Festival publike

Festival publike

Festival glumca, prir. i ur. Antonija Bogner Šaban, Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, Zagreb, 2004.

Netom minulu godinu obilježilo je nekoliko vrlo vrijednih teatroloških monografija, u kojima se sistematizira i zaokružuje višegodišnji rad pojedinih kazališnih umjetnika, kazališta, festivala, poput studija posvećenih glumcima Branki Cvitković i Relji Bašiću, odnosno redatelju Kosti Spaiću, te Teatru u gostima i Splitskome ljetu, kao i Akademiji dramske umjetnosti. Navedenomu popisu također valja pribrojiti monografiju o prvih, nadajmo se, deset godina Festivala glumca, koju je priredila i uredila Antonija Bogner Šaban, a izdalo Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, jedan od, uz Vukovarsko-srijemsku županiju, suutemeljitelja Festivala.

DOMOLJUBNI I STRUKOVNI MOTIVI

Prve festivalske godine bile su duboko uronjene u hrvatsku ratnu zbilju, pa su se u izvorištu ideje o njegovu osnutku podjednako krili i domoljubni i strukovni motivi, odnosno želja da se u tim teškim vremenima - neke su predstave igrane dok su uokolo doslovce pljuštale granate - ohrabri žitelje Slavonije i da im se dade do znanja kako ih ostatak Hrvatske nije zaboravio, kao i da se osnuje festival usredotočen na sam epicentar kazališne umjetnosti, na glumca. A da je rečenu zamisao publika od sama početka dočekala s oduševljenjem, rječito ilustrira i fotografija grada umetnuta na sam početak festivalske kronike kojom dominira natpis Dobro došli glumci. Ne čudi stoga što se Festival glumca nerijetko proglašava i festivalom publike, i što se Zvonimir Torjanac, jedan od festivalskih inicijatora, osjetio ponukan dometnuti kako Slavonci ne razumiju kazalište samo na pozornici, s obzirom da je iz njihovih redova poniknuo niz hrvatskih glumačkih velikana, nego i u gledalištu.

Pokušavajući smjestiti Festival glumca u šire društveno-kazališne koordinate, Antonija Bogner Šaban u uvodnome tekstu Glumac u središtu ukratko problematizira glumčevu poziciju u predstavi i u društvu od samih početaka glumačke umjetnosti do danas. Potom slijedi izbor ulomaka iz pera priznatih hrvatskih kazalištaraca, glumaca, redatelja, pisaca, intendanata, kazališnih kritičara i teatrologa (August Šenoa, Stjepan Miletić, Branko Gavella, Tito Strozzi, Nikola Batušić, Branko Hećimović, Georgij Paro, Božidar Violić, Dalibor Foretić, Boris Senker...) u kojima su izložena njihova promišljanja o glumcu i glumi, o glumčevu društvenom položaju i ugledu te njegovim izražajnim sredstvima, mogućnostima i dosezima. Spomenuti se ulomci stoga mogu promatrati i kao skica za povijest glume u Hrvatskoj, odnosno razvoja teorijske refleksije o njoj.

ISKLJUČIVO GLUMCI

O samu utemeljenju i kronologiji Festivala najopsežnije piše Himzo Nuhanović, začetnik ideje o Festivalu i njegov vječno budni dobri duh, napominjući kako je glumac Žarko Potočnjak kumovao početnoj zamisli o festivalu usredotočenu na monodramu i komorni teatar, kao i to da je današnja koncepcija protezanja Festivala na četiri županijska grada - Vinkovce, Županju, Vukovar i Ilok - postojala od sama začetka, unatoč činjenici da su Vukovar i Ilok zbog ratnih okolnosti tada još bili nepristupačni. Tako će Zvonimir Torjanac i duhovito i bolno u isti mah napomenuti kako je Nuštar, služeći kao još jedno izvedbeno mjesto, glumio Vukovar dok je on bio pod okupacijom. Dosad spomenutim imenima svakako treba pridodati i Vanju Dracha, Vinkovčanina koji je od prvoga festivala 1994. vršio ulogu njegova izbornika, da bi ga tek na devetome festivalu nakratko zamijenio Vili Matula, dok je na jedanaestome festivalu, koji prelazi okvire ove kronike, izborničku palicu preuzela Doris Šarić Kukuljica. Naime, još je zarana doneseno pravilo da festivalskim izbornikom, kao i članom prosudbenoga povjerenstva, smije biti isključivo glumac.

Prve su godine na festivalu koji je službeno otvoren u studenome 1994. u vinkovačkome kino-kazalištu &TD-ovom predstavom Hamletmašina Heinera Müllera u izvedbi Vedrana Mlikote i režiji Ivice Boban, nastupila kazališta iz Zagreba, Rijeke, Zadra i Splita, izvođeni su mahom tekstovi hrvatskih autora, kako klasika tako i suvremenih dramatičara kao što su Miroslav Krleža, Antun Šoljan, Milan Grgić, Hrvoje Hitrec, Luko Paljetak, Joško Ševo i Zvonimir Zoričić, a predstave su igrane u Vinkovcima i Županji. Tijekom nadolazećih godina festivalskim će se gostima pridružiti ansambli iz cijele Hrvatske, koji su, ne zaboravimo, u ratnim prilikama do Slavonije stizali i na ponekad nemoguće načine. S vremenom se predstave sele i u susjedne gradove, a godine 1998. prvi je put u sklopu Festivala, petog po redu, kao kazališni prostor zaživio oslobođen i razoren Vukovar. Točnije, dana 8. svibnja u kinu u Borovu Naselju ansambl osječkoga HNK-a odigrao je Šetnju po krovu Frana Hrčića.

Gotovo svaka festivalska godina donosila je sa sobom poneku inovaciju. Na Drugome je festivalu tako uvedena funkcija festivalskoga domaćina, odnosno domaćice, koju su, počevši s Fabijanom Šovagovićem, dosad obnašale neke od naših najistaknutijih glumačkih osobnosti - Nada Subotić, Mato Ergović, Josip Bobi Marotti, Gita Šerman Kopljar, Miše Martinović, Eliza Gerner, Tonko Lonza i Marija Kohn - te je ponešto od njihovih reminiscencija zabilježeno i na stranicama ove monografije. Jedna od želja organizatora Festivala bila je da nagrade nose obilježja kraja u kojem se festival održava ili zaslužnih slavonskih umjetnika. Na tragu toga statua Satir odabrana je kao nagrada za najbolju mušku i žensku ulogu, dok se mladim glumcima dodjeljuje nagrada Ivo Fici. Od Osmoga se festivala, međutim, umjesto Satira, za najbolju mušku i žensku ulogu, kao i za skupnu igru, u čast preminuloga velikana hrvatskoga glumišta Fabijana Šovagovića dodjeljuje nagrada koja nosi njegovo ime. Treći festival uveo je nagradu za najbolju monodramu, koja je tada pripala Božidaru Oreškoviću, dok su prvi slavodobitnici nagrade za skupnu igru bili Vanja Drach, Boris Buzančić i Relja Bašić za nastup u predstavi Art Yasmine Reza. Mnoštvo glumaca svojim si je umijećem tijekom godina priskrbilo i posebna priznanja pojedinih festivalskih gradova.

DESET GODINA FESTIVALA

Deset godina Festivala glumca također je obilježio niz popratnih manifestacija, poput predstavljanja novih teatroloških i dramskih knjiga, izložbi, okruglih stolova, glumačkih sijela, nogometnih utakmica i teniskih turnira, književnih susreta, dana domaćina. Neke od tema o kojima se na okruglim stolovima žustro raspravljalo bile su status glumca u kazalištu, odnos glumca i redatelja te glumca i tržišta, glumac kao redatelj, Fabijan Šovagović i njegovo djelo te glumac u alternativnom kazalištu, a među izložbama možemo izdvojiti onu Dramskoga kazališta Gavella pod naslovom Hommage Ivo Fici, izložbe posvećene glumcima Vanji Drachu, Zlatku Crnkoviću, Mariji Kohn i Ivki Dabetić ili pak preglede kazališnih plakata.

Dok su zapisi o Festivalu s jedne strane prožeti nostalgičnim sjećanjima, intimnim ispovijedima, duhovitim anegdotama i, povremeno, pokličima patriotskog zanosa, njihovo je naličje čvrsto usidreno u precizno i pregledno navedene teatrografske činjenice: zahvaljujući iscrpnu repertoaru deset festivalskih godina, kazalu autora i dramskih djela, popisu kazališta, skupina i samostalnih projekata, kao i popratnih manifestacija te brojnim pridodanim fotografijama i ilustracijama (i to u boji!) jasno se razabire zadivljujući mozaik predstava, glumaca i ansambala koji tijekom proteklih deset godina nisu samo obilježili Festival glumca nego su ispisali i noviju povijest hrvatskoga kazališta. U desetak godina Festival glumca izgradio je tradiciju kojom se i glumci i gledatelji mogu ponositi, a čija se idejna potka, kako su pokazali festivali u Zagvozdu (Glumci u Zagvozdu) i Bjelovaru (BOK fest), uspješno može prenijeti i u druge dijelove lijepe nam naše.

Martina Petranović