Prvi zakon prirode

U romanu Mlada lavica češkoga pisca Josefa Škvoreckoga muškarac u parku do krvi tuče šetača. Kad zgroženi prolaznici pobješnjela muškarca upitaju zašto to radi, odgovori im da je šetač nogom udario njegova psa, jer mu se previše približio. Zatim objasni da je veliki ljubitelj životinja i zato ne podnosi nikakvo nasilje nad njima.

Toga se prizora često sjetim prateći naše, ali ne samo naše, rasprave o različitim pojavama vjerske, rasne, spolne, kulturne, društvene diskriminacije. I premda je tu riječ o pravima životinja, uvijek postanem malčice nepovjerljiv i tada kada čujem govoriti borce za ljudska prava, koji povišenim i prijetećim tonovima upozoravaju na pomanjkanje tolerancije.

Posve je razumljivo da je tolerancija u dvadesetom stoljeću, punom svakovrsna nasilnoga isključivanja i zatiranja drukčijih, postala uzvišena vrijednost demokratskih društava i temelj međuljudskoga suživota. I više od toga, osobno mislim da je tolerancija prema različitim manjinama, kao i onima drukčije vjere i mišljenja, jednom riječi, stvar ljudskoga preživljavanja, ne samo tolerancija prema svemu ljudski drukčijem nego jednako tako prema životinji i prirodi u kojoj i s kojom živimo. Ah, kako je lako i lijepo napisati takvu opću mudrost, a kako je teško prihvatiti istinu da ima sa životom, sa stvarnošću života, zapravo malo zajedničkoga. Gdjekad se divim ljudima koji u javnim nastupima dižu glas za prava diskriminiranih skupina i pojedinaca, a sve mi se češće, kao što rekoh, istodobno događa da se nemalo trgnem prigodom njihove pravedničke oštrine. U ime tolerancije često se izgovaraju i zapisuju najnetrpeljivije i najuvredljivije rečenice. Dakako, ako je čovjeku stalo do istine i pravde, tada neće birati riječi i izgovarati bljutave rečenice, govorit će kako je govorio Martin Krpan u trenucima pravedna bijesa rekavši: Hoću li ga pogačom toviti kad se s kim svađam? Što ga više razbjesni, to mu skrešem u oči. Međutim, kao što znamo, Krpan nije baš bio borac za toleranciju, htio je ukrotiti Brdavsa, a to je i učinio buzdovanom i mesarskom sjekirom. I borci za društvenu toleranciju katkad bi se najradije poslužili ne samo Krpanovim riječima nego i Krpanovim oruđem. Za ljudska bi prava bili spremni istrijebiti poveći dio čovječanstva koji drukčije misli.

Biti uvjeren u istinu i pravdu jedna je stvar, a biti tolerantan nešto je drugo. Čovjek koji želi propovijedati društvenu toleranciju mora je najprije razviti u samu sebi. To ne znači da bi baš bezuvjetno morao ljubiti bližnjega kao sebe, ali sigurno znači da ga ne smije baš mrziti, ako se već odlučio za to poslanstvo. Boj se svoga bližnjega kao sama sebe, kaže moj prijatelj psihoanalitičar Paul Parin. Prevladavati uskogrudnost većine, koja je netrpeljiva prema manjinama, uskogrudnost, koja se rađa iz kolektivnoga straha pred svim stranim, znači prevladavati i vlastitu uskost. A prije svega znači spoznaju da je možda barem malo, barem donekle, u pravu i tko drugi. A borci za toleranciju često su jednom riječi vlasnici jedne i jedine Istine te time zarobljeni u atavističke ideološke sheme.

Prije svega pak, što je slovenski unikum, nikada ne napadaju vladajuće političke lidere, konkretnu vlast, koja je napokon za svaku diskriminaciju izravno odgovorna, nego uvijek neku moralnu i nacionalnu, netrpeljivu i šovinističku, a uvijek apstraktnu većinu, tako da smo stalno svi zajedno na nekakvoj optuženičkoj klupi. I upravo zato lijepe definicije o dijalogu i slobodi drugoga bit će jednako nesadržajne kao što su lijepe, sve dok se borci za toleranciju ne prihvate problema zbog kojih je društvo medijski, politički i gospodarski u pretežitom dijelu nadzirano i savlađivano. Nijedno nadzirano i jednostrano vođeno društvo nije sposobno rješavati manjinske probleme ni djelotvorno razrješavati uzroke koji stvaraju diskriminaciju. Namjesto mjera, a za većinu i prihvatljivih rješenja, takva vlast i takvo društvo uvijek nude maglu, koja se naziva političkom korektnošću. Ni njome si pri toleranciji nećemo moći baš mnogo pomoći. Premda je istina da je politička korektnost američkih sveučilišta potaknula i postavila univerzalne kriterije tolerancije prema različitosti rasnog i kulturnog izvora ili seksualne orijentacije, jednako je tako istina i to da se sama preobrazila u rigidno cenzuriranje i ograničavanje. A glasovita multikulturalnost, koja je istoga izvora, zapravo je već postala stvar biznisa: velike američke korporacije uvode takozvane multikulturalne radionice (multicultural workshops), kojima svoje poslovne ljude žele dublje pripremiti za kulturne posebnosti što ih čekaju u globalnom poslovanju. Čovjek bi pomislio da će u budućnosti glavni čuvari ljudskih prava i tolerancije prema različitima postati globalizacijski profiteri. A i to je dakako jedna te ista magla. Politička korektnost vježba je iz bontona, a ne istinsko razumijevanje drukčijih, ali na svaki ju je način mnogo lakše savladati negoli udubiti se u istinu drugoga.

Ljudi su uvijek mislili da su u pravu, protestanti i katolici, Nijemci i Francuzi, većine i manjine, i upravo je to, biti u pravu, znati istinu, i najciviliziranije narode vodilo u ratove, represalije, ksenofobiju i šovinizam. I ako tko misli da je svijet bio lud i opasan samo u dalekoj prošlosti, vara se. Jednako je lud i danas, i to ponajprije zbog ljudi koji misle da jedini poznaju svu istinu svijeta. Prvi korak k toleranciji jest misao da možda nismo u svemu u pravu, a drugi da nismo najpametniji na tom svijetu. Kad su Voltairea upitali što misli o toleranciji, odgovorio je: oprostimo jedan drugomu gluposti, to je prvi zakon prirode.

Problem tolerancije odnos je prema istini. Uvjerenje da posjeduješ istinu još ne znači da posjeduješ i sposobnost za toleranciju. S filozofskoga stajališta najgora slabost tolerancije jest upravo u tomu što nadomješta istinu relativizmom. Sa stajališta mogućnosti za trpeljiv suživot to je njezina najuzvišenija odlika. A sposobnost dokučiti i prihvatiti misao da nisi u svemu i posve u pravu očito je nešto najteže na svijetu. Jednako je strana onomu šetaču koji je nogom udario psa, kao i psećem gospodaru, koji ga je zbog toga premlatio do krvi.

Prevela Mirjana Hećimović