Pravi Petar Pan

Pravi Petar Pan

Kruta trezvenost Forsterova postaje nositelj aspekta serioznog kao atributa edvardijanskog 19. stoljeća, a Barriejev izdašni nutarnji svijet reprezent one onodobno potisnute no itekako snažne sub-opozicije koja je bujala mimo običaja, zakona i vrednota svakodnevnice odraslih - svijeta imaginarnog i igre

Dječak koji nije želio odrasti, i dalje prebivajući u svojim čarobnim vrtovima, netom je proslavio stoti rođendan (iako se, tehnički gledano, Petar Pan prvi puta spominje dvije godine ranije - 1902, u priči The Little White Bird). Filmski je obilježen dvama vrlo solidnim uracima - Hoganovim Petrom Panom i fikcionalnom biografijom njegova tvorca - San za životom J. M. Barrieja. Potonji naime rabi činjenice iz Barriejeva života no pritom ih preslaguje i preinačava po potrebi, prekrajajući ih u fantaziju, na taj način, umjesto od standardnog suhoparnog iznošenja fakata, ulazeći u samu srž, esenciju piščeve osobnosti; radije no za puki biopic bivajući zainteresiran za prikaz bogate Barriejeve imaginacije. Stoga, kako i ne govori o realnosti, zbilji, trijeznom, logici, prozaičnom (riječju, banalnom) već o transformaciji, mašti, nutarnjem, kreativnosti, vjerovanju, može se okarakterizirati kao fantazija prije nego biografska drama. No radije negoli dihtomiju između stvarnosnog i mašte redatelj naglašava onu između zrele dobi i djetinjstva, tog stanja izgubljene nevinosti za kojim je Barrie zanavijek čeznuo. Mogući slični zaključci mogu se izvući iz nesreće na klizanju brata mu Davida - majčina miljenika, od čije se smrti nikad nije oporavila i čiju je pažnju i naklonost (katkad i na bizaran način - oblačeći se u pokojnikovu odjeću) senzibilni James tako željno pokušavao steći. David je tako za njega ostao reprezent idealnog dječaka - vječnog djeteta koje nije starjelo, u postojbini trajne purilne bezbrižne ugode - Nigdjezemskoj.

LUDIZAM VS. ESKAPIZAM

A ako je David bio nesvjestan izvor originalnoga Pana, poticaj za pisanje o istom zasigurno je došao u liku jednog od pet (iako su u filmu prikazana samo četiri) dječaka Sylvije Llewellyn Davies - Petera, čiji je neslužbeni skrbnik (no prije šesti brat negoli otac) Barrie postao nakon smrti njihovih roditelja (u stvarnosti u vrijeme događanja filmske radnje još su oba supružnika bila živa). Motiv dihtomije u filmu prati i izuzetna slikovnost vrlo ljupkih i evokativnih fantasy-sekvenci u kojima se zbilja isprepleće s fantazijom - oniričko-hipnotički ples s medvjedom jedna je od njih; simboličko-metaforički junakov ulaz u čarobni svijet sobe dok mu supruga istovremeno ulazi u stvarnost i mrak iste - druga. Ipak, filmu nažalost nedostaje jedna jedina, ali važna rezonanca koja bi ga podigla na viši nivo i dala mu dublju dimenziju; to je ono zrnce pomaka, ludosti a koje manjka samom redatelju sklonu stavu pukog Barriejeva eskapizma u utopijsku fantaziju dominacije osobnih vrijednosti, ignorirajući ili prije ne uviđajući ludističku komponentu kao vrlo važnu i krajnje ozbiljnu stavku piščeve osobnosti; stoga prizemno i zapravo plitko jednostrano promatranje Barriejevih čina kao pukog bijega od stvarnosti sprečava i mogućnost produbljivanja cjelokupnog djela, te upravo to postaje stavka koja mu nedostaje. Kruta trezvenost Forsterova naime postaje nositelj aspekta serioznog kao atributa edvardijanskog 19. stoljeća, a Barriejev izdašni nutarnji svijet reprezent one onodobno potisnute no itekako snažne sub-opozicije koja je bujala mimo običaja, zakona i vrjednota svakodnevnice odraslih - svijeta imaginarnog i igre. Depp, poznat po svom također ludistički ekstravagantnom izboru rola stoga postaje savršen izbor za plahog i osjećajnog Barrieja, pravoga Petra Pana, kojeg utjelovljuje na neočekivano suptilan i inteligentno atipičan način, shvaćajući kompleksnost osobe koja nipošto nije sanjar bez dodira sa svijetom svakodnevice. Sve to iznjedrilo je iznimno dirljivim djelom koje bez lažne sentimentalnosti izbjegava jeftinu melodramatiku, i samo je na korak do punokrvnog, velikog filma.

Katarina Marić