Aktualno i subverzivno

»Diskrepancija«, studentski časopis za društveno humanističke teme, gl. ur. Valerio Baćak, br. 9, god. 5, Zagreb, studeni 2004.

Da se »Diskrepancija« kao studentski časopis za društvene i humanističke teme zasluženo afirmirao, dokazuje najnoviji, deveti broj. U njemu se nalazi pet studentskih radova, dva prijevoda, intervju i nekoliko recenzija.

INTERDISCIPLINARNOST

Potvrđujući načelo interdisciplinarnosti kojemu uredništvo teži, na samu početku časopisa nalazi se članak Sare Meszaros pod naslovom Ratno seksualno nasilje nad ženama i Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Autorica povezivanjem Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i postjugoslavenskog rodnoetničkog diskursa analizira tretman ratnoga seksualnoga nasilja na ženama i dolazi do zaključka o problematičnom odnosu prema ženskom tijelu, ženskom subjektu i ženskoj šutnji. Razotkrivajući patrijarhalnu konstrukciju etniciteta Meszaros na znanstven način prokazuje licemjerje međunarodnih institucija, kao i posljedice koje ono može imati, u ovom konkretnom slučaju po žene. Da se takvim pristupom uopće pokuša tematizirati pitanje Haaškog tribunala, vjerojatno bi i »vječno« sporna pitanja poput Gotovine ubrzo bila, ako već ne razriješena, onda barem rasvijetljena.

Na neki način nadovezujući se na ovaj tekst, slijedi članak Ivana Živića pod naslovom Performativne karakteristike roda koji u okviru teorije Judith Butler nastoji promisliti film Marble Ass Želimira Žilnika. Zaključak je da spomenuto filmsko ostvarenje karakterizira stanovita subverzivnost, i to ne samo rodnoga ili seksualnoga identiteta, nego prije svega nacionalnoga identiteta, čime osporava sam nacionalizam. U radu »Poopćeni drugi« i »Veliki Drugi« Dražen Cepić polazi od usporedbe teorija J. H. Meada i J. Lacana. Sličnosti se nalaze između, kao što sam naslov govori, Meadova »Poopćenog drugog« i Lacanova »Velikog Drugog«, budući da oboje polaze od svojevrsne teorije »stadija ogledala«, te, osim toga, u njihovim teorijama jezika i značenja. Osnovna je razlika, međutim, upravo poimanje subjekta, a ona prema Cepiću proizlazi iz njihovih normativnih stavova, a ne iz divergencija u deskriptivnom segmentu. Budući da je ipak riječ o sociološkom časopisu, autoru ovoga članka treba odati priznanje za uvođenje Lacana u ono što se obično smatra znanstvenim diskursom, dok se Lacanova teorija prema mnogima uopće ne bi mogla okarakterizirati kao znanstvena.

ORWELLOVA 1994.

Tu bismo tezu, primjerice, mogli izvući iz članka Igora Bezinovića. Pod naslovom Prema dijalogu sociologije i kulturalnih studija njegov je rad - premda bi se na prvi pogled moglo pomisliti da je riječ o programatskom spisu - zapravo svojevrsna kritika studija kulture, pri čemu Bezinović, pozivajući se, dakako, na Sokala, zastupa objektivnost i znanstvene metode nasuprot postmodernističkom relativizmu i subjektivizmu. Između kulturnih studija u obliku (uglavnom američkog) tekstualizma i u obliku političke ekonomije, autor se odlučuje za drugu opciju. Bezinovićev je rad prijeko potrebno promišljanje znanstvenoga statusa studija kulture, premda se u kritici sve većeg pomodarstva tzv. »kulturalnih studija« svakako trebalo osvrnuti na simptomatično prevođenje engleskog pridjeva cultural (koje se na hrvatski pogrešno prevodi kalkom »kulturalni«), no, poznavajući autorove afinitete, mogli bismo ustvrditi i da je riječ o Bezinovićevu izletu u sokalovske vode.

Jedan od boljih radova zasigurno je i onaj Ivana Landripeta »Orwellova 1994.«, u kojem se propituje i kontekstualizira »Crna lista« (slična onoj poznatoj Kazanovoj), za koju se sumnja da ju je Orwell sastavio nekoliko tjedana prije smrti (1949). No »crna lista« je, kako i sam autor naglašava, tek spiritus movens, pa se Landripet upušta u reaktualizaciju Orwellova stvaralaštva, spominjući tako i primjere poput Bushova novogovora (bushspeak), koji ukazuju na mogući totalitarizam Sjedinjenih Država. Teza nije nova, ali Landripet je razmatra u posve novom kontekstu, a s obzirom na orvelijanski diskurs ne začuđuje ni pesimistički zaključak. Možda je on u skladu s dizajnom, odnosno naslovnicom »Diskrepancije«, koja neodoljivo (slučajno ili namjerno?) podsjeća na najnoviju Ballardovu knjigu Millenium people.

Pored doista kvalitetnih studentskih radova nalaze se dva prijevoda (W. G. Sumner, A. Fung i E. R. Wright), koji zapravo i kritički i tematski »otvaraju« intervju s američkim sociologom Erikom Olinom Wrightom, pokretačem i voditeljem Projekta realnih utopija. »Diskrepancija« putem intervjua, prijevoda prvoga poglavlja njegove knjige, kao i osvrta na knjigu, pruža temat koji omogućava uvid u jedan po mnogima najzanimljivijih akademskih projekata u društvenim znanostima danas. Time se nastavlja tradicija (u prethodnom broju objavljeni su članci već spomenutoga Sokala) i pridonosi aktualnosti, ali i stanovitoj subverzivnosti ovoga časopisa.

Na kraju, treba spomenuti i in memoriam Stipe Šuvaru, koji se kratkoćom i odmjerenošću, kao i odabranom Brechtovom pjesmom, doista izdvaja iz gomile suhoparnih, neinventivnih i klišeiziranih nekrologa.

Srećko Horvat