Pogled na Hrvojev prozor

Pogled na Hrvojev prozor

Djela Hrvoja Pejakovića, I-III, ur. Tonko Maroević, Matica hrvatska, Zagreb, 2003.

Kada me početkom devedesetih rat prebacio s desne na lijevu savsku obalu, ostavljajući andrićevske metafore o mostovima samo lijepoj literaturi, sudbina je htjela da se jedan od mojih prevažnih krugova zatvori u zagrebačkoj Buconjićevoj ulici o kojoj sam iz iste lijepe literature znao npr. i to da su u njoj stanovali i da još tamo stanuju i neka naša ugledna literarna pera, među kojima i mladi pjesnik, esejist i kritičar Hrvoje Pejaković (Zagreb, 14. siječnja 1960 - 9. lipnja 1996). Sudbina, međutim, htjede da istu ulicu ne dijelismo dugo: s broja 19, s njezina sjevernog ugla, Hrvoje se zauvijek odselio već 1996. i ponio sa sobom svoje dječačko lice i najsrcolikije usne koje sam ikad vidio u muškarca. Osim neke moje evo ovdje započete priče i pogleda na Hrvojev prozor pri svakodnevnim prolascima Buconjićevom i osim njegovih ne samo knjiga, koje sam nabavljao dok se još nismo poznavali i dok sam svoje starije kolege pitao tko je taj momak i kako bih ga volio vidjeti na istoj katedri, dobrotom njegove majke, sada imam i tri sveska Hrvojeve popudbine koju je za Maticu hrvatsku priredio prijatelj mu, kolega i poštovalac, akademik Tonko Maroević.

PROSTOR PISANJA I ČITANJA

U prvi svezak, a pod neslučajnim naslovom Nevjerica, nesanica uvrstio je Maroević Pejakovićevo pjesništvo, prozu i likovne eseje vođen nekom nutarnjom logikom opusa u kojemu te tri stvari najbliže i najdublje izražavaju autora. Tako su se u koricama iste knjige našle Pejakovićeve pjesničke zbirke Zabranjeni grad (1988) i Sjeverni ugao (1992) te posthumno objavljeni ciklus Iz crvene bilježnice, od proze pak prilozi pisani za Rječnik Trećeg programa Hrvatskoga radija (1995) i za Hrvatsku televiziju (1994-95), a potom i likovni eseji o našim umjetnicima kao svojevrstan obol odgoju i odrastanju uz oca slikara, ali i esejista i pedagoga, našoj kulturnoj javnosti dobro poznata profesora Mladena Pejakovića. U drugome svesku, kako mu i sam naslov najavljuje (Prostor pisanja i čitanja), druge su dvije autorove, možda i ponajpoznatije, gotovo amblematske Pejakovićeve knjige, prva Prostor pisanja, objavljena 1988. u biblioteci Quorum, druga Prostor čitanja, objavljena 1991. u već ratu izloženu Dubrovniku, gradu Hrvojeve mladosti i prvih literarnih početaka. U treći svezak, i ovaj put pod pomno probranim naslovom Kružnica nade, ušli su autorovi po novinama i časopisima rasuti prilozi, mahom književne kritike nastale od 1985. do 1996. godine, ovdje uvršteni prema izvornim autorovim rukopisima koje je i moja ruka, iz nekih svojih potreba, a dobrotom gospođe Pejaković, prije koju godinu i sama prelistavala.

Iako je u tim trima svescima Pejakovićevih djela najveći dio opusa autora koji sa svojih 35 godina jedva da je prispio u blizinu stvaralački najzrelije točke, dakako, to nije i sve što ulazi u opis prerano prekinuta života i djela. Objavio je Hrvoje Pejaković i tri pjesničko-grafičke mape - s Hamom Čavrkom Drugačije, jednostavno 1984. te s Draženom Trogrlićem Nevjerica, nesanica, a sa Zlatanom Vrkljanom Razdjelnica 1991, potom i monografiju o slikaru Ivanu Sariću 1993. godine, dok je s Miroslavom Mićanovićem za časopis »Migrations litteraireas« 1898. bio sastavio panoramu Les jeunes poetes Croates, a sa Zvonimirom Mrkonjićem i Andrianom Škuncom, s kojima je od 1992. uređivao biblioteku Kairos u Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi, još dvije pjesničke antologije - prva, pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja 1992, druga, Antologija suvremene hrvatske poezije 1997 - nažalost, već posmrtno. Napokon, ne može se ne spomenuti i Pejakovićeve izbore iz djela Silvija Strahimira Kranjčevića Dom pod zvijezdama (1990), Julija Benešića za vinkovačku Slavonicu (1994) te Antuna Šoljana Molitva na šetalištu (1995) s tamošnjim njegovim esejima i, rečeno jednostavno, drugačijim čitanjem naših klasika. Sve u svemu u petnaestak godina dragocjen opus, čija je vrijednost mjeriva ne samo utjecajem na književnu aromu vremena u kojemu je nastajao i ne samo svojom nutarnjom koherencijom nego i posebnostima koje su ga oblikovale, jer autoru - Maroevićevim riječima, doista, jobovske sudbine - objektivno nije bilo dano da svoju strast, znanje i invenciju izražava onako kako je to uglavnom drugima dano.

MEĐUNARAŠTAJNI MOST

Uz popratne bilješke o svakome svesku još su dva važna priloga. Prvi je urednikov predgovor, esej u kojemu Tonko Maroević, između ostaloga, ističe kako se osamdesetih i devedesetih godina Hrvoje Pejaković afirmirao kao »vodeći mladi kritičar i esejist, ponajbolji poznavatelj i zagovornik suvremene hrvatske poezije, ujedno i njezin značajan predstavnik«. Potom upućuje na Pejakovićevu tek izvanjsku pripadnost kvorumašima, dok po književnim značajkama, kao »dragocjen primjer vertikalnog kontinuiteta novije hrvatske poezije i kritike«, on prije tvori »jak međunaraštajni most«. Kao pjesnik »odmjerena stiha i suzdržanih emocija, a opet gotovo intimno povjerljiv«, privrijedio si je Pejaković mjesto u svim novijim antologijama, a posve ravnopravno nosio se i s prozom. Međutim, Pejakovićeva istinska briga o drugome i za drugoga - nastavlja Maroević - pravi je izraz našla u kritici. Godinama sustavno prateći tekuću, domaću i prijevodnu pjesničku i proznu produkciju, Pejaković je vlastitim književnim i kritičarskim djelovanjem obilježio hrvatsku književnu scenu svršetka 20. stoljeća u svemu se iskazujući kao osebujan erudit te stvorivši tako jedan od posebnijih diskursa suvremene hrvatske kritike s propitivanjem pjesničkih granica i različitosti poetoloških načela kao središnje mu teme. Pa iako je riječ o djelu koje nužno nalikuje na torzo, ono je - zaključuje Maroević - neobično cjelovito, zrelo i na antologijski način upisano u modernu nacionalnu književnost, odnosno njezino pjesništvo, kritiku i esejistiku.

PUT U CJELINU

Drugi je prilog razgovor koji je s Pejakovićem 1993. vodio Delimir Rešicki. Iako mu ni kritike ni eseji nisu lišeni i one, veli, »osobnije note«, štoviše, govorenje o sebi u povodu drugoga smatrao je jednim od dva ključna pola svakoga pa i svojega prostora kritičkog bavljenja (prvi je govor o djelu samom), Pejaković u tome razgovoru poeziju smatra ponajprije osobnom avanturom, dok kritika neizbježno uključuje prihvaćanje općenitijeg, »manje tjelesnog govora, veću blizinu klišeja i fraze«, pa mu se činilo da mu zato nije bilo dano da pomiri te suprotnosti. Činilo mu se također da danas ne postoji nitko dovoljno snažan da ponudi autorsko ili kritičko pismo oko kojega bi se okupila bilo udruga, bilo naraštaj koji ne bi bio samo biološki ili sociološki određen, čime je ne samo uvelike podsjetio na, primjerice, jednoga Antuna Šoljana i njegove slične dvojbe nego i na latentan manjak jakih kritičkih figura koje bi po Pejakovićevu mišljenju bile kadre ponuditi »nov pogled na cjelinu književnog prostora«. Valja, međutim, reći da je upravo Pejaković svojim prostorom čitanja, kako pojedinačnih djela tako i fenomena, odnosno prakse i tendencija modernoga pjesništva, a onda u neku ruku i vrijednosnoga usustavljivanja putem vlastitih antologija, ne samo inklinirao prema takvu pogledu nego ga je uvelike bio i naznačio (npr. u raspravama i ogledima Prostor pisanja, O poslijeratnom hrvatskom pjesništvu, Suvremeno hrvatsko pjesništvo 1965-1995, Izmicanje oslonca ili predgovor Antologiji hrvatskih pjesama u prozi).

S trima (posve tiho, bez ikakve pompe i glasa - baš kako je i živio!) objavljenim knjigama Djela Hrvoja Pejakovića, s kojima kao da je ukoričen i dio neke naše zajedničke memorije, ostaje još nešto, a to je neka tiha radost koja je izbijala iz njegova blaga lica, a koja i danas jednako izbija iz njegovih sabranih riječi. Za one koji su poznavali njihova autora zato su ova djela dvostruka povlastica, za nacionalnu književnost pak mjesto na koje će se sasvim sigurno uvijek navraćati.

Vinko Brešić