Kako to rade susjedi

Razmjerno bogata produkcija od više od dvadeset filmova u 2004, u kojoj ima mjesta za autore svih generacija, pomoći će Mađarima u naporima da svoju kinematografiju približe europskom vrhu

Prošle su godine mađarski filmovi od igranih, dokumentarnih i animiranih do eksperimentalnih na raznim međunarodnim festivalima osvojili šezdesetak nagrada, među kojima su najvažnije one mlađih redatelja igranih filmova Benedeka Fliegaufa za Dealera (Berlin, Mar Del Plata) i posebice debitanta Nimróda Antala za Kontrolu (Prix de la jeunesse u Cannesu i nominacija za Europsku nagradu za redatelja). Za Europsku nagradu bio je nominiran i snimatelj Lajos Koltai za film Being Julia, koji je (zajedno sa još dva filma) bio prikazan izvan konkurencije na 36. mađarskom filmskom festivalu, nacionalnom festivalu naših sjevernih susjeda, održanu u Budimpešti 1-8. veljače, što je bio ne samo važan događaj nego i veliko iznenađenje za brojne inozemne goste, jer ih je malo znalo da je uz Kanadu i Veliku Britaniju taj film koproducirala i Mađarska.

O njemu se mnogo pisalo u povodu nominacije za Oscara doista sjajne Annette Bening, koja je tom medijskom pozornošću potpuno i ne baš pravedno zasjenila redatelja Mađara Istvána Szaba, po mom mišljenju jednog od najvećih europskih redatelja u posljednjih nekoliko desetljeća. Doduše možda će netko to opravdati time da se u ovom filmu manje no u ostalima osjeća Szabóv autorski stav, koji se ponajviše gradio na prikazivanju tragičnih sudbina pojedinaca u srazu s totalitarnim režimima tijekom presudnih događaja mađarske i europske povijesti u posljednjih stotinjak godina. Čak i oni koji tako misle teško mogu poreći da Szabó i ovdje vrlo uspješno potvrđuje glavne odrednice svog stila, koji zadivljava dorađenošću i najsitnijih detalja, izvanrednim osjećajem za ritam i gradaciju dramske napetosti te autentičnošću oživljavanja povijesnoga razdoblja i njegove atmosfere, što rezultira efektnom varijantom tzv. nevidljive režije u stvaranju dojmljive cjeline filma. A nakon niza ostvarenja, snažno određenih bavljenjem bitnim problemima jučerašnjeg i današnjeg svijeta, ne čini mi se autorski nedosljednim da se u ovom filmu (kao uostalom i 1991. u Meeting Venus) Szabó okreće pitanju koliko umjetnik nadređujući stvarnosti svijet koji sam gradi manipulira drugima i njihovim osobnim sudbinama.

AKTIVNI VELIKANI

Nakon prošle godine, u kojoj su dominirali mladi autori, sada su opet vrijedna djela ostvarili još aktivni velikani razdoblja u kojima je Mađarska imala jednu od najcjenjenijih nacionalnih produkcija u svijetu. Iako se prvi put nakon nekoliko godina novim filmom nije pojavio među njima najoriginalniji autor Miklós Jancsó (1921) iz desetak od 21 igranog filma u konkurenciji, koliko sam imao prilike vidjeti tijekom trodnevnoga boravka na festivalu, najuspješnijim mi se čini film njegove nekadašnje supruge i vjerojatno najbolje redateljice u povijesti europskih kinematografija Márte Mészáros (1933), u kojem se Miklós pojavljuje kao dramaturg, dok je njihov sin Nyika Jancsó efektno snimio Nesahranjenog čovjeka (A temetetlen halott). Tim se djelom autorica vraća svojoj opsesivnoj temi mijenjanja svijesti pojedinaca pod pritiskom staljinističke diktature i beskompromisna otpora koji izrasta u mađarski ustanak 1956. No, dok je četiri sjajna autobigrafska filma u kojima su ti problemi najnaglašeniji, objedinjena pod zajedničkim naslovom Dnevnici (snimljena u razdoblju 1992-1999), zasnivala na kompleksnim individualnim životnim pričama, Nesahranjeni čovjek ekranizira posljednje razdoblje života jednog od najvažnijih mađarskih političara Imrea Nagya od njegova dolaska na čelo mađarske vlade neposredno prije izbijanja ustanka kojemu pruža potporu do njegove egzekucije 1958. nakon montiranoga staljinističkog političkog procesa, jednog od rijetkih u kojima optuženi nije priznao navode optužbe i pokajao se (što pak nije dovelo do ublaženja kazne).

Iako su Dnevnici slojevitiji, s mnogo zanimljivih lica i nijansiranijih odnosa među njima, i premda ovaj film povremeno pati od problema prisutnih u većini filmova rađenih prema stvarnim događajima, a posebice u onima koji se bave ljudima koji su odigrali važne povijesne uloge, riječ je ipak o vrlo uspjelu djelu takve vrste ponajprije zbog vrhunskog umijeća redateljice u dojmljivoj rekonstrukciji toga prijelomnog trenutka mađarske povijesti i njezinoj vjeri u ono što svojim filmom želi iskazati, a to nije jednostrana crno-bijela slika, nego nijansirana drama tog doba, posebno vidljiva u nizu vrlo različitih epizodnih likova. Oni doduše nemaju dovoljno prostora da bi oformili cjelovite karaktere, nego su ponajprije u funkciji sudionika drame glavnog junaka i karakterističnih predstavnika različitih ideja i ponašanja u tom vremenu, ali zahvaljujući autoričinu načinu filmovanja i svojim glumačkim osobnostima djeluju životno uvjerljivo. Slično se na višoj razini događa i s protagonistom kojeg u jednoj od svojih najboljih uloga izvanredno dojmljivo glumi omiljeni glumac Mészároseve Poljak Jan Nowicki, potpuno depatetizirajući lik Imrea Nagya, predstavljajući ga kao obična obiteljskog čovjeka koji se u ranim šezdesetim godinama nađe na ključnoj poziciji i odlučuje kako zbog vlastitog dostojanstva i smisla života tako i budućnosti svog naroda oduprijeti se strahu i nuđenim mu kompromisima, ne predstavljajući se niti u jednom trenutku kao Žrtva s velikim Ž, nego kao normalno ljudsko biće spremno dosljedno živjeti svoju sudbinu.

PROFITABILNE KOMEDIJE

Godine 1956. dotiče se i nešto mlađi glumac i redatelj Róbert Koltai (1943) u Senzacija! Dodo i Naftalin (Vilgszám! Dodó és Naftalin), priči o dvojici karakterno i izgledom različitih blizanaca klaunova, rođenih 1903, gdje su iz njihova pomaknuta rakursa sagledani i najvažniji događaji prošloga stoljeća. Koltai, autor vrlo slična uspjela, svojedobno na HTV-u prikazanog Živio 1. maj (Csocsó, avagy éljen május elseje, 2001) i ovdje na način koji upućuje na tradiciju čeških gorkih komedija ostvaruje zanimljiv spoj nostalgije, humora, ironije i drame, a baš mu je dio vezan uz 1956. vrhunac kako u originalnim komičnim situacijama, tako i u vrlo emocionalnim i tragičnim prizorima. Kako i Mađari od domaćih filmova ponajviše vole komedije, a to je ipak element koji prevladava u filmu, to ne čudi da je u prvih deset dana prikazivanja u Budimpešti većprivukao iznimno respektabilnu brojku od osamdesetak tisuća gledatelja.

U vremenima u kojima se mađarska produkcija više ne pokriva samo dotacijama i kada treba misliti i na plasman, nekoć deficitaran žanr komedije sve je brojniji. Tako iznadprosječne vrijednosti u prikazivanju različitih mentaliteta i načina življenja pokazuje Čudo film (Csudafilm) Eleméra Ragályia (1939), a još je uspješnija neobična akcijska komedija Luda Kuća (Kész cirkusz) mladog, ali već afirmirana Zsombora Dyge (1975), kojem je prethodni film Brat (Tesó, 2003) prikazan i nagrađen na splitskom festivalu, a imali su ga prilike vidjeti i Zagrepčani u kinu Tuškanac. Još je neobičniji cjelovečernji animirani film Gradska četvrt (Nyócker!), koji spaja elemente rapa, ideja South Parka i ambijent budimpeštanskoga podzemlja, za koji je Aron Gauder (1973) dobio nagradu za vizualni izraz.

Glavne nagrade pripale su filmovima koje nažalost nisam uspio vidjeti - najboljim filmom proglašena je Crna četka (Fekete kefe) Rolanda Vranika (1968), najboljim redateljem poznati Péter Gárdos (1948) za film (najbolji po glasovanju stranih kritičara) Porculanska lutka (A porcelánbaba), pa ako su oni doista bolji od onih koje sam vidio, čini se da će razmjerno bogata produkcija od više od dvadeset filmova u 2004, u kojoj ima mjesta za autore svih generacija, pomoći Mađarima u naporima da svoju kinematografiju približe europskom vrhu.