Eksplozivnost izvedbe

Eksplozivnost izvedbe

Craig Armstrong samo podupire radnju i komentira je tipično filmski. Neprimjetno držanje njegove glazbe dopušta pjesmama Raya Charlesa da se u pravim trenucima razmašu, da povedu publiku i da podsjete kako njegovo vrijeme još nije prošlo

Kada je snimao film Ray, Taylor Hackford kao da je predosjećao skoru smrt velikana R&B-a, soula, countryja, bluesa i gospela. Ray Charles umro je 10. lipnja 2004, nedugo nakon što je film dovršen, ali je Hackfordov Ray obnovio interes za njegove pjesme. Taj poseban glazbenik tijekom devedesetih možda nije bio zaboravljen među ljubiteljima, ali se njegova glazba zbog niza najnovijih metalnoritmiziranih pravaca izgubila. A bilo je predivno vidjeti kako se dječačko zanimanje za glasovir postupno pretvara u najveći životni smisao: gubitak vida prenio je sva osjetila na sluh, a taj je svijetu podario nevjerojatne pjesme kao što su Hit the Road, Jack, What I’d Say?, Giorgia On My Mind ili, jedan od prvih, Mess Arround.

Kada se snimaju filmske biografije glazbenika, tada je prirodno da glazba - u ovome slučaju Raya Charlesa - ispuni zvučnu vrpcu. Film Taylora Hackforda s fantastičnim Jamiejem Foxxom kao Rayom Charlesom (koji je u filmu doista izvodio Charlesovu glazbu) pristupa pjesmama dokumentaristički. Filmom je dokumentiran njihov nastanak - bilo u studiju, bilo na pozornici, bilo da su nastale kao improvizacijske dosjetke ili kao potreba da se pjesma prilagodi broju izvođača i duševnom stanju nekog od njih. Prateći radnju, jasno je da su pjesme bile važan dio života Raya Charlesa te da su odražavale veliku ljubav prema ženi koju je obožavao, ali je i stalno varao, te poseban odnos prema majci, čijoj se izdržljivosti nije prestajao diviti. Zanimljivo je da film pokazuje kako je glazbenikovo duševno i tjelesno stanje utjecalo na nastanak pjesama i kako je ovisnost o heroinu utjecala na elektriziranu eksplozivnost Charlesovih izvedbi.

NEPRIMJETNA FILMSKA GLAZBA

Filmski postupci s pjesmama tipični su: ili su vezani uz pozornicu ili uz snimateljski studio, ili se njima obuhvaća dio života Raya Charlesa (prvi uspjesi, potkupljivanje radijskih voditelja, igre s producentima i izdavačkim kućama). Prikazane u ambijentu nastanka i izvedbe ili složene tako da povezuju niz kadrova kojima se sažimaju pojedini djelići Rayeva života, pjesme u filmskom smislu ne donose ništa novo. Zato je bila dobra odluka da se uz izvorne songove uporabi i dodatno skladana glazba, koju je nenametljivo komentaristički napisao Craig Armstrong (Armstrong je čuven po aranžmanima popularnih songova za Moulin Rouge). Armstrong se u Rayu nije služio glazbom Raya Charlesa, čime je izbjegnuta prenatrpanost (izbjegnut je negativni efekt sličan onomu kada zid pretrpate čuvenim slikama poznatih slikara: tada zapravo ne možete uživati ni u jednoj). Craig Armstrong samo podupire radnju i komentira je tipično filmski. Neprimjetno držanje njegove glazbe dopušta pjesmama Raya Charlesa da se u pravim trenucima razmašu, da povedu publiku i da podsjete kako njegovo vrijeme još nije prošlo. Tako, premda se u filmskome smislu glazba filma Ray ponaša tipski, u glazbenom smislu Charlesove pjesme još žare i pale te podsjećaju na šezdesete kao (jedino moguće?) doba nastanka. Bilo je nešto u tim šezdesetim godinama kada su omogućile tolika glazbena širenja... A bilo je nešto i u Rayu Charlesu, koji je upravo u to vrijeme najprije tražio, a zatim i našao sebe i svoju glazbu.

Irena Paulus