Maglena koprena

Maglena koprena

Zbog brojnih obrata i izmjena odnosa, tek će poslije postati jasno da se redatelj i montažerka glazbe, (naša) Suzana Perić (!!!), poigravaju s gledateljima na vizualnoj i glazbenoj razini

Bliski odnosi redatelja Mikea Nicholsa prepuni su glazbenim zanimljivostima. Najprije, filmske glazbe u smislu scorea uopće nema. Ali premda skladatelja nema, film ne djeluje suho, a glazba, koja je u devedeset posto slučajeva prizorna, toliko se stapa s kretanjem priče da je gotovo i ne zapažamo. Dakako, čujemo Prodigy i The Smiths u sceni u strip-klubu, jer oni se nameću glasnoćom (koja je u klubovima - napose toga tipa - uvijek nametljiva). No ne obraćamo pozornost na pjesme, jer one su dio klupske atmosfere. Ipak, naslovi Smack My Bitch Up, Dark Escape i How Soon Is Now? ne upućuju slučajno na važnost teksta: u ovoj sceni Larry i Alice/Jane bježe jedno prema drugomu, a od onih koje stvarno vole.

Film započinje i završava pjesmom The Blower’s Daughter - Cold Water Damiena Ricea. Pjesma je znakovita najprije zbog uporna ponavljanja teksta: »I can’t take my eyes from you... I can’t take my mind of you...«. Zbog brojnih obrata i izmjena odnosa, tek će poslije postati jasno da se redatelj i montažerka glazbe, (naša) Suzana Perić (!!!), poigravaju s gledateljima na vizualnoj i glazbenoj razini: Alice/Jane, koja je na početku i na završetku filma prikazana kao predmet muške opsesije, tijekom filma izgubit će tu osobinu, a njezino će mjesto zauzeti starija, zrelija i staloženija Anna.

TAKVE SU SVE

Annin lik nosi te karakteristike ne samo zbog odlične glume Julije Roberts nego i zato što je redatelj i glazbena montažerka već u prvom kadru vežu uz glazbu. I to ne bilo koju glazbu, nego uz Mozartovu operu Takve svu sve (Cosi fan tutte)! Fragmente opere slušamo dok Anna fotografira Dana. S jedne strane oni otkrivaju Anninu umjetničku narav (u tom je stilu uređen i Annin atelijer, ona se tako i ponaša) i pri prvom gledanju doista se čini da im je to jedina funkcija. No u jednoj od ključnih filmskih scena Dan kasni na izvedbu opere - dakako, riječ je ponovno o Mozartovoj Cosi fan tutte. Glazba se čuje samo kao pozadina koja dopire iz velike kazališne dvorane pa već tako, premda prizorna, poprima neprizornu ulogu. Pomna montaža prati najrazličitije vizualne promjene: zbor Bella vita militar! čuje se dok Dan čeka i dočeka Annu, a kada odlaze u kazališnu kavanu, čuje se novi broj opere, koji se ponovno mijenja kada zapodjenu važan razgovor. Glazba postaje još smislenija kada Dan optuži Annu da je spavala s Larryjem: Larry je liječnik, a u pozadini se čuje broj Eccovi il medico, signore belle!.

Prizorna glazba očito je stalno u iskušenju da komentira i postane neprizorna (u tom je »iskušenju« čak i iznimno otmjeni muzak koji prati otvaranje Annine izložbe). Neprizorna doista postaje u sceni internetskoga čavrljanja Larryja i Dana: Dan se vragolasto predstavlja kao Anna koja voli seksualne opačine, a Larry zagrize, potpuno vjerujući u nevjerojatnu priču. U internetsku fikciju uvlači ih jedina neprizorno uporabljena glazba: uvertira Rossinijeve opere Pepeljuga, koja ponovno naslovom otvara mogućnost izvrtanja pravoga u krivo. Na kraju više uopće nije važno tko je s kim: svi su grubo gurnuti u realnost iz koje ih je izvlačila glazba, a u koju ih je opet uvuklo namjerno lažiranje teksta I can’t take my eyes from you... Damiena Ricea.

Irena Paulus