Majstor perolake arhitekture

Majstor perolake arhitekture

Svjetsku slavu donosi mu Njemački paviljon za Expo 1967. u Montrealu. Na moto izložbe Čovjek i njegov svijet Frei Otto i Rolf Gutbrod odgovorili su čovjekovom rukom stvorenim krajolikom natkrivenim jedinstvenim šatorastim krovom, nepravilna oblika i različitih visina, koji je pokrivao ukupno 7700 četvornih metara tlocrtne površine

Frei Otto, 79-ogodišnji njemački arhitekt i konstruktor, ovogodišnji je dobitnik Kraljevske zlatne medalje, najprestižnije britanske arhitektonske nagrade koju britanski suveren, na prijedlog Kraljevskog instituta britanskih arhitekata (RIBA), dodjeljuje svake godine istaknutom arhitektu, pojedincu ili skupini »kojih je rad potaknuo, izravno ili neizravno, napredak arhitekture«. Uglednim priznanjem, što ga je ustanovila kraljica Viktorija davne 1848, nagrađuje se cjelokupni životni opus, a ne pojedinačno djelo ili trenutni pomodni uzlet. Lista dosadašnjih laureata uključuje najveće svjetske arhitekte prošlog stoljeća, poput Le Courbusiera (1953) ili Franka Gehryja (2000), ali i neka lokalna, u međuvremenu zaboravljena imena.

ŠAROLIKI SPEKTAR ARHITEKTONSKIH PRISTUPA

Posljednjih godina RIBA je nagradila uistinu širok spektar arhitektonskih pristupa dodjeljujući nagrade tako različitim osobnostima kao što su subverzivni arhitektonski vizionari pop-ere šezdesetih iz grupe Archigram (2002); Rafael Moneo (2003), arhitekt renesansnoga kova, posvećen tradicionalnim arhitektonskim kategorijama mjesta i identiteta te Rem Koolhaas (2004), sveprisutni guru globalne arhitekture.

U tu se šaroliku lepezu uklapa i ovogodišnji laureat Frei Otto, atipični arhitekt-inženjer, istraživač i inovator. Njegova su pionirska riješenja napetih i pneumatskih konstrukcija imala globalni utjecaj i inicirala smiona ostvarenja poput zavješenih šatorastih struktura terminala Haj aerodroma u Jiddi (Saudijska Arabija) i visećih krovova putničke zgrade zračne luke u američkom Denveru, a osobito su bila inspirativna za generaciju britanskih high-tech-arhitekata - Rogersa, Hopkinsa, Grimshawa.

Koliko njemačkog arhitekta cijene na britanskom otočju, dokazuje i sama ceremonija dodjele nagrade, priređena prvi put nakon 1984. u obliku svečane black tie večere, održane 16. veljače u velebnom londonskom art deco zdanju RIBA-e, u suorganizaciji s jednim od britanskih statusnih simbola, kompanijom Rolls-Royce Motor Cars. Gosti otmjene svečanosti, dostojne kraljevskog priznanja, mogli su uživati u sadržajnu programu posvećenom laureatu. Projiciran je dokumentarni film s prikazom projekata i razgovor s autorom te glorifikacije iz usta eminentnih britanskih arhitekata. Večera je zaključena koncertom solista Filharmonijskog orkestra, koji su praizveli za tu prigodu ekskluzivno naručeno glazbeno djelo, nadahnuto Ottovim stvaralaštvom.

FASCINACIJA ZAKONIMA AERODINAMIKE

Rođen 1925. u Siegmaru (Saska) u umjetničkoj obitelji (sin i unuk kipara), Otto je odmalena pokazivao interes za letenje i konstruiranje, baveći se aviomodelarstvom. Kao mladi pilot Luftwaffe srušen je potkraj Drugoga svjetskog rata i zatvoren u zarobljeničkom logoru, gdje je iskazao nevjerojatnu domišljatost u gradnji i popravkama zatvoreničkih nastambi koristeći se minimalnom količinom materijala. Tu je do izražaja došla njegova dječačka fascinacija zakonima aerodinamike i empirijski usvojeni principi napinjanja opne preko lagana kostura, što će postati paradigma njegovih budućih istraživanja superlakih konstrukcija zasnovanih na minimalizaciji utroška vremena, energije i materijala.

Nakon rata studira na Tehničkoj visokoj škuli u Berlinu, a kao stipendist na Sveučilištu Virginia izučava sociologiju i razvoj urbanizma te posjećuje atelijere Wrighta, Saarinena, Miesa van der Rohea, Neutre. Nakon diplome 1952. u Berlinu pokreće vlastiti ured intenzivno istražujuću lagane konstrukcije, a 1955. doktorira s tezom o zavješenom krovu. Iste godine na Saveznoj vrtnoj izložbi u Kasselu prevodi teoriju u praksu podižući svoju prvu šatorastu konstrukciju s namjenom glazbenoga paviljona. Otto je 1957. potaknuo pokretanje Razvojnog centra za lagane strukture u Berlinu, a od početka šezdesetih počinje proučavati prirodne strukture. Godine 1964. prelazi na Tehničku visoku školu u Stuttgartu, gdje osniva Institut za lagane konstrukcije. Zavješeni krovovi, koje dizajnira za razne izložbe, postaju sve smjeliji i laganiji. U početku koristi se maketama za oblikovanje i testiranje kompleksnih napetih oblika, a s povećanjem mjerila projekata inovira metodu računalnog modeliranja membranskih struktura.

SVJETSKA SLAVA

Svjetsku slavu donosi mu Njemački paviljon za Expo 1967. u Montrealu. Na moto izložbe Čovjek i njegov svijet Frei Otto i Rolf Gutbrod odgovorili su čovjekovom rukom stvorenim krajolikom natkrivenim jedinstvenim šatorastim krovom, nepravilna oblika i različitih visina, koji je pokrivao ukupno 7700 četvornih metara tlocrtne površine. Nosiva prednapregnuta mreža od čeličnih kabela razapeta je preko osam čeličnih jarbola, visine od 14 do 38 metara, i po rubu fiksirana za sidrene točke na tlu. Na čeličnu mrežu postavljena je translucentna koža od pleksiglasa. Ottova višegodišnja nastojanja za pronalaženjem superlagane i ekonomične konstrukcije uporabom novih materijala i tehnologija rezultirala su elegantnom uglačanom membranom, istovremeno vizualno napetom i mekanom, što je arhitekturu oslobodila tradicionalne arhitektonike evocirajući arhetipski oblik šatora starih nomadskih plemena. Ingeniozno rješenje zadivljuje još više ako se zna da je paviljon, proizveden i dopremljen u dijelovima iz Njemačke, montiralo samo 25 radnika u dva mjeseca.

Za razliku od ranijih šatorastih konstrukcija Otto je u Montrealu primijenio novi tip membrane koja je složena od jasno diferenciranih elemenata - nosive čelične mreže i translucentne opne, koncept koji će dalje rabiti za pokrivanje glavnih sportskih borilišta Olimpijade u Münchenu 1972. (u zajedništvu s Behnischom i partnerima te Leonhardtom i Andraeom). Zbog neposredne asocijativnosti njegove su šatoraste strukture osobito popularne u arapskim zemljama, gdje je podigao nekolicinu većih građevina. Obitavanje u ekstremnim klimatskim (ne)prilikama bilo je novi izazov, koji je rezultirao futurističkom vizijom Arktičkoga grada (1971) za 45 000 stanovnika, pokrivena jedinstvenom pneumatičkom transparentnom opnom s umjetno reguliranom klimom.

Otto je često surađivao s drugim arhitektima, djelujući kao istraživačka potpora i katalizator njihovih ideja u smjeru laganih i elegantnih rješenja. Tako je 2000. radio sa Shigeru Banom na oblikovanju Japanskog paviljona za Expo u Hannoveru, a trenutno surađuje s uredom Ingenhoven i partneri na projektu krovne membrane kolodvora u Stuttgartu.

Stalno tragajući za najlakšim, najjačim i najekonomičnijim strukturama, imajući pred sobom jedinstveni cilj koji je Buckminster Fuller, drugi veliki majstor perolake arhitekture, definirao »maksimalnim učinkom po kilogramu utrošena materijala«, Otto je izučavao povijesne primjere i tradicionalne nomadske nastambe, jedrenjake, balone, avione, ali i oblike i strukture iz prirode poput kostiju, bambusa, mjehura od sapunice i paukove mreže, zastupajući zamisao o prožimanju strukturalnih načela prirodnih oblika sa suvremenim građevinskim i informatičkim tehnologijama.

Vinko Penezić