Od majstora majstoru

S tehničke strane, Malecov Koncert ne štedi interprete, a sva silina svih uobičajenih i manje uobičajenih načina sviranja gudalom i prstima po violončelu glisandirajućim se tremolom ravnopravno nosi s pozicijom vojske od gromkih udaraljki i pridružena orkestralna instrumentarija

Valjda to u nas tako mora biti: nema flaute, oboe ili ne daj bože orgulja i harfe, ali zato ima violine, violončela i možda klavira i preko mile volje! A baš je u gudačkom korpusu protekao gotovo dvotjedni zagrebački instrumentalni cvijet s koncertnih podija, za koji će primjerice osmo izdanje međunarodnoga violinističkoga natjecanja Vaclav Huml priskrbiti opasan okus bez mirisa, a sve u provedbi navodnih mladih nada svjetske guslačke elite. I dok su Poljakinja Lucja Madziar kao laureatica posljednjega Humla te preostali joj takmaci iz dvostruka finalnoga kruga na čelu s trećeplasiranim, a jedinim Hrvatom Ivo Dropulić, po općem dojmu svirali po notama što glazbu ne prepoznaju, u istom će Lisinskom jedna stara violina imena King iz obitelji Guarneri pod prstima lukavca Ilje Gruberta tek za dah nove noći rascvasti pupoljke drukčije, a osjetilima mile zvukolikne težine. A da bi ta slika i prekobrojno iste gudačke sile bila potpuna, već se u zoru nadolazećeg tjedna pobrinuo dvostruki violončelistički solo kao od majstora majstoru vrijedan ispis žive suradnje na liniji Koopman/Schiff, odnosno Müller/Malec.

VRAGOLASTI TONSKI UZDAH

I dogodio se najprije baš majstorski svijet u Svijetu glazbe Koncertne direkcije (22. veljače), gdje će jedan prema tonu i njegovu mjestu u klasičnoškolskoj intonacijskoj križaljci beskrajno ležeran, a beskrajno samo svoj Heinrich Schiff na umjetnički jedinstven način udružiti snage s jednako živahnom legendom od sjedokose i sjedobrade starine Tona Koopmana. I doslovno se stoga dogodila glazba u nastajanju za trenutak i promišljena, ali i intuiciji prepuštena muziciranja, čije će trenutačne dosege i jedan i drugi majstor poput kakve šale superiornih velemajstora oprskrbiti i neobičnim, svakako eskapadnim flažoletnim kaskadama po multipliciranim bojama za okvirne brzace Koncerta za violončelo u A-duru Philippa Emanuela, znanoga kao berlinski ili hamburški Bach.

Ipak, majstor ne bi bio majstor kada u rezu zaigranosti vlastitim umijećem što prelazi granice, u zlatnome rezu sredine, ne bi znao i umio iznaći ozbiljnost najviše izvođačke kreacije, kako je to i taj put u molski i dramatičnoj epizodi Largo prikazao austrijski violončelist. Svirajući sada zapravo maksimalno jednostavno, Schiffov potez bez skokova i bez udaraca gudalom po instrumentu, što u nekih znači drugo ime za interpretaciju bez potencije, u meditativnom je, samo za sebe i samo za glazbu osviještenu pjevu prebirao po krhku tkivu nova bahovskoga sloga sina Carla. A odmah tu, u orkestralnom trbuhu Njemačke komorne filharmonije iz Bremena te na sliku i priliku kolorirana čembala, a po principu onodobne izvođačke (dobahovske) prakse, meštar od ceremonije bio je Ton Koopman, prvi od prvih autoriteta za povijesno utemeljenu, a nikad sterilnu sliku naše glazbene prošlosti. Bivajući najprije sviračem za čembalom, a potom recimo i dirigentom, a zapravo dobrim duhom funkcionalne poveznice svega što zvoni koncertnim podijem, simpatični starčić od mlade iskre i bez vibrata u orkestru je i bez bogatih ukrasa na kadencu svake fraze, iz tona u ton rosio glazbu oca i sina Bacha zvonkim sokovima uzbudljivo brioznih dinamičkih mijena.

Osjetilo se to kako u gotovo ljubavničkom sudružništvu pitanja i odgovora na Schiffove djeliće (i vragolasta) tonskog uzdaha, tako i u od drugih posvema drukčije postavljenoj, non legato-artikulaciji i akcentuaciji glasovita Aira iz Suite u D-duru Sebastiana Bacha kao zorna primjerka Koopmanove muzikološki utemeljene, a praktično impresivne misije jednom otkrivene, otkrivanju uvijek podatne glazbene popudbine. Hoće li, pak, na toj višetračnoj svemirskoj cesti i bezvibratno položena Mozartova glazba s praskom nebeskoga sjaja i eksplozije izdržati provjeru i sud nadolazećeg vremena, i nadalje ostaje neodgovoreno pitanje. Ni Ton Koopman nije bezgrešan, a zagrebačka provedba iz drugoga koncertnoga poluvremena uz bremensku je kapelu i Nizozemca sada samo kao dirigenta, u dijelovima XX. simfonije i Adagia i fuge u c-molu prikazala i rupe autentične izvedbe što vodu kod Wulfija ne drže. Od kapi na dlanu Mozartove se i primijenjene, a uvijek velike, nikad male glazbe zacaklila tek Koopmanova lukava dosjetka za društvenu veselicu, u kojoj poskok gudala po gudačkome korpusu ritmički čujno slijedi notno fiksiran tekst za I. koračnicu u D-duru. Kapa dolje, potez ravan izabranih u kojih i neozbiljno daje rješenje od majstora majstoru darovan osmijeh za najozbiljnije ostvaraje s putovanja zanata prema umjetnosti.

MALECOVA LJUBAV PREMA ZAGREBU

Drugi majstor violončela alzaškog imena Philippe Muller, a s pedigreom Pariškog konzervatorija, gdje je nastavio liniju glasovita mu učitelja Navarre, u hipu je kompleksne potrage za bojom sustigao skladateljsku riječ Hrvata, a umjetničkim djelovanjem izrijekom Francuza Ive Maleca. I ponovno se tako i usprkos trajnoj osjetljivosti Malecova odnosa prema rodnome gradu Zagreb poklonio svome viđenom majstoru od glazbina tona, a broj od osamdeset životnih ljeta bio je lijep povod za prvu hrvatsku izvedbu njegova Koncerta za violončelo i orkestar, odnosno uvodna stavka iz I. simfonije kao dijela orkestralnog ciklusa HRT-a (24. veljače), u oblikovanju dirigenta Nikše Bareze. Poigravajući se glazbenojezičnom semantikom u francuskih odrednicama za dugu i gudalo, Arc-en-Cello kao Malecova posljednja simfonijska tvorba koncertantnog oblika u istoj se večeri spomenula i njegove prve (studentsko-diplomske) orkestralne partiture kao naznake budućega rasta skladateljske osobnosti.

I dok će sam autor Simfoniju označiti kao lutanja ili da parafraziram Rossinija grijeh mladosti, recentni Čelo-koncert očito je Malec u sto-postotnoj vizuri dviju velikih simfonijskih ploha. Jedan hirovito topli plan burovita, kašasta grča s mrljama zvuka, drugi hirovito hladni s pridodanim ležećim tonom kao najavom zametka u toplotemperiranu pjevu, istodobno su u luku akcije i reakcije dodirivali autorov visokopoetiziran odnos prema šari u crno-bijelome koloru. S tehničke pak strane, Malecov Koncert ne štedi interprete, a sva silina svih uobičajenih i manje uobičajenih načina sviranja gudalom i prstima po violončelu glisandirajućim se tremolom ravnopravno nosi s pozicijom vojske od gromkih udaraljki i pridružena orkestralna instrumentarija. Sve, dakako, u službi dugina ozračja iznad oblaka postojana reda u Polikromnom portretu, kako francuski autori i nazivlju knjigu o Ivi Malecu, u hrvatskome prijevodu predstavljenu u sklopu zagrebačkog obilježavanja skladateljeva osamdesetog rođendana.