Padaju maske

Padaju maske

Dramu egzistetencijalnoga pada i ljudske bespomoćnosti da na to utječe, redatelj Kunčević stvara čehovljanskim sredstvima, u pianissimu, ali silnom napetošću konteksta i pojedinačnih drama; njihovom ontološkom osamljenošću, životnim razočaranjima i sviješću da vode unaprijed izgubljenu bitku

Kazališni teoretičar Georges Banu u ogledu uspoređuje parabolu krize kazališta sa Čehovljevim Višnjikom. Kazalište se, kaže Banu, stalno dovodi u pitanje zbog slabe ekonomske isplativosti kao i višnjik u istoimenoj drami, no i jedno i drugo indentifikacijsko su uporište jedne tradicije, orijentacijska točka koja uvijek znači neku pripadnost. Možda je upravo s pozicije te svijesti nastao Čehovljev Višnjik u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju, čija je režija povjerena redatelju Ivici Kunčeviću. Jer to se kazalište od šezdesetih godina, kada je ukinuto kao prostor neprekidna djelovanja, da bi prije nekoliko godina ponovno oživjelo, nalazilo upravo u poziciji Višnjika. Imalo je zgradu, lijep secesijski prostor, ali su mu posjekli stabla-ljude koji stvaraju. Dramu egzistetencijalnoga pada i ljudske bespomoćnosti da na to utječe, redatelj Kunčević stvara čehovljanskim sredstvima, u pianissimu, ali silnom napetošću konteksta i pojedinačnih drama; njihovom ontološkom osamljenošću, životnim razočaranjima i sviješću da vode unaprijed izgubljenu bitku. Kunčević Višnjik, u čije scensko središte scenograf Ivica Prlender stavlja veliki ormar iz kojega će na kraju ispasti igračke i koji se rastvara u krajolik, a zatim i u dvoranu za bal, mjesto je je na kojem su se likovi sakupili da bi se zapravo oprostili, još jednom se podsjetili slike djetinjstva i boljih dana (nisu bez razloga stolić za piće starinska dječja kolica) te lakše svaki sa svojim teretom na leđima krenuli dalje. U Kunčevićevoj odlično ritmički uravnoteženoj režiji, u kojoj se nepogrešivo osjećaju stanja i nemiri, jasno je da je svaka komunikacija niz izgubljenih monologa, da se likovi nisu našli kako bi spasili Višnjik i da su svjesni da vode unaprijed izgubljenu igru. Svatko je usredotočen na svoj očaj.

ODLIČNE GLUMAČKE INTERPRETACIJE

Elegantna, vretenasta, s osmijehom koji se u uvijek razvlači do pola i zastaje u nekom grču, sjajna Ranjevska Varje Đukić prebire po strunama svoje prošlosti, iznad zbilje, koja će njezino lice uistinu dotaknuti samo na kraju, kada Lopahin samozadovoljno objavi sebe kao novoga vlasnika posjeda.

Njezinoj maski iznad zbilje pridružuje se maska brata joj Gajeva koja se pravi nadmoćan zbilji. U nijansiranoj interpretaciji Dragana Jovičića prepoznajemo nonšalantnost koju imaju očajnici prije katasrofe, hinjenu bezbrižnost i povremene živčane ispade. Odličnim interpretacijama Jovičića i Đukićeve, koji su osobne drame likova i njihove nemire prikazali zavidnom lakoćom iznutra i bez velikih gesta, pridružili su se Branimir Popović (Lopahin) i Nada Vukčević (Varja), likovi rekli bismo u zbilji.

Vukčevićeva je bila možda najdirljivija Varja koju sam gledala. Krhka i snažna istovremeno, bistra pogleda na koji povremeno pada sjena, nježna i samilosna, ali i povremeno kruta, djevojka koja je morala prerano odrasti i preuzeti odgovornost, puna ljubavi, ali suzdržana. Ekonomski poduzetna ali emocionalno zakočena Lopahina u istom fonu psihološke iznijansiranosti odigrao je Branimir Popović, odličan u preobrazbi od seljačića skrivenih kompleksa i tomu pripadajuće poniznosti, preko samouvjerenosti kruta realizma poduzetnika do bahatosti novoga gospodara. Treba spomenuti i šarmantne interpretacije Gordane Popović (Dunjaša), Gorane Marković (Šarlota), Jelene Nenezić (Anja), kao i duhovitu epizodu Stevana Radusinovića (knjigovođa Epihodov) i Predraga Borilovića (sluga Jašaj) te 87-godišnjega Dragu Malovića u ulozi sjetnoga Firsa.

Svakom liku karakter je odjenula Danica Dedijer; elgantno, lirski, strogo ili duhovito vodeći se bitnim osobinama lika, a sentiment je glazbom unosio Aleksandar Radulović Popaj. Postoje riječi koje je filozof Santayana rekao o prirodi, a primjenjive su na Čehovljeve likove kao i na dojam o predstavi. »Ona je lirična u svojoj esenciji, tragična u svojoj biti i komična u postojanju.«

Gordana Ostović