POTPUNI USPJEH!

POTPUNI USPJEH!

Bio je to kreativan podvig kakav se u Splitu događa u vremenskim intervalima od otprilike jednoga desetljeća

Nakon što je na početku tekuće kazališne sezone uprava splitskog HNK najavila premijernu izvedbu Verdijeve opere Luisa Miller, splitska kulturna javnost našla se pred izazovom. Većina opernih zanesenjaka u tome je naslovu nalazila tek pogodno sredstvo za dokoličarske rasprave. Ubrzo se javilo mnoštvo, uglavnom negativnih mišljenja u pogledu na izbor naslova i njegovu recepciju. Jedni su nalazili da sadržaj boluje od romantičarske stereotipije i da se ni na koji način ne može povezati sa senzibilitetom suvremene publike. Dakle, samo po sebi djelo je ocijenjeno kao zastarjelo i neatraktivno. Drugi su zlobno primjećivali kako Luisa Miller ima drugorazredno značenje unutar Verdijeva opernog opusa. Tom su djelu jedva pridavali značenje periferijskog slučaja. Slijedom takvih promišljanja govorilo se o tome kako će spomenuto djelo deprimirati soliste i ansambl Splitske opere, te da će se zbog njihove malodušnosti već u tijeku priprema od svega odustati. Bilo je zlosretnih najava (ukoliko nekim slučajem ipak osvane na splitskoj sceni), kako će publika Luisu Miller brzo odbaciti jer kvari ustaljene ukuse i navike. Na sreću ovakve i slične »maštarije« nisu doprle do medija, jer upitno je što bi se iz svega toga izrodilo. Međutim, premijerna izvedba apostrofirane Verdijeve tročinke (koja je oglašena i kao prva hrvatska izvedba) imala je sasvim drukčiji ishod od ranih spekulacija. Ugodno je iznenadila one koji su joj se iz prikrajka suprotstavljali, a još više one koji su mudro izbjegavali da izvanjski utjecaji i sugestije poremete čari premijerne izvedbe.

U pravom smislu riječi to je bila veličanstvena premijerna izvedba, koja je plijenila pažnju puninom izražajnosti svih onih koji su na bilo koji način bili uključeni u realizaciju ovog zamašnog glazbeno-scenskog projekta. Bio je to kreativan podvig kakav se u Splitu događa u vremenskim intervalima od otprilike jednoga desetljeća. Ovo je pak bio prvi potpuni uspjeh solista i ansambla Splitske opere u 21. stoljeću! To je bio blagdan za oči, još više za uši. Ono što je prikazano na splitskoj sceni uspjelo je dodirnuti osjetljivost čak i prosječnog opernog posjetitelja. Čar spomenute premijere prije svega se dala zamijetiti u rijetko viđenom, dosljednom i nadasve doživljajnom prožimanju glazbenog i scenskog u svim fazama izvedbe. Dakako, sve se to zbivalo prema planskoj osi koja se ni na kakav način nije isticala (bilo kakvom izvanjskom ispraznošću ili nadmenošću), a ipak je stalno tinjala. Dapače, ta je imaginarna linija prožimala aktivnosti svakog protagonista, ali je još više utjecala na njihova emotivna stanja i ukupnu atmosferu. Što se izvedba više primicala završetku to je postajalo razvidno kako se kod solista, a isto tako i kod ansambala sve više javlja potreba za odbacivanjem postupaka koji bi vodili u pravcu površinske deskriptivnosti. Činilo se da svaki član zasebno i svi zajedno teže uroniti u skrivene sfere likova koji su im propisani. Taj proces individualizacije tekao je, dakle, spontano u neprekinutim gradirajućim pomacima, koji su slijedili liniju sadržajnog zapleta i složenu organizaciju glazbenog predloška.

U stvaranju kreativnog ozračja velike zasluge je stekao autorski tim kojeg su sačinjavali Petar Selem (redatelj), Ivo Lipanović (dirigent), Ivo Knezović (scenograf) i Dora Argento (kostimografkinja), sa suradnicima Antunom Marinićem (scenski pokret) i Zoranom Mihanovićem (oblikovanje svjetla). Sretna je okolnost što su u svojem dosadašnjem radu pojedini članovi ovoga tima međusobno surađivali na sličnim projektima. I upravo njihovo međusobno poznavanje i uvažavanje, dovelo je do povezivanja njihovih umjetničkih postupaka prilikom izrade Verdijeve Luise Miller. Neupitno je da je redatelj Selem kao najiskusniji i najagilniji član toga četverolista, udario temelje ovoga projekta. Na to upozorava stroga ekonomizacija umjetničkih sredstava i postupaka što ih je ne tako davno ponudio kroz svoja uprizorenja npr. Bizetove Carmen ili Bellinijeve Norme. No, u postavljanju Verdijeve Luise Miller išao je još korak dalje posebno u filigranskoj izradi likova glavnih protagonista. Poredao ih je u parovima kroz trodijelnu razdiobu. U slijedu od najviših prema najnižim glasovnim registrima kao da je želio obilježiti tipologiju karaktera koji vladaju scenom. U konkretnom slučaju odaju se kao najemotivniji i najranjiviji najviši vokalni registri, odnosno ljudski karakteri (Luisa, Rodolfo). U odnosu na njih djeluju kao demonske sile osobe čiji izričaj počiva na najdubljim registrima (Walter, Wurm). Selem je u svojim umjetničkim intencijama naročito vodio računa da međusobna komunikacija među glavnim akterima zadrži draž pune prirodnosti i komunikativnosti. Pri tome je stvorio niz nezaboravnih prizora, npr. dvopjev basova Waltera i Wurma (potom virtuozni trio i kvartet), a napose bolnu završnu scenu. Selemove umjetničke intencije na primjeran je način slijedio scenograf Ivo Knezović koji je s nakošenom scenom, zapravo, ponudio izgled jednog iskrivljenog svijeta. Istodobno je dobio na plastici i dubini. Kostimografkinja Dora Argento sklona je stilizaciji kostima, mada stoje u funkciji prikazivanja povijesnog prostora i vremena u kojem se radnja odigrava. Iako sklona tamnijem koloritu, mora se istaći kako virtuozno oslikava svaki detalj svoje kreacije, stavljajući osobnu kreaciju u službu umjetničkog čina koji se rađa na sceni. Dakako, sav mar spomenutih autora ostao bi jedva zamijećen bez majstorskog učinka Zorana Mihanovića u oblikovanju svjetla. Ivo Lipanović je pouzdano i s prenaglašenim temperamentom vodio glazbenu izvedbu. Iako se dalo zamijetiti da je prilikom izvedbe uvertire orkestru nedostajalo potrebnog tonskog sjaja, ne može se poreći kako je glazbena strana premijere protekla u fino izbalansiranim odnosima između solista i ansambala, te da je ukupan glazbeni tijek bio u punoj mjeri usuglašen s propisanim tempima. Orkestar je bio na razini premijernog zadatka, dok je zbor bio fascinantan (zborovođa Ana Šabašov).

Veličina i značaj premijere Verdijeve Luise Miller na poseban se način mjeri vrsnoćom izričaja solista. U tom lancu nije bilo loše karike. Dapače, među glavnim protagonistima vladalo je suglasje i plemenito nadmetanje kakvo se kod nas rijetko postiže. Svetla Vassileva u naslovnoj ulozi je briljirala. Ponudila je vokalno-scensko tumačenje kakvo je dostojno najznamenitijih svjetskih opernih scena. Branko Robinšak u ulozi Rodolfa dokazao se kao dostojan partner posebno u vokalnoj domeni. U glumačkoj komponenti znatno je zaostajao. Martina Tomčić kao Federica ponudila je rješenja koja su se u svemu uklapala u najpozitivnije intencije izvedbe. Ivica Čikeš je izgarao u interpretiranju uloge grofa Waltera. Bio je prava osoba na pravome mjestu. Konačno je objedinio dramski i glazbeni sloj. Zasigurno je to bila njegova najpotpunija i najzrelija operna kreacija. Paolo Coni kao Miller demonstrirao je sposobnost potpunog uživljavanja u zadani lik. Iako su se u emisiji tona (u punom naponu) dale zamijetiti manje manjkavosti u visokom registru, valja istaći da je stekao simpatije javnosti finim nijansiranjem, toplinom svoga glasa, a napose zavidnom pjevačkom i glumačkom kulturom. Premijera Verdijeve Luise Miller upozorava na pojavu nove zvijezde na hrvatskoj opernoj sceni. To je Ante Jerkunica, nadareni basist. Ulogu Wurma ostvario je u maniri zrelog umjetnika. Od preostalih protagonista ugodno je iznenadio Saša Jakelić (seljak), dok je Nera Gojanović više scenskim gestom, a manje vokalnim tumačenjem oslikala konture lika (Laure).

Verdijeva Luisa Miller naišla je na topao prijem splitske publike. Ona predstavlja podvig pomlađenog ansambla Splitske opere. Istodobno pomiče granice interpretacije spomenutog ansambla, ali zbog toga nameće nove standarde i obveze. Zaželjeti je da ovaj podvig preraste u inspiraciju za njihove daljnje uspjehe.

Miljenko Grgić