Nerazumljiva knjiga

Postoji među mojim knjigama jedna koja uživa poseban tretman. Dospjela je do mene u doba kad sam već bio duboko zašao u srednje godine, i otada je mazim kao nijednu drugu. Nije ona na polici s ostalim knjigama, nego se nalazi u vitrini, iza stakla; a ni ondje ne stoji kako knjige inače stoje, nego je naslonjena poleđinom na nekakvu zdjelicu i okrenuta licem prema van, tako da je svatko može dobro vidjeti, a osobito ja sâm. Ne dajem joj to počasno mjesto ni zato što je jako vrijedna, ni zato što mi je osobito draga. Tretiram je tako naprosto zato što je ne razumijem. Ne razumijem u njoj ništa, ni jedno jedino slovo.

Ta mi je knjiga jednoga dana stigla poštom, i već je tada bilo jasno da je riječ o nečemu neobičnom. Jer, jedino što sam na omotnici mogao razumjeti bilo je moje vlastito ime i adresa, ostalo nisam shvaćao. Na omotnici je bio žig, ali se malo zamrljao, kao da ga je dohvatila voda, tako da se s njega nije moglo pročitati odakle pošiljka dolazi. Isto je tako bilo i s ostalim podacima koji su mogli poslužiti kao neki trag: marke su, recimo, bile oderane baš na mjestu gdje je bilo ime države, a povratne adrese nije ni bilo.

Ali, još me veće iznenađenje čekalo kad sam omotnicu otvorio. Unutra je bila samo ta knjiga, bez ikakva popratnog pisma, bez računa, bez posvete ili ičega drugog. Bila je srednje debljine (tristotinjak stranica), standardnoga formata, i imala je polutvrde plave korice. Ali, to je ujedno i sve što o njoj mogu kazati, jer nisam u njoj razumio savršeno ništa.

Ne samo da je bila napisana na meni nepoznatu jeziku nego je bila i otisnuta alfabetom kakav prije nisam vidio. Posve sam siguran da to nije ni arapsko ni hebrejsko ni indijsko ni korejsko pismo, ni kinesko ili japansko, a valjda ni gruzijsko. U svakom slučaju, u knjizi je sve bilo nerazumljivo, čak i brojke koje označavaju godinu izdanja: ni one nisu bile ni rimske ni arapske. Paradoksalno, jedino što sam u toj knjizi razumio, bilo je ono što gotovo da i nije nikakav znak, naime crtice koje u prozi označavaju dijalog, a u znanstvenom tekstu nabrajanje. Tako je to moglo biti nekakvo filološko djelo koje bi mi - da znam pismo i jezik - moglo otkriti bitne stvari o mojoj struci; ali je to isto tako mogao biti - barem teorijski - prijevod mojega vlastitog romana. A ja nisam znao što je to.

Iskreno govoreći, nisam se odveć ni trudio da doznam. Da jesam, vjerojatno bih na Filozofskom fakultetu lako našao nekoga tko bi mogao identificirati barem pismo kojim je knjiga otisnuta. Ali, nisam to učinio, jer mi ovako zagonetni svezak više znači. Ovako, dok ne znam što je, on može biti sve, i upravo me to najviše privlači k njemu i tjera me da ga povremeno uzmem u ruke, malo ga razgledam, a onda opet vratim iza stakla.

Jer, ta knjiga zapravo simbolizira sve strane knjige, i njihov status u našoj svijesti. A s obzirom na to da strane knjige nisu ništa drugo nego izaslanici svijeta, ono što osjećamo prema stranim knjigama slikovito pokazuje i ono što osjećamo prema svijetu. Jer, naš je odnos prema stranim knjigama dvojak, ima on dva sloja.

U prvom sloju, knjige na stranim jezicima - na onim jezicima od kojih ne razumijemo ni riječi - doimaju nas se kao da i nisu knjige. Vidimo ih kao predmete koji samo smetaju i od kojih nema nikakve koristi. Ne razabirući im ni temu ni kvalitetu, nemajući pojma o njihovu povijesnom kontekstu, mi smo skloni da ih odnemarimo, pa ponekad i da ih bacimo u stari papir.

U drugom sloju, međutim, takve knjige izazivaju znatiželju: čovjek ima potrebu da dozna čemu su posvećene, tko ih je napisao, kakav su odjek imale u matičnoj sredini, a kakav u drugim zemljama. Takva knjiga počinje čovjeka mamiti i izazivati, te on neće imati mira dok ne iščačka sve što ga o njoj zanima. Nije rijedak slučaj ni da stane učiti jezik na kojem je knjiga napisana, da postane za taj jezik stručnjak, da otputuje u zemlju iz koje mu je knjiga stigla, i da mu ta zemlja postane idealno mjesto za život.

A tako je nekako i sa svijetom, naime s inozemstvom uopće. I on nas se često doima kao nešto nerazumljivo, zagonetno, pa čak i neprijateljsko, te smo skloni na njega slegnuti ramenima, okrenuti mu leđa, ili se čak na njega - na svijet, naime - naljutiti i prekinuti veze s njim. Ali, istodobno, taj svijet može za nas biti i silan izazov, može nas natjerati da ga pokušamo razumjeti, da se oko njega potrudimo, pa da s vremenom postanemo i pravi stručnjaci za njegovo tumačenje. Može se dogoditi da bavljenje stranim svijetom - kao putovanje, kao proučavanje, kao razmišljanje - postane naša vlastita sudbina.

I zato ja tako pažljivo čuvam onu knjigu o kojoj sve vrijeme govorim. Vrlo je lako moguće da je u njoj zapisana moja sudbina. I to ne samo metaforički nego i mnogo doslovno: možda je u njoj zabilježeno sve važno što bi mi se ikada moglo dogoditi, i možda se od mene očekuje da to dešifriram. Možda mi ju je sama sudbina poslala. Zato se pobrinula da zamagli podrijetlo pošiljke, zato nije bilo nikakva popratnog pisma. Poslala mi je tu knjigu da me iskuša.

Jer, zašto bi je inače slala na nerazumljivu jeziku? Ni zbog čega drugoga, nego zato da bih se i sâm malo potrudio, da bih pokazao kako sam dostojan vlastite sudbine: ako shvatim knjigu, sudbina će se ostvariti, ako ne shvatim, neće. Možda svatko jednom u životu dobije takvu knjigu.

Zato ja tu knjigu povremeno uzimam u ruke, buljim u nju i čekam da mi se ona slova razbistre, da ih počnem razumijevati. Kao što očekujem da počnem razumijevati svijet iz kojega mi ta knjiga dolazi.