedom za najbolju mušku ulogu nagradi mladi Lou Taylor Pucci za ulogu u ne osobito kvalitetnoj američkoj teen-drami Thumbsucker. Nagrada za posebna umjetnička dostignuća pripala je filmu Lutajući oblak Tsai Ming Lianga, bizarnoj tajvanskoj parodiji pornografskog filma i mjuzikla, koja je dobila i nagradu međunarodne kritike FIPRESCI za najbolji film u konkurenciji te nagradu Alfred Bauer za nove smjernice u filmskoj režiji, koja se dodjeljuje u spomen na osnivača Berlinalea. Srebrnog medvjeda za najbolju glazbu dobio je Alexandre Desplat za glazbu u filmu Otkucaj kojeg je moje srce preskočilo Jacquesa Audiarda. Dodatno iznenađenje među europskim redateljima i kritičarima izazvala je odluka žirija da Nagradu Plavi anđeo za najbolji europski film dobije Hany Abu-Assad za vrlo solidan film Raj sada o palestinskim bombašima-samoubojicama, no formalno za to nema prepreka jer su koproducenti filma iz Francuske, Njemačke i Nizozemske.

U sekciji Forum nagradu Wolfgang Staudte s pripadajućih 10000 eura dobio je kineski dokumentarni film Prije poplave redatelja Yan Yua i Li Yifan, dok je nagradu međunarodne kritike FIPRESCI u sekciji Forum osvojio također kineski film - Niu pi (Oxhide) u režiji Liu Jiayin. Sudbina se tako poigrala s filmom Ognjena Sviličića znakovitog naziva Oprosti za kung-fu, kojeg su u oba slučaja pobijedili upravo Kinezi. No, mladi splitski redatelj može biti zadovoljan jer je film prikazan na četiri prepune projekcije, a očekuju ga pozivi na nekoliko manjih festivala, gdje će njegove neprijeporne vrline lakše doći do izražaja.

IZLOŽBA O KUBRICKU

Spomenimo na kraju i najzanimljivije među popratnim događanjima na Berlinaelu - izložbu o Stanleyu Kubricku u Martin Gropius Bau (otvorena do 11. travnja). Svakom njegovom filmu posvećena je posebna dvorana puna fotografija, redateljevih zapisa i dijelova originalnih kostima i scenografije, a najviše je prostora dobila 2001. Odiseja u svemiru, predstavljena ne samo modelima letjelica, maskama i skafanderima, nego i originalnim modelom računala Hal 9000 (slavnim okom i klaustrofobičnom računalnom unutrašnjošću). Ipak, najzanimljivija je soba nerealiziranog filma Napoleon, koja donosi Kubrickovu vitrinu s nekoliko stotina knjiga o francuskom državniku i katalog s nekoliko tisuća jedinica, svjedočanstva njegovih zapanjujuće minucioznih priprema za film. Spomenimo i da su u sjećanje na Stanleya Kubricka prikazani svi njegovi filmovi, među kojima i Odiseja sa 70-mm vrpce.

Zlatko Vidačković