Pohvala ljubavi

Pohvala ljubavi

U susretu s Wagnerom Zubin Mehta je na svom terenu, što se razabire tijekom cijele izvedbe, u detaljnoj razradi, kontrastu dijatonike i kromatike, u luku cjeline i, što je najvažnije, u suglasju s redateljskom idejom Wagnera lišena romantičarske nadgradnje

Bijeli obzor, hodočasnici, crvenokosa žena, grešnici pod bremenom teških kamenova, vitezovi u oklopu s mačem, Elizabeta s maskom, košmar likova, cijeli fantazmagorični svijet Tannhäuserova dvojstva iz kojega bi želio pobjeći s kovčegom, ali izlaza nema, spušta se zid, vrata ostaju zatvorena. I to je likovno ispričan glazbeni sadržaj uvertire. Slijedi Venerin brijeg. Nema osjetilne raskoši. Uopće ništa u ovome scenskom prikazu opere nije kako smo navikli i kako bismo očekivali. To je ogoljeli, ali uzorno osmišljen Tannhäuser, u kojemu sve ima dubok smisao, ništa nije suvišno i dekorativno. Srednji vijek predstavljen je u dominantno crno-bijelom ozračju. Tannhäuser je stalno odjeven u crnu halju. I Elizabeta je u crnini (nekada nezamislivo), ali ima prizora kada bitnu ulogu igra bijeli veo koji joj prekriva lice ili pleća. Suprotnost srednjovjekovnoj mističnoj, asketskoj svakodnevici neprestana je Tannhäuserova teško zatomljivana žudnja za puninom ljubavi, predstavljena u Veneri. Odjevenu u zlatno i crveno, bujne duge crvene raspuštene kose impresivno je glasovno i scenski tumači izvrsna Waltraud Meier na vrhuncu karijere. Prizor na Venerinu brijegu smješten je u zatvoreni ambijent, u pozadini su nepomične figure, ističe se dugi stol s dva svijećnjaka. Bez bližega kontakta, u nemogućnosti da uspostave trajnu vezu, Venera i Tannhäuser ostaju na kraju osamljeni, svatko pred svojim vratima.

VITEZOVI - PJEVAČI

Tannhäuserov očajnički vapaj za spasom u Djevici Mariji uvodi u drugu sliku, u stvarnost. Sve se mijenja glazbeno i scenski. Hodočasnici su na putu za Rim, umilni glas Pastira (Dječak iz Tölzerškog dječjeg zbora) pjeva u slavu proljeća, Thürinški grof Hermann (premlad i bez dubina Jan-Hendrik Rootering) i osebujno odjeveni vitezovi pozivaju Tannhäusera da se vrati u Wartburg, što on čini na spomen imena Hermannove nećakinje Elizabete u kojoj je pobudio zanimanje koje će prerasti u duboku ljubav. Natpis Germania nostra (u trećemu činu otpast će neka slova) moto je daljega odvijanja radnje. Tannhäuser je u neprestanoj teškoj unutarnjoj borbi, sukobu koji će svladati tek na kraju kad, doduše, kao znak oproštenja ne prolista papin štap nego su prolistale grane u pačetvorinastom staklenom kovčegu znak otkupljenja. Suptilna je i višeznačna igra Elizabetinim bijelim velom, potresna je sama Elizabeta (vrlo je izražajno pjeva i glumi američka sopranistica Nadine Secunde), koja skupljene svijetloplave kose prilično bezbojna lica više podsjeća na običnu seosku djevojku nego na uzvišenu plemkinju za kojom beznadno čezne pjesnička duša Wolframa von Eschenbacha. Suvereno ga tumači bariton još lijepa glasa Bečanin Bernd Weikl, za kojim je u vrijeme nastanka snimke bila karijera duga već dvadeset i osam godina.

U crno odjeven Hermann obećaje ruku nećakinje vitezu koji u svojoj pjesmi otkrije tajnu ljubavi. Gosti u svečanoj dvorani u kojoj se odigrava pjevačko natjecanje u pohvalu ljubavi opet su uglavnom u crnom, a dame u danas vrlo često korištenoj mješavini suvremenosti s blagim naznakama vremena odvijanja radnje s maštovitim frizurama. U središtu je sjajan i duboko potresan René Kollo (povremeni tremolo - debitirao je 1965! - ne može pomutiti njegovo vrhunsko ostvarenje neizmjerno teške naslovne uloge), rastrgan između veličanja putene ljubavi i čistoće odnosa prema Elizabeti, prezren od svih, osnažen tek njezinom ljubavlju, u konačnoj odluci da iskupljenje potraži u hodočašću u Rim, što mu na kraju i uspijeva. Scenom najčešće dominira ukošeni bijeli stup, a papiri s notnim zapisom (ipak su glavni junaci vitezovi-pjevači!) stalno se povlače.

SJAJNA REŽIJA

Na DVD-u zabilježena je predstava ansambla Bavarske državne opere uz Bavarski državni orkestar, ostvarena u sklopu opernoga festivala 1994. (nije živa snimka jer nema aplauza). U realizaciji koja je naišla na opće odobravanje sudjelovao je međunarodni tim. Američki redatelj David Alden uzorno je razotkrio i moderno iščitao svu slojevitost priče o Minnesängeru iz 13. stoljeća Heinrichu von Ofterdingenu znanom kao Tannhäuser te stvorio sjajnu režiju snažna djelovanja. Izraelci Roni Toren (scenograf) i Buki Schiff (kostimograf) uz oblikovatelja osvjetljenja Pata Collinsa i koreografkinju Vivienne Newport dali su funkcionalan moderan scenski okvir novoj modernoj režiji. Svi su pjevači jednako dobri i sugestivni glumci pa nije čudo što DVD polako, ali sigurno istiskuje isključivo tonski operni zapis! Uostalom, opera i jest glazbenoscensko djelo, jednakopravan audio-vizualni spoj.

Što reći posebno o glazbenoj izvedbi? Danas je nezamislivo u svijetu da ona ne bi bila besprijekorna, da svi sudionici ne bi potpuno vladali svojim udjelom, pjevači glasom (valja istaknuti i izvrsnu dikciju), orkestar instrumentima. Pitanje je samo kolika će biti dirigentska nadgradnja da bi od dobre izvedbe postala ona koja se pamti, jasno, sve u kontekstu savršene glazbenoscenske komunikacije. U susretu s Wagnerom Zubin Mehta je na svom terenu, što se razabire tijekom cijele izvedbe, u detaljnoj razradi, kontrastu dijatonike i kromatike, u luku cjeline i, što je najvažnije, u suglasju s redateljskom idejom Wagnera lišena romantičarske nadgradnje.

Marija Barbieri