Osobni bankar

Čovjek je s bankom u odnosu kakav država i politika otprilike imaju s njom i s njim: međusobno sređen, a nesretan kao u interesnom braku - bez ljubavi, mimo želje i izvan sreće, a samo radi potrebe, pri čemu jednako smeta navika kao i promjena. Od takvih se karika očito ne kuje lanac ovisnosti, kakav primjerice postoji prema voljenoj osobi, prijatelju, domu ili svom narodu. Pojedina banka - reći će vam čovjek za odnose s javnošću jedne od njih, vodećih - »ispred poslovnice je kao poslovnice vlasnica kartice kao kartice«, a ako ste iskaznicu izgubili, »kolegica kao kolegica« poslat će vam nakon isteka od dva i pol mjeseca »poštom kao poštom« novu. Što ćete u međuvremenu, nepripadno je pitanje, puno ozbiljnosti i svijesti o nesreći u ovakvu određenju lakoće i neozbiljnosti življenja, »tako da, ovaj...« Jeste li primijetili koliko zemljaka ovako završava rečenice, odnosno ne završava ih po ne znam kojem medijskom uzoru? Pa isto tako neka onda ne postoji krivnja pojedine banke oko netom citiranog, nego neka bude u postmodernom duhu našeg vremena, radi čega odmah i ja prelazim na množinu bančine pojave kao naprosto novovjeke lihvarske datosti, koja je sva takorekuć od čudnog reda običnosti.

Banke naprosto eto nisu i ne sliče na mjesta, radi kojih smo na svijetu, niti su to mjesta gdje čovjek takvo što sebe uopće pita. U tom pogledu ambivalentnija su - od vojarne nadalje - sva druga mjesta, pa tako i izletničko jednako kao i sudbeno, crkveno kao i grobljansko, fakultetsko kao i najobičnije radno mjesto, naprosto uopće svaki prostor čovjekove nade ili patnje, uzmimo na primjer bolesničko kao takvo opće mjesto, ali i njegovu vedriju odrednicu, krevet. Na svim se takvim mjestima čovjeku nameću pitanja o načinu i smislu njegova postojanja, o svjetskom redu, koji će biti i kad njega pojedinog više ne bude bilo. Gdje mu i telefonski muk jednog popodneva teško pada...

Jedino u banci, gdje čovjek ima otvoren kakav račun, takva se pitanja ne postavljaju. Najmanje se za banke, kao asocijativno siromašna mjesta, može kazati da su od spekulativno-filozofskog bitka, već od probitka. Niti su to mjesta od poticajnog razmicanja, kao što je to kazalište, ili bar kolodvor, nego da su naprosto mjesta gdje je naš novac. U banci leži novac. To nije mjesto nikakvog drugog značenja - simboličkog ili prenesenog - nego od otužne jednoznačnosti. Jedina mu je živost špekulantska, burzovna i transakcijska, nipošto transcendentska. Banke ostaju monovalentni prostor naših tekućih ili žiro-računa, te raznih kartica. Tu ljepote niti tajne nema, izuzevši tajnih računa. Banke tu jednoznačnost još i podzidavaju oglednošću svojih građevina. I danas su to najmonumentalnija gradska zdanja, a nekad su im - slijedom nacionalizacije u komunizmu - konkurirale još milicija i sud, kad su se ono osvajale palače od osobne ili imovinske nesigurnosti. No republičke nagrade za arhitektonski izgled ili urbanističko rješenje dobivale su ipak odreda zgrade monetarne inflacije, daleko pred onima državne represije ili režimski uslužnog sudstva.

Pa i danas ima - čak sad sve vrvi od detalja i totala - dojmljive izvedbe bančinih soliditeta, pogotovo kod dviju najuspješnijih iz svoje branše u Hrvatskoj, baš kao da nisu Hermesovi kumiri brze i prolazne sreće, nego upravo spomenici njezine stalnosti do vječnosti. Takav je barem dojam oko njihove recepcijske upečatljivosti. Svaka je fasada, svaki graditeljski ili hortikulturni zahvat, svaki foaje, sve do pojedinačnog fotelja, dokaz potpuna poraza socijalizma, i to na njegovom terenu nimalo vulgarnog materijalizma. A na poprištu boja sivilo se činilo također nepobjedivo, pa se najprije povuklo iz interijera nekadašnjih - danas većinom propalih - hotelskih zdanja, zatim je nestalo pred koloristički ostrašćenim muralima. Moja očekivanja zapadnjačkog - recimo to danas: benetonskog - šarenila nadmašena su posvud, a negdje čak i na posve neželjeni, neočekivani i pomalo preneseni način: početno tiskovinsko žutilo penetriralo je u transparentniju narančastu jarkost skoro svekolikih novina, tih velikih kulturnih stradalnika ovog rata. No to se piše na onoj drukčijoj vrsti papira nego što je monetarni.

Ako komitent u banci ne može biti sretan, treba mu pružiti što više nadomjesnih zadovoljstava, a to nisu shvaćali u prijašnjem sustavu. S obzirom na njegovu sistemsku jednostavnost, zacijelo je pojedinac ondje bio zadovoljniji. Zato banke kao osvjedočeni poklonici minimalističke evolucije u poslovanju i uvode pinove, redomate, zabafone, osobne bankare i još sto čuda od kreditnih smicalica, kojima često tjeraju onoga koga su željele privući. No banka je i sustav stresa, koji valja još i protresti. Poželjno je stalno biti zadovoljniji sobom nego svojom bankom, i nego što to ona može biti sa mnom. Na razini dviju vodećih banaka u Hrvatskoj igram se pinom tako što ga odmah zagubim, kažem: na svoju štetu, premda nikad ne bih znao ukucati broj, pa i kad je tako zamaman i slučen u sebi, kao što zamišljam da 3833 može biti. Fatalizam iste brojke kod one druge banke pomogao mi je i dodatno da se klonim ćorava posla. Tako to biva sa samo četveroznamenkastom kombinacijom! A da je i šira, bankomat bi već znao da mu je moje pojavljivanje znak za pauzu. »Pobirući« na svoj način svoj novac ne samo na razini dviju stranih banaka hrvatskog imenskog nazivlja, nego onda još i njihovih podružnica, osjećam se kao u dvostrukom konkubinatu, a za to su te velike banke krive i veliki redovi u njima. Ružniji u mome životu bili su jedino oni repovi na šalterima, hodnicima, dugački sve do izlaza iz ondašnjih pošta, kad bi se dijelile plaće. Jesmo li možda bili vrijedni još veće pažnje, dok su nam se svakomjesečni novci dijelili u računovodstvima poduzeća? Tad se teško bilo ustegnuti financijskom režimu, koji se nikom nije posebno trsio dopasti. Ali danas, kad vas bankari vrebaju na svakom koraku!!

Kaže se da uljepšavanja popravljaju stvar koju se ne želi promijeniti. Zato direkcije obiju mojih velikih banaka kao po dogovoru postavljaju zgodne kiklopske uređaje koji će one neskladne redove naprosto obradivo usitniti, kako bi se žitki promet stranaka uspostavio pritiskom na jedno oko od onih raznobojnih, koje iz proreza izbacuju brojčani tiket, jezik ili bon - kao što polaroid prezentira sliku. Ugrađeni uređaj sa svjetlećim brojevima na visokim panoima oglasi se jednim kompjutorskim dinom bez donga. Svi imaju označene papiriće, a samo prozvani broj ustaje i začudo polagano krene prema pregratku. Ali ne ja; ja sam se iz takva optjecaja uto već bio povukao, poput rijetke monete koja drukčije zvoni. Nije da se hvalim, ali sam zamislio da veliki zamašnjaci u prometu moraju imati i male kotačiće. I daleko izvan centra pronašao sam veliku bolnicu s malom, vječno praznom podružnicom one banke. Razuman čovjek glatko bi porekao da bolnice imaju išta zajedničko s bankama, samo zato što pacijent treba čak osobnog liječnika, kao što i štediša treba bankara; vidjet će se zašto je poželjan baš osobni. Ali će zato nerazuman čovjek - kakav već jesam - još malo pa htjeti vidjeti i ambulantu instaliranu u banci. I to ne radi pukog reciprociteta, nego zbog proporcija budućih bankovnih formata, od kojih ga onda neće boljeti samo glava.

Ne, redomat nije rješenje, ponajmanje jezično. Zamišljam, sanjam koliko je malo potrebno pa da se bančine i ine utopije pretvore u idile, da se usuglase želje i život, preklope znak i stvar, sljube pojam i značenje. Za to je potreban samo jezični savjet lingvista: odmah bi po gradu nestali ne samo poružnjeli nazivi raznih uljepšavaonica, čega li? - kao charm ili legant, nego i mnoge indicije o stvarnom položajnome mjestu vlasnika ili savjetnika onih salona iz tijesne školske klupe. I jedna od one dvije banke bila bi fino u tom slučaju poslušala, kako joj je za razna plaćanja u telefonskom bankarstvu, kao i za informacije, bolje i jedino valjano reći fonobaza za zabafon, koji svojim sklepom asocira snimljenu vrpcu dobrih, uveseljavajućih viceva. A išao sam, govorio, rezignirao. Moglo bi biti da je isti tekster, desetak godina stariji nego što je tad bio, stegnuo korzet svima u onom redu redomatom. - A tek ukinuće same pojave onog ružnog reda? Zamislit ću, da ne bude još većeg zla, bar jednu proletersku ljubavnu tragediju, onu što je pripisujem zaljubljeniku punog srca, a prazna računa, koji je nedavnim demokratskim ruletom brojki posve onemogućen pristupiti - kao prije - svojoj i inače nedostupnoj simpatiji za pultom. Ranije se mogao - manipulirajući eventualno samo malo čovjekom ispred ili iza sebe - približiti njezinu šalteru, jednom od sedam-osam, i koliko znam nije bio ni impertinentan. A što nije znao za red, ni kućni, ni bančin, oprašta mu se okolnostima odgoja. Međutim, stavio je svoju nemalu čast na kocku stalnim ukazivanjem na svoje neizgledno financijsko stanje bankarskoj službenici, vidljivo na monitoru, od koje on pukom ljubavnom agitacijom nije mogao očekivati ni da mu bude družbenicom. - Pa ipak, ostalo mi je u vizualnom pamćenju nešto, što bih radije da sam samo zamislio: njegove stalno zadebljane usne s karakternom protutežom u teškim obrvama, kao napor da shvati žrtvu na koju nije mogao pristati, i to još u sklopu najnevažnije od svih mjera, na rubu mnogo važnijih, zaključenih na konzorciju oko konsolidacije hrvatskih bankara - one o dokinuću šalterskoga reda.

O tome, kako i dalje odbijam osobnog bankara, i to iz vrlo osobnoga razloga, bit će govora u idućem nastavku ove priče. Inače, nitko razuman ne može imati ništa protiv osobnog bankara. Ali ne samo da nisam baš razuman, nego sam osobnog bankara već imao. On je od kineskoga smiješka i ustrpljenja, jer već dugo čeka da ga predstavim kao prijatelja i bankara, dok se još zvao drug direktor, a bio gospodin, i bio jedan od područnih šefova glavne poslovnice Zagrebačke banke u Paromlinskoj. O njemu i s njim još ću govoriti; on bez mene tek sad ne može, dok ja bez njega nisam mogao nikad, pa ni sad kad je već desetu godinu mrtav.