Ispitivanje granica

Ispitivanje granica

Svojim Sudnjim danom Georgij Paro potvrdio je ugled jednoga od svega nekolicine vodećih redatelja u nas, tj. onih koji posjeduju definiranu poetiku, visoke standarde i metodologiju rada od kojih ne odstupaju. Realizirao je razmjerno tradicionalnu predstavu u kojoj je tzv. građanski teatar doveden do granica, što je i u skladu s von Horváthovim namjerama

Gradsko dramsko kazalište Gavella vratilo se svom, takoreći kućnom autoru, Ödönu von Horváthu, te uprizorilo hrvatsku praizvedbu jednoga od posljednjih autorovih komada - Sudnjega dana (napisana 1937, nepunu godinu prije dramatičareve tragične smrti u Parizu). Prije toga, u Gavelli su već izvedene poznatije von Horváthove drame: Priče iz Bečke šume, Figaro se razvodi te Vjera, ljubav, nada, u razdoblju od sredine sedamdesetih do početka devedesetih godina - neke od tih predstava upisale su se i u anale toga kazališta te ih publika zasigurno i danas pamti. Ponovno posezanje za prokušanim srednjoeuropskim autorom pučke drame, za Gavellu je stoga neka vrst igre na sigurno, iako se, s druge strane, Sudnji dan u priličnoj mjeri razlikuje od tipična von Horvátha.

NETIPIČNI VON HORVÁTH

Naime, komadi iz ranijega autorova razdoblja (što znači, oni nastali između 1931. i 1933), bili su nalik specifičnim omnibusima ili karuselima, strukturirani uglavnom kao niz epizoda, u kojima se na različite načine prelamao problem koji je autor želio obraditi: najčešće pitanje muško-ženskih odnosa, odnosno ljubavi u kontekstu malograđanske sredine, njezina licemjerja, predrasuda i ograničenja. Likove, najčešće brojne, labavo je objedinjavala okvirna priča; bilo je očigledno da autorov interes leži drugdje. Ako ti komadi i izgledaju kao melodrame, te su mjestimice i sentimentalno obojeni, to je tek izvanjski dojam, privid koji je stvarao pisac tako lake ruke i osjećaja za zakonitosti teatra, kakav je bio von Horváth; zagleda li se iole ispod površine, odmah je jasno da je on zapravo ironičan, skeptičan, moralistički kritičar društva - koji je tradiciju germanske pučke dramaturgije iskoristio na bolji (znatno manje didaktičan ili ideologiziran) način od Brechta.

No, Sudnji dan strukturalno je drukčiji: dramaturški tradicionalniji (uspostavom vidljivije linije kontinuiteta između pojedinih prizora) te pretežno pisan kao realistički komad, on je i pod stanovitim utjecajem ekspresionizma, što je posebice uočljivo u drugome dijelu. Uopće je Sudnji dan izrazito dvodijelno strukturiran: prvi dio pripada racionalnome, drugi iracionalnome svijetu, odnosno odgovarajućim stanjima svijesti. Pretpostavke tragedije (von Horváth je sâm napisao: »svi su moji igrokazi tragedije - oni će biti komični jer su neugodni i jezivi«), inherentne su karakterima, njihovim odnosima i licemjerju sredine, drugim riječima, građanska forma (o kojoj je toliko, ne bez razloga, pisao u isto doba i Krleža), urušila bi se i sama od sebe, jer je nesklad između sadržaja i kalupa (u koji ga je silom trebalo smjestiti) postao prevelik - no lanac zbivanja ipak pokreće izvanjski faktor, katastrofa.

Šef željezničke postaje Thomas Hudetz krivac je željezničke nesreće u kojoj pogiba osamdesetak ljudi; nije kadar priznati i suočiti se s posljedicama (što bi bio racionalan izbor), on radije bježi u iracionalno, prepuštajući se impulsima vlastitoga nagona za samoodržanjem, što ga zapravo vodi sve dublje u propast. Krizna situacija demaskira i sve ostale aktere: oni su prisiljeni zauzeti stajalište, jer im postaje nemoguće skrivati se iza fraza i klišea; neki od njih, time potaknuti, preispituju vjerodostojnost dotadašnjih života. cijela je ustajala (močvarna) sredina na neki način potresena, a sve se to zbiva potkraj tridesetih u austrijskom provincijskom gradiću - dakle, u zemlji nad kojom se već nadvila prijeteća sjena velikonjemačkoga totalitarizma.

Mali ljudi reagiraju na različite načine: većina se, dakako, prepušta instinktima osvete i linča, dok istinske kršćanske vrednote (krotkosti, milosrđa, oprosta) pokazuje samo jedan lik (autsajder Alfons, brat Thomasove supruge, ljubomorne malograđanske Ksantipe). Psihologija gomile vrlo je pogodna za nastanak i rast totalitarnih ideologija; u njima, naime, pojedinac nema više nikakvih moralnih dilema, jer nikakve odluke samostalno više i ne donosi.

DVODIJELNA KONCEPCIJA

Redatelj Georgij Paro predstavu je također koncipirao izrazito dvodijelno: u prvome dijelu vidimo tipičnoga von Horvátha (panorama sredine putem niza pojedinosti i kolateralnih eizoda), dok u drugome, znatno mračnijem dijelu, predstava slijedi autora na putu u protagonistovu podsvijest. On kao bjegunac tumara okolinom gradića, skrivajući se od progonitelja (najprije vlasti, a onda i gotovo svih mještana), istodobno tumarajući i neistraženim, potisnutim dubinama svojega bića, svojom mračnom, iracionalnom stranom (frojdovskim rječnikom, nakon manifestacija superega, uslijedile su kaotične i nedosljedne erupcije ida). Odbacuje, bojeći se, otkupiteljsku moć ljubavi koju mu je ponudila djevojka Anna, i sama nehotičan sukrivac nesreće; dapače, ubija djevojku, i time definitivno prelazi na drugu stranu. Sve čini kako bi ponovno uspostavio poljuljanu ravnotežu, iznova povratio svoj malograđanski identitet, poziciju, integritet koji je sav u formi, a nimalo u sadržaju. Istodobno, muči ga proturječje: čineći sve da opet uspostavi status quo ante, ne može pobjeći od nametljive spoznaje o ništavnosti takva poimanja svijeta.

Dojmljivim naznakama Paro potencira opće ozračje trenutka (malograđanština uoči nailaska oluje totalitarizma, s prizorima koji asociraju na Fosseov Cabaret), u ostalom se koncentrira na karaktere i njihov razvoj: suptilna Parova mikrorežija omogućava da svaki od likova bude uokvirena slika, ili barem skica. U cijelosti, Paro postiže ono što je von Horváth želio, tj. »sintezu ironije i realizma«, bez utjecanja drastičnim sredstvima parodije ili karikature - što je bila vrlo zahtjevna zadaća s obzirom na to da je točan von Horváthov stil u ovome (ne posve uravnoteženu) komadu vrlo teško precizno odrediti.

GLUMAČKA KREATIVNOST

U predstavi sujeluje gotovo cijeli Gavellin ansambl, ali je nosi petero glumaca: Sreten Mokrović, Biserka Ipša, Dražen Kühn, Siniša Ružić i Ivana Bolanča. Upravo zbog pitanja stila, i današnjega senzibiliteta koji ne podnosi (u načelu) ništa tragično-patetično, a preferira tzv. niskomimetski modus, najteže je bilo Sretenu Mokroviću - koji je svoga Thomasa Hudetza oblikovao kao zatvorenu i introvertnu osobu, kloneći se pretjerivanja čak i u prizorima raspada tako strukturirana karaktera. Biserka Ipša, nakon duljega vremena, dobila je prigodu realizirati lik koji se pamti: njezina gđa Hudetz istinski je portret žene neprekidno u strahu za svoj (zakonski, tj. bračni) položaj, u sredini koja joj ne daje priliku, sputanu modelima vladanja koji ne omogućavaju afirmaciju ni njezine ženskosti ni emocionalnosti, a ne trpe ni minimalan otklon. Posebno je otkriće predstave Ivana Bolanča, koja je zahvaljujući upornu radu i preciznim Parovim uputama uspjela ostvariti najbolju ulogu u dosadašnjoj karijeri, interpretacijom djevojke Anne prvi put koraknuvši izvan suhe korektne interpretacije u svijet nadahnute glumačke kreativnosti. Dražen Kühn i Siniša Ružić te Janko Rakoš ocrtali su likove koji vjerno slijede karakterološku tipologiju provincijskoga gradića i njegova bornirana mentaliteta: u Kühnovu slučaju, rezultat je najvidljiviji.

Stilizirana realistička scenografija Dinke Jeričević (»scenografiju, molim, nikako karikaturalno - što je moguće jednostavnije, molim...«, još je jedan citat iz upute za uporabu Ödöna von Horvátha), odgovarajuća kostimografija Irene Sušac, te glazba slovenskoga skladatelja bosanskoga podrijetla Mirka Vuksanovića, dodatni su elementi koji su se (čak i samozatajno) podredili redateljevoj koncepciji predstave. Tek ponekad, možda, činilo se kao da je pozornica Gavelle ponešto premala za von Horváthovu širinu...

Svojim Sudnjim danom Georgij Paro potvrdio je ugled jednoga od svega nekolicine vodećih redatelja u nas, tj. onih koji posjeduju definiranu poetiku, visoke standarde i metodologiju rada od kojih ne odstupaju. Realizirao je razmjerno tradicionalnu predstavu u kojoj je tzv. građanski teatar doveden do granica, što je i u skladu s von Horváthovim namjerama - i autor je, naime, ispitivao granice. U njoj je sve na solidnim temeljima, ali ne bez iznenađenja - ako su ta iznenađenja ponajprije von Horváthova, Parova je zasluga što ih je dosljedno scenski proveo. Vrlo dobra predstava u kojoj nema ni trenutka dosade: u njoj vidimo nešto drukčije von Horváthovo lice, i u dosadašnjem tijeku sezone zasigurno najbolje izdanje Gavellina glumačkog ansambla.

Boris B. Hrovat