Početak bijelog baleta

Početak bijelog baleta

Iako je teško reći u kojem se trenutku Marie Taglioni popela na prste, La Sylphide je dao temu, atmosferu i ulogu koja je potencirala fluidnost i nestvarnost vilinskoga (ženskog) bića

La Sylphide, balet koji je 13. ožujka 1832. imao praizvedbu u Pariškoj operi, postavio je tata Taglioni za svoju kćer Marie. Ona je već nekoliko godina prije s iznimnim uspjehom debitirala u Parizu, gdje je zapažen njezin novi stil plesa: gracioznost, prozračnost, lakoća i tehnička preciznost. Iako je teško reći u kojem se trenutku Marie Taglioni popela na prste, La Sylphide je dao temu, atmosferu i ulogu koja je potencirala fluidnost i nestvarnost vilinskoga (ženskog) bića. Ukratko, na starim litografijama vidite slavnu Taglioni s krilcima i cvjetnim vjenčićem silfide, zračne vile, kako stoji, odnosno više lebdi u blagu nagibu na vrhu prstiju... Ostali su plesači još u to vrijeme u satenskim papučicama.

Vrlo zgodno zapaža Milena Jerneić u programskoj knjižici riječke La Sylphide (koju je Norman Dixon kao hrvatsku praizvedbu postavio 2000. u HNK pl. Zajca): kad su se na pariškoj premijeri digli zastori, i na sceni kraj mladog Škota Jamesa koji spava u naslonjaču digne se vilinsko biće u bijeloj koprenastoj suknjici, koje pleše, poljubi mladića i iščezava kroz ognjište... Njezinim nestankom Jamesova je sudbina zapečaćena, a doba romantičnog baleta upravo je počelo.

KAŽIPRST POD BRADICOM

Dixonova rekonstrukcija baleta počiva na drugoj glazbi, odnosno inačici baleta koju je Lovenskjold skladao za novoosmišljenu koreografiju iste priče danskoga koreografa Bournonvillea, ali i onodobnom stilu plesanja baleta, koji je mnogo mekši, emotivniji, rekli bismo danas, u očekivanju solističkih bravura, starinski. No, to nužno ne znači oznaku kvalitete, pogotovo ako imate pravu protagonisticu Silfide. Milka Hribar-Bartolović ljupka je i graciozna, a njezina dražesna pojava nestašna, vesela oka, lijepih ruku, kreće se lagano i nježno, zaustavljajući se u laganim balansima, mekanih, zapravo prirodnijih pokreta. Lagano skvrčeni kažiprst pod bradicom, osluškivanje s nagibom glave i okrenutim dlanom kraj uha, poze poznate sa slika svih diva baletnoga romantizma najednom su oživile ono staro vrijeme kad su gestovi i skokovi bili mnogo niži, karakterni plesovi jednostavniji i ležerniji, a muški plesači tek izgubili prevlast, ne sluteći da će sljedeće dugo razdoblje uglavnom biti podrška i oslonac za što dulji let partnerica.

Ilir Kerni je James, mladi škotski poljodjelac koji je pred ženidbom, ali zanesen Silfidom zaboravlja na zaručnicu Effie (Ersilia Nikpalj), koju, usput, voli njegov prijatelj Gurn (Andrej Barbanov, koji je uspio unijeti malo humora u pantomimu objašnjavanja radnje). Stara vještica Madge (Dascalu) proriče sretnu budućnost Effie i Gurnu, što vrlo naljuti Jamesa pa je on izbacuje. Da bi mu se osvetila, Madge mu daje čarobni veo koji će Silfidu učiniti ljudskim, dakle dostupnim bićem. Drugi, tragični čin događa se u šumi gdje borave i druge lebdeće vile i - gdje počinje bijeli balet. Istina je da pod velom Silfida gubi krila, ali onda i umire... Stari romantičari znali su da je idealna žena nestvarna, vilinska pojava, a kako je nemoguće spajati svjetove, uglavnom ne postoji mogućnost ostvarenja želja.

Žorž Draušnik osmislio je scenu u duhu zadana predloška s lijepim rješenjima nestvarnih dijelova, koji su doduše podsjetili na Zurovčevu premijeru večer prije u Rijeci, ali riječ je o posve drugom kontekstu, i povezuje ih jedino motiv lebdećih žena. Stilski, vremenom i prostorom određen kostim potpisuje Ljubica Wagner, svjetlo je oblikovao Deni Šesnić, a orkestrom je dirigirao Miroslav Salopek.

Ne znam u čemu je sve vještica Madge imala prste, i zašto je mala Silfida platila Jamesovu ljutnju, ali La Sylphide, revolucionarni balet svoga vremena uletio je u zagrebački HNK u neko čudno vrijeme, pa je premijera nažalost izašla bez prateće programske knjižice.

Maja Đurinović