Posustali kralj strave

Posustali kralj strave

Gledanje Argentovih novijih filmova više je stvar respekta prema nekadašnjem majstoru nego istinsko uživanje u imaginarnom svijetu strave

Dario Argento očito pripada najzaslužnijim autorima za visoke estetske dosege talijanskog horora. Taj bivši filmski kritičar i suradnik znamenitoga redatelja Marija Bave započeo je redateljsku karijeru potkraj šezdesetih prošloga stoljeća (Ptica s kristalnim perjem), od početka razvijajući prepoznatljiv stilski pristup unutar postojećih žanrovskih okvira. Dosljedan u razradi osebujne vizualnosti (sofisticirana scenografija, kolorističko bogatstvo, promišljeni kutovi snimanja, inteligentna montaža), zbog čega je nazvan i Viscontijem strave, Argento iznimno vješto prožima idilične scene i lirske motive s prizorima stravična nasilja. Kad usporedno s kadrovima bestijalnog mučenja, ili neposredno nakon njih, ugledamo kadrove lijepih ženskih lica, smirene prirode ili nekog idiličnog mjesta, to djeluje iznimno učinkovito na psihu. Ako je doista tako tanka granica između realnosti i imaginarnoga svijeta strave, vjerojatno ćemo pomisliti da se nešto slično može i nama gotovo svakodnevno dogoditi.

Spomenuta autorska filozofija utkana je u Argentove najvažnije filmove nastale tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina. Tijekom devedesetih još uspijeva održati solidnu kvalitetu (Trauma, Stendhalov sindrom, Fantom opere), unatoč djelomičnu negodovanju filmskih kritičara, no u novom tisućljeću to mu sve slabije polazi za rukom. U tom smislu znakovita je Nesanica (2001), priča koja prati seriju okrutnih ubojstava u Torinu na prijelazu tisućljeća, sličnih zločinima koji su u tom gradu počinjeni sedamnaest godina prije. Tada je krivim proglašen tajanstveni patuljak što ga je ubio nepoznati počinitelj, ali umirovljeni istražitelj koji je vodio slučaj (Max von Sydow) i sin jedne od žrtava (Stefano Dionisi) počinju vjerovati da se iza prijašnjih i sadašnjih ubojstava krije ista osoba.

ZAMRŠENA TRILERSKA STRUKTURA

Nesanica je ostvarenje zamršene trilerske strukture, s brojnim iznenadnim prevratima, koje traži priličnu gledateljsku usredotočenost u povezivanju svih pojedinosti priče. Takva narativna strategija, ukoliko ju je izveo majstor kakav je Argento, trebala bi jamčiti dosta gledateljskog uzbuđenja, a budući da je i glumačka pojava Maxa von Sydowa nedvojbeno bliska sotonističkom ozračju (sjetimo se Egzorcista), pomalo začuđuje da Nesanica ne pripada kategoriji dojmljivih filmova strave. No, čini se da je problem upravo u činjenici što Argento ovdje odstupa od prije navedene autorske filozofije koje se čvrsto pridržavao u ranijim fazama svoje karijere.

Njegove sekvence više ne obiluju dijaboličnim ozračjem, ne sadrže iznimno učinkovit spoj europskoga kulturnog nasljeđa, lirskih ugođaja i bestijalnih prizora nasilja, nego izrazitije podsjećaju na krvlju obilno natopljene prizore američkih eksploatacijskih horora. Argento više nije sofisticiran terorist gledateljeve svijesti, autor koji osobito ustrajava na ugođaju zanemarujući donekle koherentnost priče, nego tek redatelj koji uobičajene trilerske zaplete uspijeva podignuti na nešto višu stilsku razinu. Nažalost, slično je stanje i u njegovu posljednjem filmu Kartaš(Il Cartaio), koji se odnedavno može posuditi u domaćim videotekama. Gledanje Argentovih novijih filmova više je stvar respekta prema nekadašnjem majstoru nego istinsko uživanje u imaginarnom svijetu strave.

Elvis Lenić